Njemačka se divi ženi koja je u ratu spašavala Bošnjake

Glavnoj  urednici  portala Tačno.net iz Mostara Štefici Galić, danas je u Schorndorfu uručena nagrada Johan Philipp Palm za slobodu govora u 2018. godini, javlja Tacno.net. 

Nagrada nosi ime po Johanu Philippu Palmu, njemačkom književnom izdavaču i borcu za slobodu koji ubijen početkom 19. stoljeća tokom Napoleonovih osvajanja po direktnoj naredbi francuskog vojskovođe Napoleona Bonaparte.

Nagradu je uručio: Prof. Dr. Ulrich Palm

Govor Štefice Galić na primanju nagrade prenosimo u cijelosti.

"Iznimno sam počašćena i zahvaljujem svima koji su mi omogućili da danas budem ovdje i da primim ovu važnu nagradu. Čovjek čije ime nagrada nosi bit će mi, to obećavam, inspiracija i podstrek u daljnjem radu, u borbi za bolji i pravedniji svijet.

Nagradu primam u vrijeme kada sam gotovo već bila izgubila vjeru u dobro i u pravdu. Nagrada ne dolazi iz moje zemlje, nego od vas, iz Njemačke. Ne mogu, a da se ne sjetim one poznate izreke kako nitko nije prorok u vlastitoj domovini. Bilo kako bilo, sretna sam da je neko prepoznao moj angažman i borbu koja traje godinama. Radim i borim se i nikada nisam ni pomišljala da bih za to mogla biti nagrađena, niti sam to očekivala. Sva moja aktivnost rezultat je onoga što smatram svojom moralnom i ljudskom dužnošću. Ni manje, ni više od toga.

Borim se, da budem potpuno konkretna, protiv sistema kojemu je nacionalizam i klerofašizam mjera stvari, koji slavi ‘svoje zločince’ kao heroje, smatrajući to patriotskim činom, protiv sistema koji trguje ljudskim životima i njihovom imovinom, čiji obrazovni sistem obrazuje buduće vojnike koji će mrziti sve što nije njihovo, gdje trajno pobjeđuju nacionalističke stranke na izborima… Taj sistem, to je moj neprijatelj!

BiH je lijepa zemlja, upropaštena užasnim državnim uređenjem. Ne volim okolišati, mada će ovo nekome možda i grubo zazvučati: kod nas već dulje od četvrt stoljeća vladaju umreženi nitkovi – tri etno-kartela. Oni su nas zavadili, uveli u rat, pobili, rastjerali na sve strane svijeta, opljačkali svu društvenu imovinu i još uvijek to rade. Iza njih ostaje samo pustoš: moralna i materijalna, dobroga – ništa.

Guši se sloboda govora, uspostavlja se politička kontrola nad sudovima, ‘demokratskim’ putem sužava se prostor demokracije, širi se atmosfera straha, siromaštva i apatije. A strah i neznanje su suština sveg jada i najbolje političko oružje. Ljudi više ne vjeruju onome što očima vide, nego onome što im kažu njihove vođe, trujući javni prostor lažima preko medija koji su im na usluzi. Rezultat: masovni odlazak mladih sa cijelim familijama, jer oni žele budućnost i normalan život, a ne uporno vraćanje u prošlost.

Neću jadikovati, ne tužim se, ali činjenica je da sam na udaru takvog sistema gotovo svakodnevno – policije, sudstva, uličnog desnila… Zbog svog angažmana izgubila sam gotovo sve, od dobrog glasa do egzistencije, odreklo me se mnogo onih koje sam smatrala prijateljima, familija… S druge strane – a to je, svemu usprkos, veliko ohrabrenje – puno, puno više je ljudi koji su stajali uz mene, koji su me podržavali, pomagali…. Zašto? Jer sam govorila istinu, ono što sam vidjela svojim očima. Uz sva ratna i poratna odricanja, nisam odustajala od ‘principa ljudskosti’, nisam pristajala na podjele, nacionalističke ucjene i zastrašivanja, na ‘službenu istinu’ i ‘alternativne činjenice’ novih krivotvoritelja i starih osvetnika.

Nisam pristajala, niti pristajem, mada nas koji smatramo da nema isprike ili okolnosti koje bi mogle opravdati ratni zločin, logore, progone samo zato što netko ima drugačije ime, vjeru ili naciju, proglašavaju nacionalnim izdajnicima. Usprkos haškim presudama, usprkos suđenjima pred bh. sudovima, na svim stranama i dalje se uporno odbija priznati istinu.

