DW: Okrutno postupanje prema radnicima iz BiH u Azerbeidžanu
Radiosarajevo.ba
BH radnici iz Azerbejdžana progovorili: Za dva mjeseca Osman se okupao dva puta...Samir udara Bošnjake a Božo tuče Srbe... Šta su proživljavali bh-nadničari u Bakuu i Minginčaru...
Iako znaju kakvi surovi uslovi vladaju i kakve opasnosti vrebaju, bh- radnici primorani su posao tražiti u Afganistanu, Iraku, Kataru…Niko u državi ne zna tačan broj onih koji su trbuhom za kruhom krenuli po svijetu. Ovih dana mediji s posebnom pažnjom prate dešavanja u Azerbejdžanu i ispovijesti Osmana Alihodžića(61) i Izeta Bešića (46) iz Gračanice. Grupa od pet bh-državljana zajedno sa četvoricom Srbijanaca napustila je Azerbejdžan 23. oktobra 2009. godine, gdje su posredstvom firme Serbaz radili na gradilištima u Bakuu i Minginčaru. Prevareni i izmaltretirani radnici ogorčeni su ponašanjem vlasnika i saradnika iz Serbaza, posredničke firme iz Gradiške, čiji su vlasnici Milan i Božo Vučenović.
Elektromonter Osman Alihodžić (61) iz Gračanice cijeli život je “terenac”. Veći dio radnog vijeka proveo je radeći za Geodetski zavod u Ljubljani, te na gradilištima u Njemačkoj (Dortmund i Ahen). Međutim, dvanaest mjeseci boravka u Azerbejdžanu za njega predstavljaju užas koji do kraja života neće zaboraviti.
“Radni kolega iz Kaknja pričao mi je o odlasku u Azerbejdžan. Dao mi je telefonski broj firme Serbaz iz Gradiške. Vrlo brzo sam stupio u kontakt i 28. avgusta prošle godine bio sam na letu Beograd – Beč – Baku “, počinje Osman svoju ispovijest. “Odmah po dolasku pasoše nam je uzeo Saša Lipovac koji nas je i razmjestio u neuslovne prostorije, što u početku i nisam smatrao nekim problemom. Satnica je iznosila 6,20 američkih dolara, radili smo u Bakuu i Minginčaru na hotelima i bazenima. Moj električarski posao nije bio težak, sve je izgledalo uobičajeno za teren ovakvog tipa.”
Kazne od 50 do 1000 dolara
Iz Bosne i Hercegovine u sličnom aranžmanu boravilo je 800 radnika u ovoj dalekoj zemlji, većinom iz okoline Banjaluke, a bio je veliki broj građevinaca iz Srbije i Makedonije. Međutim, vrlo je nejasno zbog čega su gazde najednom uvele pravu torturu prema radnicima. “Počeli su neredovno isplaćivati radnike. Nestane vode, kažu nam domaći da gazde nisu platile račun. Nestane plina – također. Za dva mjeseca sam se samo dva puta okupao. U kuhalu ugrijem vodu i rasječem plastičnu bocu što mi posluži kao posuda. U sobi je smješteno dvanaest radnika na šest dvospratnih kreveta. Ukoliko staneš, zapališ cigaretu – kazna je 50 dolara. Ako se desi da na krevetu ostane pidžama ili je čaršaf zgužvan, također slijedi kazna.
U gluho doba, u dva sata poslije pola noći budili su nas i vršili alko-testove. Ljudima koji uopšte ne konzumiraju alkohol naplaćivali su kazne zbog tobožnje pripitosti. Imali smo izlazak samo nedjeljom do 19 sati, a često nam je i to bilo onemogućeno. Ukoliko se pobuniš za bilo šta, pozovu te u biro i onda u podrumu uz glasnu muziku – tuku. Onda je policija blokirala radilište… bilo je puno dojava nezadovoljnih ljudi”, priča uzbuđeno dok pali jednu cigaretu za drugom.
