Kipar: Podijeljeni otok

Kipar je otočna zemlja u istočnom Sredozemlju.

Kipar je dugo bio raskrižje Europe, Azije i Afrike, i još uvijek su prisutni mnogi tragovi drevnih civilizacija – rimske, bizantinske i venecijanske. Glavne gospodarske aktivnosti otoka su turizam, trgovačka mornarica, izvoz odjeće i farmaceutskih proizvoda, te poslovne usluge. Od turske invazije 1974. zemlja je de facto podijeljena na veći međunarodno priznati južni dio nastanjen uglavnom Grcima i manji sjeverni dio – samoproglašenu Tursku Republiku Sjeverni Kipar.

Povijest

Prva arheološka nalazišta na Kipru datiraju iz neolitika (6000-3000 g.p.K.). Najstarije nalazište je Aetokremnos na poluotoku Akrotiri. Najvažnije nalazište je Khirokitia (jedno od najstarijih naselja na svijetu) prema kojoj je dobila ime khirokitijska pretkeramička neolitska kultura (karakteriziraju ju okrugle kuće tolosi). Vrlo su razvijene kulture brončanog doba (tada se je na Kipru kopao bakar koji je postao glavna sirovina otoka i prema kojem je Kipar dobio ime). Postoje i nalazišta mikenske kulture.

Oko 800. pr. Kr. su Kipar naselili Feničani. Otokom su vladali Asirci, Egipćani i Perzijanci. 333. pr. Kr. ga je zauzeo Aleksandar Makedonski. 58. pr. Kr. je došao pod rimsku upravu. Tokom cijelog starog vijeka je na Kipru bio vrlo razvijen kult božice Afrodite (Venere) koja je prema legendi rođena iz morske pjene kod mjesta Paphos na otoku.
Povijesna mapa Kipra turskog kapetan-paše Piri Reisa.

Kipar je bio pod bizantskom upravom do 1191. kad ga je zauzeo engleski kralj Rikard Lavljeg Srca na putu u križarski rat. On ga je prodao templarima, koji su ga pak prodali francuskom grofu Guyu od Lusignana. 1489. su otok zauzeli Mlečani (nakon abdikacije Katarine Cornaro, udovice Lusignanskog kralja Jamesa II). Kipar je bio centar mletačke trgovine na Istoku. 1571. su ga zauzeli Turci. Berlinskim kongresom 1878. je došao pod britansku upravu (Osmansko carstvo ga je ustupilo Britancima u zamjenu za pomoć u rusko-turskom ratu). 1914. ga je Velika Britanija formalno anektirala.

Tokom britanske uprave jača nacionalna svijest kiparskih Grka te se javljaju želje za pripajanjem Kipra Grčkoj. Politika s takvim ciljem se naziva enosis. Osnovana je organizacija EOKA (nacionalna organizacija kiparskih boraca) koja je pokrenula terorističku kampanju protiv britanske uprave.

1960. je Kipar stekao nezavisnost. Prvi predsjednik je bio Makarios III., arhiepiskop kiparske pravoslavne crkve. On je nastojao smiriti napetosti između kiparskih Grka (koji žele enosis) i Turaka (koji su protiv) te se protivi ujedinjenju s Grčkom. To se nije svidjelo nacionalistima iz EOKA te su 1970. izveli državni udar. Novi predsjednik je postao vođa EOKA Georgios Grivas koji podržava enosis. 1974. je Grivas umro, te se vratio Makarios. Njega je ubrzo svrgnuo Nikos Sampson. Turci su se prestrašili mogućeg ujedinjenja s Grčkom, te je Turska 1974. izvršila invaziju na sjever otoka. Sampson je napustio mjesto predsjednika, te ga je naslijedio Glafkos Clerides. Do kraja godine se je ponovo vratio Makarios.

1975. je otok podijeljen na grčki i turski dio između kojih je zona pod upravom UN-a. UN priznaje jedino grčki vladu, dok su Turci na sjeveru proglasili nepriznatu Tursku Republiku Sjeverni Kipar. 1977. je umro Makarios te je predsjednik postao Spyros Kyprianou. Od 1988. je predsjednik Georgios Vassiliou, od 1993. Glafkos Clerides, a od 2003. Tassos Papadopoulos. 2004. je na referendumu propao UN-ov plan ujedinjenja otoka. Kipar je nakon toga ipak ušao u Europsku uniju.


Veoma povoljan položaj

Kipar je najistočniji otok u Sredozemnom moru. S površinom od 9.251 km² treći je po veličini u Sredozemlju (nakon Sicilije i Sardinije). Po veličini je 161. država svijeta sa sličnom površinom kao Libanon i Portoriko.

U geološkom i geotektonskom pogledu Kipar predstavlja dio Male Azije, koji se u prošlosti odvojio. U klimatskom i vegetacijskom smislu ovaj je otok smješten u sjevernom umjerenom pojasu.

