Nusret Imamović - Imam, pčelar, ovčar

Nusret Imamović, vođa vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči, danas je ponovno uhapšen. Ko je Nusret Imamović, čitajte u nastavku.

Barčić, o kojem kruži anegdota da nije poštivao zeleno svjetlo na semaforu jer „toga nema u Kur'anu“, igrom ironije, poginuo je u saobraćajnoj nesreći, a nakon toga mediji su počeli izvještavati o brčanskom selu Gornja Maoča u kojem je nastanjena vehabijska zajednica.

Od Karavlaha do vehabija

Gornja Maoča prije rata zvala se Karavlasi, jer su tamo živjeli uglavnom pravoslavni Romi, a vehabije su se počele naseljavati nakon 11. septembra 2001., jer su, po napadima na WTC u New Yorku, počele i akcije suzbijanja vehabizma, koji je usko povezan sa terorizmom u Bosni i Hercegovini.

Gornjomaočanske vehabije dolaze u fokus javnosti preko portala Putvjernika.com, na kojem je dugo vremena stajao hommage Jusufu Barčiću, a drugo ime koje se isticalo na ovom portalu jeste Nusret Imamović, zvanično šerijatski (islamskopravni) savjetnik anonimne redakcije „Puta vjernika“.

Iako je svojevrstan nasljednik Barčića, Imamović je ipak propagirao radikalniji vid vehabizma, jer za razliku od prethodnika, nije uopšte pokušavao voditi bitku sa zvaničnom Islamskom zajednicom, nego se potpuno povukao u ovo zabačeno selo na razmeđi Brčkog i Srebrenika.

Od Bočinje do Gornje Maoče

Gornja Maoča nije jedini primjer ovakvog poslijeratnog vehabijskog zasnivanja izoliranih zajednica. Selo Bočinja kod Maglaja, u kojem su prije rata uglavnom bili nastanjeni Srbi, nakon rata postalo je mjestom u kojem žive pripadnici vehabijskog učenja, bivši domaći pripadnici jedinice Armije BiH „El-Mudžahidin“ kao i pripadnici ove jedinice afro-azijskog porijekla.

Abu Hamza, koji bije bitku sa vlastima BiH boraveći u Imigracionom centru, bio je vođa bočinjske zajednice, ali je i ona razbijena pod pritiskom međunarodne javnosti. Danas u Bočinji živi mali broj Srba povratnika i vehabija koji se uglavnom bave zemljoradnjom i stočarstvom, a sukoba, prema dostupnim informacijama, nema.

Ni novinari ni policija

Za razliku od Barčića, čije je djelovanje bilo više vjersko-misionarsko, Imamović je, kao vođa radikalnog krila bosanskih vehabija, više pažnje u svojim brojnim predavanjima i „odgovorima na pitanja“ obraćao na politički aspekt vehabijskog djelovanja u demokratskom sistemu.

Tako je Imamović odgovarajući na pitanje čitatelja o parlamentarnim izborima odgovorio: „Mi se ne trebamo odazivati na izbore, zato što je to vid podrške tagutima (idol, božanstvo mimo Boga, op. a.), a mi smo zaduženi da ih se odreknemo tako da u njih ne vjerujemo, što podrazumijeva da umjesto bilo kakve podrške, treba da ih osporavamo."

Najveća, međutim, razlika između Barčića i ostalih vehabijskih misionara u BiH, na jednoj, te Imamovića, na drugoj strani, jeste što gornjomaočanski „šejh“apsolutno izbjegavao medijsko eksponiranje, a Barčić je uspješno koketirao s medijima, osiguravajući time sebi svojevrsnu reklamu.

Svaki pokušaj novinara da uđu u zabačeno sjevernobosansko selo završavao je na rubu fizičkog napada, uz obavezno legitimiranje, oduzimanje opreme i pretresanje automobila. Niko se nije ni usuđivao praviti snimke ili fotografije, a svaka novinarska reportaža nije završavala pričom o životu u Gornjoj Maoči nego pričom o nemogućnosti razgovora i snimanja.

Ni policijske snage nisu puno bolje prolazile od novinara. Sa terena, na koji bi išli uglavnom u jačem sastavu nego li je sastav obične patrole, vraćali su se često s probušenim gumama.

Sve dok u februaru 2010. godine združene policijsko-sigurnosne snage, sa oko 600 pripadnika, nisu upale u ovo selo, u okviru akcije Svjetlost. Spektakularna akcija završila je hapšenjem nekoliko lica, među kojima i Nusret Imamović.

Ipak, Imamović i ostali pušteni su iz pritvora a istraga i cijeli slučaj završili su u slijepoj ulici, pa se tako čak i zaboravilo za Maoču.

Imamović i drugi uhapšeni sumnjičili su se za ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH, napad na ustavni poredak BiH i izazivanje narodonosne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, a određen im je jednomjesečni pritvor.

Međutim, napad Mevlida Jašarevića na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu ponovo je privukao pažnju javnosti na Maoču i tamošnju vehabijsku zajednicu. Policija je ustanovila da je Jašarević boravio tamo, ponovo napravila raciju, a uhapšeno je još nekoliko lica iz maočanske zajednice.

Najveće iznenađenje bilo je kada je Nusret Imamović osudio čin Mevlida Jašarevića, tvrdeći da „za ovaj postupak nema opravdanja.“

Imam, četvoro djece, pismen, neosuđivan

Nusret Imamović rođen je 1971. godine u Lipovici kod Kalesije. Prije rata je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. U optužnici za napad na Mihajla Kisića u Brčkom u julu 2006. stoji da je Imamović po zanimanju „imam“, da ima četvoro djece, pismen je, služio JNA u Đakovici 1990/91. Ne zna se da li se vodi u vojnoj evidenciji, nezaposlen je, posjeduje stado ovaca i pčele. Nikada ranije nije osuđivan. U augustu iste godine pušten je iz pritvora jer nije imao pasoš, pa tako nije mogao ni pobjeći. Imamović nije osuđen, zajedno sa još šest lica, za ovo krivično djelo.