Imam PTSP, ali nisam lud

Američka vojska nedavno je pokrenula inicijativu da se iz pojma Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ukloni riječ 'poremećaj'. Pentagon se odlučio na ovaj potez jer je sve više vojnika SAD, koji su imali pe-te-es-pe (pi-ti-es-di je engleska kratica, a naša je pe-te-es-pe) odbijalo potražiti pomoć, a sve zbog socijalnog straha/stigme koja prati oboljele od PTSP-a.

U Bosni i Hercegovini ne postoji tačan podatak o broju oboljelih. Cifre variraju od 1,7 miliona (!) pa sve do 400.000 ljudi, što je okvirna procjena Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Od tog broja, većinom se priča i radi sa bivšim borcima, mada je bilo izvještaja koji su upozoravali da svi koji su u BiH proveli rat, mentalno, i nisu baš najbolje.

Uzmimo da broj oboljelih u BiH iznosi samo 400.000, i da su to većinom veterani. Porazna činjenica je ta da je od ovog broja, podaci su to Saveza udruženja veterana rata liječenih od PTSP-a, samo 5.000 bivših boraca potražilo pomoć.

Razlog većine mogao bi biti strah od osude društva koju sa sobom donosi epitet oboljelog od PTSP-a.

Traume, sjećanja i snovi

Inače, simptomi PTSP-a mogu se pojaviti odmah nakon stresnog događaja, nedugo poslije, ali i nakon više godina. Ponekad je potrebno određeno vrijeme da se PTSP u potpunosti razvije. Osnovna karakteristika i prvi simptom PTSP-a jeste stalno proživljavanje traume, kroz sjećanja ili san. Također su primjetni simptomi izbjegavanja: osobe izbjegavaju poticaje vezane za događaj, imaju uopšte smanjen interes za učešće u aktivnostima, te imaju osjećaj odvojenosti ili otuđenja od drugih; u simptome pojačane pobuđenosti spadaju smetnje sna i koncetracije, prekomjerna napetost... Osobe koje imaju PTSP često i naglo postaju razdražljive, te imaju generalno problem sa koncentracijom. Kod svih grupa simptoma javljaju se i napadi panike, a simtptome prati i pad ukupne psihofizičke kondicije.

Sagovornik portala Radio Sarajevo, nadimka „Štap“ (na razgovor pristaje samo ako ostane anoniman, podaci su poznati redakciji portala), veteran, vodeći se samo njemu znanom logikom, objašnjava da u komšiluku i među rodbinom ne želi biti označen kao „lud“ ili „onaj poremećeni“, te ne želi tražiti pomoć. Iskreno, „Štap“ smatra da je sad, ako mu je pomoć i trebala, već kasno.

„Štap“ je bivši federalni borac. Lokacija ratišta mu je bila na Trgu Heroja u Sarajevu, gdje je i ranjen, 1993. Ekonomista po struci, poprilično uspješan „zadrugar“ prije 1992. danas je nezaposlen i već godinu dana nije napustio stan u kojem živi; zadnji put je stan napustio kada je išao na kontrolu kod doktora interniste, koji ga je tada (dokumentom) uputio kod psihijatra. Veteran od tada sjedi u svojih 50-ak kvadrata, i priznaje kako normalno spava samo kad „dobrano popije“

Kerim Toholj, iz sarajevskog Udruženja oboljelih od PTSP-a „Život“, u potpunosti razumije kako se osjeća naš sagovornik - i sam je prošao oporavak od ovog stanja. On je u razgovoru za Radiosarajevo.ba ocijenio kako bi brisanje riječi 'poremećaj' iz pojma PTSP na neki način pomoglo oboljelim od PTSP-a u BiH.

„Nisam stručnjak, ali iz svakodnevnog rada sa njima znam koliko im smeta osjećaj što društvo smatra da su 'nenormalni'. Istina je da se svi, sem njih, moramo dodatno educirati, jer se ovaj problem ne shvata ozbiljno. Oboljeli od PTSP-a s kojima radimo su pametni i sposobni, a, nažalost, pogrešno su etiketirani od strane društva“.

I ne samo to, dodaje Toholj. Omalovaženi su na svakom koraku. Da bi od države dobili malo više od 300 maraka penzije moraju se klasifikovati kao radno nesposobni. Prema zakonu, oboljeli od PTSP-a moraju vratiti i vozačku dozvolu, iako se ovaj propis prema ovoj populaciji, zbog apsurdnosti - u posljednjih godinu dana ne primjenjuje. Naime, političari su prilikom donošenja zakona (opet) zaboravili da je nemoguće staviti sve oboljele u isti koš, jer ljudi koji su počeli liječiti svoj PTSP bez problema mogu upravljati motornim vozilom, mašinama i sl. Srećom, ljudi koji se na terenu bave ovim stvarima shvatili su da propis ovako nije moguće provesti.

