Grebo: Ako ponovo budemo birali Bakire, Čoviće i Dodike propadanje i zaslužujemo

Piše: Faruk Vele

O idealima '68 godine i tome zašto "lipanjskih gibanja" nema u ovim godinama očaja i beznađa dok se desetine hiljada tih istih mladih sprema na put bez povratka, u tuđi svijet, razgovarali smo sa Zdravom Grebom, vođom studentskih protesta u Sarajevu prije pola stoljeća, profesorom Pravnog fakulteta u Sarajevu, revolucionarom, vječitim opozicionarom, buntovnikom s razlogom i borcem za ideale.  

Radiosarajevo.ba: Je li odlazak protest današnjih studenata i mladih?

"Od nekog događaja od kojeg je prošlo pola stoljeća bilo kakva paralela traži mnogo dublje istraživanje i mnogo čvršće argumentaciju. Vjerovatno podrazumijevate da to znači da se te '68 godine po prvi put desio ozbiljan bunt i ozbiljan protest koji je dovodio u pitanje i same osnove tadašnjeg režima. Jedan čovjek je ovih dana rekao da su svi ozbiljni protesti u svijetu kretali s univerziteta. To je bio prvi put da se Tito ozbiljno zabrinuo za svoju vlast. On je čak u tom prvom govoru i rekao: "Ako ja ne mogu da ispunim vaše zahtjeve, onda nije uredu da ja ostanem na svom mjestu". Vjerovatno nije bio iskren kad je to rekao. To je bio ozbiljan protest, bez obzira što je pokret bio šarolik i što su akteri bili raznovrsni", kaže Grebo na početku razgovora za Radiosarajevo.ba.

Naglašava da je to bio značajan datum u historiji Druge Jugoslavije. No, gdje su protesti i mladi danas? Imaju li oni ideale o tome kakva njihova država mora biti ili će potražiti novu?

"Vi pitate za paralelu? Teško je o nečemu, kao što sam rekao na početku, 50 godina poslije praviti neke repere i tačke i reći: "Da, tad je toga bilo, sad toga nema". Svega što nema, vjerovatno i ne treba da ima. To je onako pijačna interpretacija Hegela. Umno i stvarno, stvarno i umno. Sve što je bilo i trebalo je da bude, sve što nije bilo nije ni trebalo da bude", ističe Gebo.

Najblaže rečeno, dodaje naš sagovornik, mi živimo u neveselim vremenima: u svijetu, regionu, pa i BiH.

"Kriza je oko nas i politička i ekonomska i kulturna i moralna itd. Svi pokazatelji govore o tome da smo najsiromašnija država u Evrope, nismo članica EU i NATO. Situacija je onakva kakva jeste i svaki građanin BiH zna u kako bijednim uvjetima živimo. Siromaštvo je ogromno, nezaposlenost je ogromna. Besperspektivnost je zastrašujuća. Ono što stvara mogućnost za neka uspoređivanje jeste da mladi ljudi, svakako, nisu zadovoljni svojim položajem. Svakako ih ne očekuje ni svijetla, pa ni sigurna budućnost. Kako reaguju? Vode se različita istraživanja i ankete, čak 70 posto tih ljudi čvrsto žele da odu iz ove zemlje", primijetio je ugledni profesor, bojeći se da, za razliku od onih koji su odlazili šezdesetih godina prošlog stoljeća, ovi ljudi "odlaze da se ne vrate" ili da se vrate kako bi u zavičaju umrli. 

I zašto se , uprkos svim ovim argumentima, ljudi ne bune?

"Ja sam pokušavao, ukazivao sam na taj fenomen. Ja imam tu stigmu da sam ostao vječni ljevičar, buntovnik, što baš ne pristaje mojim godinama. No, ja sa svojih 70 godina nemam pravo da ikome sudim, a pogotovo ne mladoj generaciji. Jedan mudar čovjek, Mate Maras, je u sjajnom intervjuu Trećem formatu rekao precizno "da je neki svijet već odavno krenuo negdje, te da mi stari ne pripadamo tom svijetu". Kao što tih šezdesetih prošlog stoljeća, kada smo bili mladi, buntovni i puni nade smo, također, mi pokretali neki svijet koji je išao naprijed. Ti ljudi možda pripadaju ovom svijetu, ja, svakako, ne. Oni imaju svoje percepcije, planove, možda i svoje načine suprotstavljanja. Oni nisu onakvi kakvi su bili onih godina. Nemamo bunt na ulici, nemamo bunt koji bi ozbiljno preplašio režim koji to vapijuće zahtjeva i zaslužuje", komentira šezdesetosmaš.