Baš zato inzistiram na važnosti, na nezaobilaznosti suočavanja s istinom o prošlosti. Polazim od toga da je „zločin zaboraviti – zločin“. Ne odričem se zajedničke budućnosti svih nas u BiH, ali samo ako se razjasne užasi prošlosti i zamoli oprost od žrtava. Bez toga neće biti katarze, bez toga realna je opasnost da se ono što nam se dogodilo – ponovi. I opet ću biti vrlo direktna: sve se radi kako bi se podijelilo zemlju, pripajajući njezine dijelove Hrvatskoj i Srbiji; dakle, dvjema zemljama koje su bile agresori na Bosnu i Hercegovinu u devedesetim godinama. Ta agresija koja je prvo bila vojna, pa ekonomska, a sada diplomatska, nikada nije ni prestajala, samo je mijenjala forme.

Još ću jednom spomenuti medije i reći kako su mnogi mediji pridonijeli tom raspadu i sveopćem jadu: neki novinari gubeći profesionalnost i etiku, nečasno su postajali dileri mržnje i instrument sukoba. Bez novinara rat nije bio moguć. Tako je bilo kod nas devedesetih, tako je nažalost i danas.

Otrovni rječnik jezika mržnje, radikalizam, prihvaćanje nasilja kao nečega normalnoga, kao i lažne vijesti, diskriminacija, ksenofobna histerija oko migranata, to je naša svakodnevnica. Društva su nam okovana tabuima, zabludama, poplavom povijesnog revizionizma, samoobmanama, raslojavanjem, korupcijom i općom nesigurnosti….

Danas se čini kao da su naši nacionalizmi bili neka vrsta desne ‘avangarde’, putokaz onome što se sada događa u Evropi i SADu, pa i šire. Radikalizam (fašizam pod krinkom demokracije) se širi kao virus, žrtve postajemo svi. Digitalizacija i društvene mreže su promijenile medijsku scenu, sloboda govora se miješa sa govorom mržnje, a institucije nemaju adekvatne mehanizme da zaustave taj trend u javnom prostoru. Lista ubijenih novinara je sve duža. Po izvještaju UNESCO-a, u svijetu svakog četvrtog dana bude ubijen jedan novinar. Od 2006. do 2017. ubijeno je 1.009 osoba koje se bave novinarstvom. U BiH ove godine je bilo 41 napad na novinare i kršenje novinarskih prava. To ne treba čuditi, jer se stanje u društvu zrcali u medijima. Zbog toga je životno važno ljudski, pošteno i odgovorno raditi novinarski posao.

1993. godine, dok sam sa djecom napuštala naš grad i zemlju, autobusom kojim smo krenuli za Zagreb potom za Prag, držala sam malu knjižicu, da djeca ne vide moje suze i strah dok su mi policajci prekopavali kofere na granici. U toj knjižici Martina Luthera Kinga našla sam i ovu misao: Našu generaciju neće toliko zabrinjavati zlodjela zlih ljudi koliko zastrašujuća šutnja dobrih.

Nastavljajući put prema Pragu pitala sam se: jesmo li šutjeli? Jesmo li mogli učiniti više? Istina je, pobunili smo se protiv fašizma kojeg su provodile hercegbosanski psi rata. Sjećam se kamiona kojima su odvodili u logore naše komšije Bošnjake, sjećam se njihovih vriskova kada su ih mučili, gledala sam kako nestaju ljudi, džamije, pravoslavna crkva, kako gore kuće, kako ljude odvoze u hladnjačama, kako bježe i nestaju naše komšije, kako gore kurani pred trošnom kućom ubijene starice, kako prijete i ubijaju lokalni nasilnici koji ni danas nisu kažnjeni, gledala sam kako se ruši i nestaje jedan svijet.

Uradili smo što smo mogli u tim trenucima, pomagali s garantnim pismima i fotografijama, ali uporno me progonilo pitanje: jesmo li mogli učiniti više? Ne znam ni danas. Ipak, mi smo se barem javno pobunili – nećete to raditi u naše ime, mi smo protiv fašizma. Ne možete odvodite nevine ljude…Svi ostali su šutjeli. Da, jesu, pomagali su mnogi tajno, ali javno niko drugi.