RS i 40 maraka

Čak i povećani broj samoranjavanja/samozapaljenja rezultat je, kaže nam Toholj, nemara i bahatosti bh. vlada prema ovoj populaciji: „A sve dok ispred ranjavanja i zapaljenja stoji samo- (samoranjavanje), situacija nije stravična. Sjetimo se situacije u Petrinji kada je oboljeli od PTSP-a počinio trostruko ubistvo“.



Jelena Šurlan, iz Boračke organizacije u RS, kaže da u ovom entitetu bivšim borcima nije strašno priznati da imaju problem.

„Strašnije je što nakon tog priznanja, visina pomoći koju ostvaruju iznosi 40 KM“, priča Šurlan.

I to nije problem, dodaje ona, gdje su se ljudi npr. počeli liječiti na vrijeme, pa mogu profesionalno obavljati svoje poslove. Problem je tamo gdje je PTSP u kombinaciji sa posljedicama ranjavanja ili je prerastao u trajnu promjenu ličnosti. Kako oni, pita Šurlan, da se izbore sa 40 maraka mjesečno?

A riječ struke za naš portal daje neuropsihijatrica, prim. dr. Nermana Mehić-Basara, koja nam otkriva kako nije upoznata sa inicijativom Pentagona ni sa podrškom koju ista ima od strane Američkog udruženja psihijatara, ali se „svakako radi o pitanju za razmatranje“.

„Slična inicijativa  je pokrenuta ranije i oko dijagnoze 'schizofrenia' koja je, po mišljenju nekih stigmatizirajuća, pa  su predlagani razni nazivi kao što je poremećaj mišljenja i percepcije ili perzistirajući perceptivni poremečaj i sl.. U toku je izrada  XI Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB 11), pa ćemo vidjeti šta su odlučili. Inače, svaka MKB težište daje na 'poremećaju', a MKB 10 je za PTSP navela prefiks 'mentalni poremećaj i poremećaj ponašanja',  sa  namjerom da se naglasi  važnost i tip poremećaja kao takvog.

Zbog toga je irelevantno hoće li se posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) prekvalifikovati u posttraumatski stres (PTS) ili ne – u osnovi ove dijagnoze je mentalni poremećaj“, analizira Mehić-Basara.

Nedovoljna edukacija  

„Oboljeli uglavnom odbijaju stručnu pomoć, ne zbog stigme, već zbog uvjerenja da im se 'ne može pomoći', najviše zbog toga što su nedovoljno educirani o osnovama ove bolesti i zbog predrasuda  koje su općeprihvaćene da je sramota imati duševnu bolest, pa makar to bio i PTSP, a ne pravo 'ludilo'. Najveća populacija u današnjem bh. društvu koja ima ovaj poremećaj su demobilisani borci, koji  su, nažalost, stigmatizirani zbog  neadekvatno riješenih socijalnih pitanja, što je nadležnost države... Dakle, ne smatram da bi novo ime poremećaja nešto radikalno promijenilo u stavu kako samih oboljelih, tako i  društva u cjelini“, cijeni Mehić-Basara.

Podsjećajući nas još jednom kako je ovo njen lični stav, priznata neuropsihijatrica, kao dugoročno rješenje problema, predlaže kontinuiranu javnu edukaciju, poboljšanje kvaliteta života kroz porast  standarda, te humanizaciju međuljudskih odnosa.

Jasno je, svi naši sagovornici, bez obzira na stavove, upozoravaju da je stalna i javna edukacija prvi ključ poboljšanja stanja unutar populacije koju mori pe-te-es-pe. Zatim bi trebala uslijediti (bar simbolična) finansijska podrška.

Da li ste znali da američkim vojnicima koji su oboljeli od PTSP-a, za vrijeme liječenja, Vlada plaća sve režije i druge osnovne račune? Bilo bi lijepo kada bi bh. vlast bar na neki način (finansijski) pomogla, pa makar u smislu subvencija. Ili npr. da se Vlada RS, koja je za svoju zgradu dala više od stotinu miliona, pa onda za njeno otvaranje više od tristo hiljada, sjeti svojih veterana, koji po osnovu Posttraumatskog stresnog poremećaja dobijaju u mjesecu sramnih četredeset maraka; podsjećamo, prosječna ministarska plata u BiH iznosi nekoliko hiljada maraka.

Za sve koji, poput „Štapa“, mislite da vam se ne može pomoći, griješite. Reagujte, potražite pomoć i nemojte čekati da bude kasno...