S prometnog gledišta ima više nego povoljan položaj. Ova zemlja se nalazi između Istoka i Zapada, pa je pri prijelazu između istih gotovo nezaobilazna stanica. Za Kipar se često kaže da je najistočnija zapadna zemlja. S obzirom na to da se nalazi 64 km južno od Turske, 97 km zapadno od Sirije, te 439 km sjeverno od Sueskog kanala, skoro svaki brod koji prolazi ovuda i ide dalje na istok, i obrnuto, zaustavlja se u nekoj od kiparskih luka. Više od 1.000 stranih brodova danas plovi svjetskim morima pod kiparskom zastavom. Osim brodskog, Kipar je važna stanica i za avionski promet. Mnogi avioni koji lete sa zapada na Bliski istok, pa i dalje, slijeću prvo u zračne luke u Larnaki i Paphosu (češće Larnaki). Glavni grad Nikozija nema zračnu luku. Zračna luka u Larnaki je moderna i odgovara svim svjetskim standardima. S nje polijeću zrakoplovi, kako za sve veće europske gradove (Frankfurt, London, Pariz, Rim, Amsterdam i dr.), tako i za mnoga odredišta na Bliskom istoku i zemljama Perzijskog zaljeva.

Što se tiče povijesnog i političkog položaja, koliko god on bio povoljan, toliko se nepovoljno odrazio na ovaj otok. Svaka veća sila koja se pojavila na Mediteranu nije ga mogla promašiti, upravo zbog tog povoljnog položaja. Pa su tako vlast nad njim izmenjali: Feničani, Grci, Egipćani, Perzijanci, Rimljani, Bizantijci, Arapi, Britanci, Francuzi, Mleci, Osmanlije, opet Britanci, sve do "relativne" nezavisnosti. Relativne jer Kipari dan danas više zavisi od velikih sila i susjeda (prije svega Grčke, Turske, Velike Britanije, SAD-a i EU), a manje sam od sebe. Dakle, sve važnije političke odluke se donose prvo na relaciji Atena-Ankara, pa se tek onda pitaju kiparske vođe, koji uglavnom samo potvrde te odluke.

Najveći gradovi na Kipru su Nikozija, Larnaka, Famagusta, Limassol, Paphos i Kyrenia.


Podijeljeni otok

Glavni politički problem otoka je podjela na grčki i turski dio. U ovih tridesetak godina, od podjele do danas nije učinjen skoro ni jedan korak ka ponovnom ujedinjenju, iako je u interesu i jednih i drugih ujedinjenje. Grcima jer bi se vratili živjeti na čitavom otoku, gdje su prije podjele i bili, a Turcima da bi izašli iz izolacije. Ipak Turci su na otoku pod neprekidnom kontrolom vojske, tako da je njihov politički angažman ograničen. Bilo je nekih pokušaja pregovora, ali ni jedna strana nije odstupala od svojih zahtjeva. Turci traže konfederalnu zajednicu, dok Grci traže sasvim suprotno - unitarističku državu. Dakle, želje ima, ali vizije se potpuno razlikuju. Najozbiljniji pokušaj za ujedinjenje bio je 2004., a sastavio ga je generalni tajnik UN-a Kofi Annan. Ako bi se prihvatio taj plan cijeli otok bi ušao u EU, a ako ne, samo južni (grčki) dio. Grčki političari su procijenili da ovaj sporazum puno više odgovara turskoj strani, pa su ga odbacili i to iz razloga jer plan nije omogućavao povratak svih grčkih izbjeglica, kao ni povratak svog zemljišta koje je im prije pripadalo, te što bi Turci dobili previše mjesta u organima vlasti. Plan nije uključivao ni nestanak britanskih baza sa otoka. Tako je na referendumu na grčkom dijelu otoka 75% građana odbilo sporazum. Iako je plan prihvatilo 64% građana Sjevernog Kipra, on nije prošao, i u EU je de facto ušao samo južni dio, iako se službeno i Sjeverni Kipar računa kao dio Republike Kipar pa samim tim i kao dio EU. No, to je samo formalno i nije ni blizu pravom stanju. Veliki problem ujedinjenju otoka je stalna prisutnost 50.000 turskih vojnika na jednom malom teritoriju.

Mnogo manjinskih naroda

Etnička struktura stanovništva je sljedeća: 78% Grci, 18% Turci i 4% ostale etničke grupe. Gotovo svi, i Turci i Grci, žive na svom dijelu otoka. 40% Grka su izbjeglice u svojoj državi.

Na Kipru ima mnogo manjinskih naroda, a ovaj podatak od 4% nije do kraja relevantan, jer njihov broj iz godine u godinu raste, a ima i dosta neprijavljenih ljudi, kao i oni koji su ovdje na privremenom radu ili nešto dužem turističkom odmoru. Dvije "autohtone" manjine koje žive ovdje duže vrijeme su Armenci i Maroniti, dok su u novije vrijeme Kipar naselile i druge etničke grupe, poput Engleza, Nijemaca, Rusa, Židova, Južnih Slavena (najviše Srba) i dr. Ipak, ogromna većina ovih stanovnika živi u Republici Kipar, a izuzetak je jedino jedan broj Maronita i Kurda koji žive u Sjevernom Kipru.

wikipedia/radiosarajevo.ba