Rob Zomer, holandski vojnik koji 3 godine živi u Srebrenici: Progoni me juli 1995.

Rob Zomer čuo je takve komentare mnogo puta: "Vi ste kukavice, ubice... kako ste mogli stajati tamo i ne činiti ništa?"

„Kada 20 godina slušaš samo o tome kako si činio loše, to te čini ludim“, kazao je Zomer, pripadnik Dutchbata, holandskog bataljona koji je u julu 1995. bio stacioniran u Srebrenici.

Priču donosi Associated press koji je sa Zomerom ove godine bio u Srebrenici, mjestu u kojem je nad više od osam hiljada ljudi u julu 1995. počinjen genocid. Zomer na početku priče govori kako su najveće žrtve ovog najvećeg masakra u Evropi od Drugog svjetskog rata majke, žene i kćeri Srebrenice koje su izgubile svoje muškarce i dječake u julu 1995.

AP dodaje kako su životi vojnika „malog kontingenta, slabo naoružanog koji nisu imali nikakvu moć da interveniraju, također zauvijek promijenjeni“. Većina pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTPSP), a neki su sebi i oduzeli živote.

Srebrenički genocid ostavio je traga i na holandskoj naciji. Vlada je podnijela ostavku sedam godina kasnije nakon izvještaja u kojem se navodi da vlasti nisu uspjela adekvatno pripremiti, naoružati i podržati trupe koje je poslala da štiti živote, ali s nedovoljno oružja koje bi moglo sačuvati živote Srebreničana od Srba koje je vodio general Ratko Mladić.

Danas, kao rezultat onoga što se desilo u Srebrenici, holandski vojnici koji idu na strana ratišta, spremni su i naoružani da zaštite lokalno stanovništvo, govori Derk Zwaan, holandski vojnik koji je bio u Srebrenici i koji također „nosi traume“.

„Nedostatak zračne podrške bio je ključ neuspjeha UN-ovih mirovnjaka da zaštite Srebrenici. Holandski komandant je više puta bezsupješno zvao pomoć. Na kraju, samo jedan srpski tenk je pogođen u samo jednom zračnom napadu u kojem su učestvovala dva američka i dva holandska aviona“, govori za AP Joris Voorhoeve, holandski ministar za odbranu u to vrijeme.

Voorhoeve govori kako, ipak, ni zračni napadi ne bi spasili Srebrenicu, ali bi „dalo šansu UN-u da evakuiraju enklavu“. Umjesto toga, Mladić je dovezao autobuse i razdvojio muškarce i dječake od žena. Autobusi s muškarcima otišli su u drugom pravcu od žena. Svi znamo šta se desilo poslije.

Srpske snage poubijale su hiljade ljudi na poljima oko Srebrenice, a onda su njihova tijela stavili u masovne grobnice.

Zwaan i Zomer i danas se bore s posljedicama njihove uloge u Srebrenici. Niti jedan od njih ne uspijeva zadržati posao: Zwaan se pridružio policiji, ali ju je napustio zbog stresa, dok je Zomer pokušao biti bravar, ali je napustio i posao i zemlju.

Zwaan tuži državu jer nije pomogla veteranima, a Zomer je na potpuno drukčijem putu. Umjesto da je bježao od svega što ga je progonilo iz Srebrenice, on se prije tri godine doselio u ovaj grad, gdje i danas živi. Čuva koze i kosi travu. No, i danas ga progone dani jula 1995. i činjenica da nije mogao ništa učiniti.

Sjeća se mlade majke koja je na svojim prsima stiskala malenu bebu, više mrtvu nego živu. Nosio je dijete u holandsku bolnicu, ali ga tamo nisu uspjeli spasiti. Zomer je sam pokopao mališana... nada se, kaže, da majka zna da je djetešce pokopao s velikim poštovanjem.

„Bilo je to najbolje što sam mogao učiniti za Srebrenicu“, govori Zomer koji danas pomaže i drugim holandskim veteranima.

Mnogi od njih dolazili su u Srebrenicu.

Lokalno stanovništvo, pak, još uvijek ne gleda s odobravanjem na Zomerovu odluku da dođe živjeti u Srebrenicu, gdje preživjeli i dalje krive holandske vojnike što nisu učinili dovoljno da zaštite srebreničke žrtve. Zomer za AP kaže da srebreničke majke i dalje ne žele stisnuti njegovu ruku kada se sretnu na memorijalima kojima se obilježava genocid.