Nema pravde za žrtve silovanja u BiH

„Skoro dvadeset godina nakon završetka rata, stotine žena žive s posljedicama silovanja i drugih oblika mučenja, bez odgovarajuće medicinske, psihološke i financijske pomoći koja im je potrebna da bi iznova izgradile svoje živote. Istodobno, većina zločinaca prolazi nekažnjeno,“ izjavila je Jezerca Tigani, zamjenica programskog direktora za Evropu i Centralnu Aziju u AI.

Stari zločini, ista patnja

Izvještaj AI-a,„Stari zločini, ista patnja: Nema pravde za žrtve ratnih silovanja u sjeveroistočnoj BiH“, stavlja naglasak na trenutnu situaciju u kojoj se nalaze žene iz Tuzlanskog kantona na sjeveroistoku zemlje koje su preživjele silovanje tijekom rata. Stanje njhovih prava oslikava probleme s kojima se susreću sve preživjele žrtve prilikom ostvarivanja prava na lokalnom nivou.

I, Tuzla:
„Preživjela sam. Ali samo ja znam kako. Veoma je teško živjeti, ali moram i dajem sve od sebe. Sve što radim, radim za svoju djecu, da bi oni imali bolji život i da ne bi patili. Ali moramo se boriti za svoja prava. Ne možemo čekati da nam netko drugi pomogne. Tako je, kako je.“

Tokom rata 1992.-1995, Tuzla je bila „sigurno utočište“ za hiljade žrtava zločina seksualnog nasilja počinjenih od strane srpskih vojnih snaga. Mnoge žene ostale su tamo i nakon rata jer se nisu mogle ili htjele vratiti u svoje domove koji se danas nalaze na teritoriju RS-a gdje prevladava srpsko stanovništvo.

Tek prije dvije godine, nakon dugotrajnih pritisaka lokalnih i međunarodnih udruženja civilnog društva, uključujući i AI, vlast BiH napokon se obavezala osigurati prava preživjelima donošenjem „Nacionalnog programa za žene žrtve seksualnog nasilja u toku i nakon rata“. Međutim, zbog političkog zastoja na državnom nivou, Program još nije dovršen i usvojen.

„Nova Vlada, formirana krajem 2011, tek mora pokazati spremnost da usvoji i provede mjere koje je donijela prethodna vlada. Ovo mora biti prioritet,“ ističe Tigani. „Visokopozicionirani političari, pogotovo oni u RS-u, moraju priznati činjenicu da su za vrijeme rata počinjeni masovni zločini seksualnog nasilja.“

Preživjele žene u Tuzli rekle su u razgovoru za AI da i danas pate od ozbiljnih fizičkih i psiholoških problema, uključujući PTSP, tjeskobu, spolno prenosive bolesti, dijabetes, povišeni krvni tlak i nesanicu. Tek mali broj žrtava ima zdravstveno osiguranje koje može pokriti njihove posebne zdravstvene potrebe. To ograničava pristup zdravstvenim uslugama koje su im neophodne, a većina ne može plaćati sve potrebne lijekove.

M, Zvornik
„Sjećam se svega, ali željela bih da se ne sjećam. Sjećam se mučenja. Tukli su me dok više nisam mogla ustati. Došli bi, odveli me i ostavili u prostoriji samu s muškarcem. Bila sam zatvorena tri mjeseca. Nisam znala gdje su mi djeca. Svaku noć sanjam o tome što mi se dogodilo. Čak i uz tablete sanjam iste snove. Vratila sam se u sinovu kuću. Živim s njim, njegovom ženom i njihovom petogodišnjom kćeri. Jedva preživljavamo s mojom penzijom. Sin i njegova žena nemaju primanja ni mogućnosti da ovdje nađu posao. Ovdje nemam ni zdravstveno osiguranje pa putujem u 100 kilometara udaljenu Tuzlu kod doktora i na terapiju u Centar za terapiju i rehabilitaciju Vive Žene.“  

Niti jedan počinitelj zločina nad preživjelim žrtvama koje su intervjuirane tijekom ovog istraživanja AI-a nije priveden pravdi.

Siromašno bh. pravosuđe

Od desetaka hiljada zabilježenih slučajeva zločina seksualnog nasilja počinjenih tijekom rata, manje od 40 procesuirano je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu ili pred domaćim sudovima u BiH. Izvještaj AI-a ističe da složen, slojevit i resursima siromašan pravosudni sistem BiH onemogućuje napredak u kaznenim postupcima negirajući preživjelima pravo na pristup pravdi.

„Prava žrtava moraju biti prioritet središnjoj i lokalnim vlastima. Lokalne institucije trebaju sredstva i smjernice centralne vlasti da bi ženama mogle pružiti izravnu pomoć. Dosada su se žrtve morale oslanjati na psiho-socijalnu medicinsku pomoć od strane ženskih nevladinih udruženja u Tuzli. Te su udruge, unatoč velikim izazovima, posvećene pružanju izvrsne i stručne skrbi žrtvama.


Zgrada zajedničkih institucija: Dom Parlamenta i Vijeća ministara BiH

Vlastima BiH trebalo je više od desetljeća da priznaju svoje međunarodne obaveze prema žrtvama ratnih silovanja. Koliko će im trebati da prevladaju politički zastoj i neslaganja o podjeli nadležnosti između državne i lokalne vlasti te da konačno izvrše svoje obveze? Koliko dugo će hiljade žena morati čekati na svoje pravo na pristup pravdi, istini i reparaciji?“, govori Tigani.

L, treće svjedočenje:
"L. je živjela u selu u blizini Zvornika u sjeveroistočnoj Bosni. Bila je trudna i imala jednogodišnjeg sina kad je rat počeo. Suprug joj je u to vrijeme radio u Hrvatskoj. Kad su selo okupirale srpske paravojne postrojbe pobjegla je i skrivala se u šumi s ostalim mještanima. Međutim, u januaru 1993. svi su krenuli prema Tuzli u potrazi za hranom i skloništem. L. i njen sin odvojili su se od grupe i ona se srušila od iscrpljenosti. Probudila se u bolnici u Zvorniku okružena srpskim vojnicima. Rekli su da joj je sin mrtav. L. je u to vrijeme bila trudna osam mjeseci. U razgovoru za AI rekla je da su je vojnici u bolnici mučili i da je zbog teškog premlaćivanja izgubila dijete. Nakon toga bila je u tajnom pritvoru u tri različita logora u Zvorniku i u blizini Bijeljine, gdje su je više puta silovali. Konačno je oslobođena u procesu razmjene zarobljenika. Otišla je u Tuzlu gdje je kasnije pronašla svog supruga. Rodila je dvoje  djece nakon rata. Danas je glavna skrbnica svojoj djeci, mužu i njegovim roditeljima."