Fotografija mučnog zločina iz BiH krije dodatnu mračnu stranu: Fotograf platio da civil bude ubijen?

U maju 1992. godine, u okupiranom Brčkom, Goran Jelisić, samoprozvani "Srpski Adolf", ubio je dvojicu civila, Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića, dok je beogradski fotograf Bojan Stojanović iz neposredne blizine zabilježio brutalnu egzekuciju.

Fotografije su snimljene 6. ili 7. maja 1992. Tačan datum nije utvrđen na suđenju. Snimljene su u Brčkom, koje je tada imalo 41.046 stanovnika među kojima je bilo 55,5 posto Bošnjaka ili Muslimana, kako se tada u medijima nazivalo Bošnjake, 19,9 posto Srba, 6,9 posto Hrvata i 17,5 posto ostalih etničkih skupina.

Rat je tek mjesec dana ranije počeo u BiH, a u praskozorje 30. aprila zahvatio je i Brčko. Goran Jelisić je istog tog dana došao u Brčko kao dobrovoljac iz Bijeljine gdje je živio. Tada 23-godišnjak, otac malog sina, sa završenom osnovnom školom, radio je kao traktorist na poljoprivrednom imanju. Tri mjeseca ranije je izašao iz zatvora, jer je služio kaznu zbog krivotvorenja čekova. Volio je novac, to se utvrdilo i na suđenju. Otimao je sve što je mogao od zatvorenika – novac, satove, nakit – za što je i osuđen. U Brčkom je zadužio jugoslavensku plavu policijsku uniformu, pištolj marke Škorpion s prigušivačem i Motorolu. Kodno ime mu je bilo Adolf. Zaštićeni svjedok L se na suđenju prisjetio Jelisićevih riječi:"Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi."

Bojan Stojanović je tada bio 22-godišnji fotograf iz Beograda, koji je radio za dnevni list Večernje novosti. Fotografirao je svašta – od sportskih događaja do ponude na tržnici. Večernje novosti su bile tabloidne i tada i sada zbog čega ih u novinarskim krugovima zovu Venerične bolesti.

Bojan i njegov prijatelj i kolega iz Večernjih novosti Srđan Petrović su početkom tog maja 1992. po zadatku za Reuters išli u Sarajevo, ali su u Beograd poslali fotografije egzekucije iz Brčkog. Obojica su povremeno surađivali s Reutersom.

Emil Vaš radio je tada kao fotograf za Reuters u Beogradu i prvi je dobio u ruke fotografije iz Brčkog. "Kada sam ih vidio, nisam mogao da vjerujem. Čovjek ne može da vjeruje da neko tako nešto slika. Nismo znali uopšte da li je to istina. Nismo znali ni šta da radimo sa tim", rekao nam je u razgovoru.

Na fotografijama se vidi kako Jelisić vodi dvojicu muškaraca, zatim im naređuje da se okrenu, hladnokrvno puca u njih, a potom mirno odlazi.

U knjizi iz 2013. "Rat slikama, suvremena ratna fotografija" fotografkinje Sandre Vitaljić Srđan Ilić kaže:

"Njih dvojica su dolazila kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dozvolu, dam unapred pare, i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni doneti 'fenomenalne slike' koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam ništa dao, jer je sve izgledalo jako neozbiljno. Posle toga se Bojan pojavio u restoranu Klub književnika u Beogradu sa gomilom printovanih slika tog događaja i pričao za stolom da su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko muslimana."

Zgrada policijske postaje iz koje je Jelisić izveo žrtvu je u samom centru grada, na glavnoj pješačkoj šetnici, kao i obližnja uličica na ulazu u centar brčanskih zanatlija u kojoj Jelisić ubija. Jelisić se nije potrudio da diskretno izvede ubojstvo. U svakodnevnim okolnostima – prije tog maja 1992. kao i danas – ubojstvo bi se dogodilo na koji metar od ljudi koji sjede u kafićima. Dvojica mladića s fotoaparatima ne bi mogli proći nezapaženo ni danas u centru Brčkog, a kamoli tada u ispražnjenom gradu koji kontroliraju uniformirani ljudi. Jelisić je morao vidjeti da su mu fotografi za leđima, da ga prate u stopu i škljocaju 72 puta koliko je potrebno da se ispune minimalno dva filma. Jedan Bojanov i jedan Srđanov.  

Midhat Bećirević je dugogodišnji istražitelj ratnih zločina iz Brčkog. U novembru 2010. je pet dana u Padovi ispitivao Jelisića, koji je tada u Italiji služio kaznu. Kaže da je bilo iscrpljujuće, ali da – ako bi morao procjenjivati – u 70 posto onoga što je Jelisić rekao vjeruje. Posebno za događaje koje je detaljno opisao, kao i za ono za što je već presuđen. 

Midhat je uvjeren da je fotografiranje bilo dogovoreno. "Inače ne bi mogli dobiti pristup takvim prizorima. Da nije bilo dogovoreno, one sekunde kada je fotografirao, Jelisić bi ga ubio", kaže. 

Stojanović je za ovaj rad čak dobio nagradu World Press Photo. U intervjuima je objašnjavao kako je došlo do fotografija. Verzije se ponešto razlikuju, ali svuda kaže da je uspio nezamijećen fotografirati i potom nezamijećen otići.