Prozvali su nas ‘mudžahedinskom ambasadom’, žigosali kao ‘izdajice hrvatskog naroda’, suradnike tajne policije, one jugoslavenske….Kada su svi izašli iz logora, otišli smo i mi sa djecom u Prag. Moj je suprug, Neđo, tada rekao: ‘Ne bih mogao glavu dignuti od srama ako ostanem sada ovdje među ovim fašistima koji žele čistu naciju’. Kad je potpisan Wašingtonski sporazum, vratili smo se u Ljubuški, ali bili smo izopćeni, izolirani, radila sam svašta kako bismo osigurali egzistenciju, brala sam jagode, čistila stubišta. Djeca su bila žrtve našega opredjeljenja, a moj se suprug razbolio i umro, 2001. g, ostavljajući nas same, s dugovima. I danas mi je teško govoriti o tim trenucima. Teže u životu ne pamtim.

Sve o tom vremenu zla ispričala sam u dokumentarnom filmu ‘Neđo od Ljubuškog’ kojeg je 2012. radila dr. Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, direktorica organizacije Gariwo, a povodom Nagrade za građansku hrabrost koju je posthumno dobio moj suprug. Od prikazivanja tog filma ja i moja familija prošli smo pakao. Desničarska medijska hajka, prijetnje, verbalni i fizički napadi na mene, opstrukcija policije i korumpiranog sudstva. Zatvorili smo našu kuću i napustili Ljubuški.

Tako, eto, nagrađuju kod nas.

Danas živimo u Mostaru, na lijevoj obali Neretve, u Titovoj ulici. Osjećam se sigurnom i dobrodošlom sve dok ne krenem na ‘desnu (hrvatsku) stranu’ grada. Tamo su me više puta verbalno napali, čak i policija usred MUPa, pa u tržnom centru, na ulici…. o prijetećim porukama preko društvenih mreža neću ni govoriti. A zasule bi me nakon svakom mog istupa u javnom prostoru. Takve stvari više i ne prijavljujem, jer znam da su u policiji ‘psi čuvari’ lokalnih političkih moćnika protiv kojih se godinama borim. Tužila sam za klevetu neke ‘ultradesničarske mrziteljske medije’ zbog brutalnih laži i komentara i naravno, sve izgubila na sudu uz obrazloženje – nije kleveta već ‘vrijednosni sud’. Sloboda govora za desničarske dilere mržnje! I tako već treću godinu kako su mi zaplijenili pola penzije da bi se naplatili njihovi sudski troškovi.

Usprkos svemu tome, već osam godina uređujem naš portal Tacno.net čiji je izdavač Udruženje “Centar za kritičko mišljenje”. Naši suradnici i čitatelji kažu da je ‘među rijetkim medijima na postjugoslavenskom prostoru koji pokušava održati dignitet profesije, koji kritički govori o važnim temama društva, koji nije politički tabloid ni pod utjecajem financijskih i obavještajnih struktura’. Na našem portalu, objavljuju svoje tekstove ljudi različitih profesija, godišta, nacionalnosti, vjera, ali svi imaju nešto zajedničko, a to je otvoreno i oštro kritikovanje vlasti i društva zemlje u kojoj žive. Ne zato što vole kritizirati, nego zato što žele da bude bolje. Mi smo, za njih, ‘džep otpora’ ludilu koje vlada na našim prostorima, ‘etička jazbina’.

Osnovali smo i Školu kritičkog mišljenja koja djeluje već dvije godine sa željom da potaknemo mlade da ne odlaze, da pokušaju kritički promišljati stvarnost, a potom i djelovati doprinoseći miru i humanim odnosima među ljudima. Takođe imamo i izdavačku djelatnost, već smo štampali 7 važnih knjiga. Osim toga često organiziramo i tribine sa aktualnim temama o kojima govore ugledni ‘lijevi’ intelektualci. Nakon svega proživljenoga, svim problemima usprkos, mogu reći: vrijedilo je! Nema cijene za odustajanje od dosljednosti, od moralnosti, od toga da se bude – najkraće rečeno – čovjek.

Vaša me nagrada u tome uvjerenju utvrđuje.

Posvećujem je zato svim svojoj djeci, tačnonetovcima, našim suradnicima i prijateljima jer bez njih ni moja borba ne bi bila to što jest.

Oprostite što sam prekoračila predviđeno vrijeme, ali morala sam sve to reći – upravo ovdje, upravo danas i upravo vama.

Još jednom: hvala Vam. Vielen Dank", rekla je Galić.