No, veli, ne izostaje samo bunt mladih. Ne budne se nezaposleni, ljudi koji i rade, ali su potplaćeni.

"I obrazovani srednji sloj živi u nedostojnim uvjetima, a niko se ne buni!?

Šta bi mogao bit odgovor? Možda još uvijek ima trauma onoga što se naziva rat, iako je to bilo mnogo gore od rata u BiH. Svako još uvijek ima ličnu traumu i ona to još živi. Možda će generacija koja će to znati iz priča i udžbenika moći drugačije gledati. Strah je veoma prisutan u javnoj sferi: politici, medijima, sudstvu... Ljudi ozbiljno jesu uplašeni i svakako stoji ona parola: "Samo da ne puca". Da, ljudi žive bijedno, penzije su male, borci su bijedni, ali mladi ljudi se ne bune", dodao je.

Proteste zbog JMBG i one u februaru 2014. godine naziva incidentima. Iz kojih se "ništa se ozbiljno iz toga nije izrodilo".

"Bilo bi estradno reći: "Neka je mlade sram, zašto se ne bunite, gdje je  bunt mladosti". No, ja na to nemam pravo. Volio bih da postoji više samosvijesti kod tih ljudi, ili kao što je rekla moja prijateljica Sonja Liht, svaka generacija ima pravo na svoju revoluciju. Oni imaju pravo na svoju revoluciju i ja bih ih u tome zdušno podržao. No, to se ne dešava. Da li će se desiti ili neće, da li će se desiti u nekom drugom obliku? Društvene mreže su, recimo, potpuno novi fenomen koji vrlo lako može stvoriti organizaciju, network, iz kojih možemo dobiti mnogo aktivnije civilno društvo koje može ispostavljati račune korumpiranoj i nekompetentnoj vlasti kakvu imamo. Nadam se da generacijski oni mogu da formiraju svoj čvrsti stav i da zahtijevaju promjene koje su očigledno neminovne", poručuje Grbo. 

Govoreći o situaciji u BiH, Grebo kaže da ovo, svakako, ne vodi u dpbrom pravcu.

"Mogao bih ponovo onako namrgođen i reći da svakako vodi u propast. Međutim, naš talenat za propadanje je neograničen, mi još možemo propadati. Kao ona žaba koja se kuha postepeno, dok ne bude skuhana. Ne buni se jer je to postepeno. Nastranu ova šarada i tragikomedija oko Izbornog zakona, koja se pretvara u trakavicu. To njihovo inaćenje, istjerivanje ega i nekih nacionalnih fantazmagorija koje ne vode nigdje. Ono što bih ja poželio mada to znači jednu apsurdnu tezu. Ako narod nije zadovoljna, skoro kao Marija Antoaneta, onda treba promijeniti narod! Narod nije zadovoljan. Najviše bi ono voljeli da promijene taj narod. Nije to bez svakog đavla, šejtana... ", kaže Grebo.

Podsjeća da su u oktobru novi izbori, te da konačno treba ljude osvijestiti da se zaista svaki glas računa.

"Slušao sam od svojih studenata da je cool ne glasiti, to je onako malo papanski, seljački. Ali,morate znati, svi koji ne glasaju, glasaju za one koji su glasali.  A ti koji su glasali, su perpetuirano birali ove iste ljude i kod Srba, Hrvata, Bošnjaka... (Ovaj sitneže od "Ostalih" niko i ne računa). Treba još jednom glasno reći: "Narode, glas je u tvojim rukama i za svoje godine muke, patnje, prevara i vi ste krivi". Ne glasaju marsovci na našim izborima. Ako ne glasaš onako kako živiš, a živiš bijedno, pogaženog dostojanstva, nemoj mi u ponedjeljak kukati da u ovoj zemlji nešto ne valja. Narode, birao si, ti si to zaiskao i izvoli gledati. Ja se nadam da će se ovaj put biti drugačije", rekao je profesor Grebo i zaključio:

"To bi bila šansa da mladi ljudi kažu kakvu zemlju žele, kakve uslove za sebe svoju porodice, djecu žele, e da ne bi odlazili, da se ne bi mrzili i da se ne daj Bože, za što smo, također, talentovani, ne bi ubijali ponovo. Prema tome, eto vam izbora, eto vam biračkih kutija. Bez obzira što će ovi krasti na izborima, potrebna je  ogromna promjena u izlasku na biračka mjesta i promjena paradigme. Ako ti je dosta ovih koji vladaju 25 godina, pa promjeni. Sigurno ima novih lica, pametnih, nekorumpiranih, poštenih ljudi. Biraj njih. Ako ponovo budemo birali bakire, čoviće, dodika, valjda smo to i zaslužili".