Samir udara Bošnjake, Božo tuče Srbe
Izet Bešić se vratio nakon dva mjeseca i čudi se Osmanu kako je izdržao toliko dugo. “Vozimo se autobusom na radilište “, počinje priču. “I jedan radnik se požali kako ne plaćaju redovno i zaprijeti kako će “propjevati o svemu”. Isti dan, nakon što doušnik to prenese, dolaze bosovi i na radilištu ga izbatinaju. Dođu u velikom kombiju koji ima zvučnike i sa kojeg se pušta muzika. Radnika udara vlasnik ili njegov saradnik. Sve to promatraju “gorile” koje se ne miješaju jer se radnik i ne brani. Ako je u pitanju Srbin, onda to rade Srbi, a za Bošnjake je bio zadužen Samir, bivši policajac u Azerbejdžanu”, priča Bešić okupljenim sugrađanima koji sa zanimanjem prate ovu priču. Za kartu su mu uzeli 2.000 iako je cijena oko 700 američkih dolara. Razlog: kazna zbog prijevremenog odlaska.
Osman Alihodžić je samo u junu ove godine za 165 radnih sati zaradio 1.200 američkih dolara. Međutim u konačnom obračunu posrednik mu je ostao dužan 4.000 dolara. „Isplaćivala me jedna Azerbejdžanka. Ne mogu se požaliti na njih. Pitala me da li bi ponovo došao raditi u njihovu zemlju. Rekao sam da bi ali kod drugog poslodavca. Gradonačelnik Bakua je ispratio našu grupu na aerodrom. Ostao mi je komšija Meho Hadžić, on će donijeti i neke fotografije iz Azerbejdžana, slikao je...“, priča dok svaku riječ s pažnjom prati unuk Adnan. „Ako se djed bude vraćao u Azerbejdžan tražit ću da me povede“, govori mladi elektromehaničar koji 22. decembra puni 18 godina i nema posla.
Mirsad Čamdžić, dw-world.deIako znaju kakvi surovi uslovi vladaju i kakve opasnosti vrebaju, bh- radnici primorani su posao tražiti u Afganistanu, Iraku, Kataru…Niko u državi ne zna tačan broj onih koji su trbuhom za kruhom krenuli po svijetu. Ovih dana mediji s posebnom pažnjom prate dešavanja u Azerbejdžanu i ispovijesti Osmana Alihodžića(61) i Izeta Bešića (46) iz Gračanice. Grupa od pet bh-državljana zajedno sa četvoricom Srbijanaca napustila je Azerbejdžan 23. oktobra 2009. godine, gdje su posredstvom firme Serbaz radili na gradilištima u Bakuu i Minginčaru. Prevareni i izmaltretirani radnici ogorčeni su ponašanjem vlasnika i saradnika iz Serbaza, posredničke firme iz Gradiške, čiji su vlasnici Milan i Božo Vučenović.
Elektromonter Osman Alihodžić (61) iz Gračanice cijeli život je “terenac”. Veći dio radnog vijeka proveo je radeći za Geodetski zavod u Ljubljani, te na gradilištima u Njemačkoj (Dortmund i Ahen). Međutim, dvanaest mjeseci boravka u Azerbejdžanu za njega predstavljaju užas koji do kraja života neće zaboraviti.
“Radni kolega iz Kaknja pričao mi je o odlasku u Azerbejdžan. Dao mi je telefonski broj firme Serbaz iz Gradiške. Vrlo brzo sam stupio u kontakt i 28. avgusta prošle godine bio sam na letu Beograd – Beč – Baku “, počinje Osman svoju ispovijest. “Odmah po dolasku pasoše nam je uzeo Saša Lipovac koji nas je i razmjestio u neuslovne prostorije, što u početku i nisam smatrao nekim problemom. Satnica je iznosila 6,20 američkih dolara, radili smo u Bakuu i Minginčaru na hotelima i bazenima. Moj električarski posao nije bio težak, sve je izgledalo uobičajeno za teren ovakvog tipa.”
Kazne od 50 do 1000 dolara
Iz Bosne i Hercegovine u sličnom aranžmanu boravilo je 800 radnika u ovoj dalekoj zemlji, većinom iz okoline Banjaluke, a bio je veliki broj građevinaca iz Srbije i Makedonije. Međutim, vrlo je nejasno zbog čega su gazde najednom uvele pravu torturu prema radnicima. “Počeli su neredovno isplaćivati radnike. Nestane vode, kažu nam domaći da gazde nisu platile račun. Nestane plina – također. Za dva mjeseca sam se samo dva puta okupao. U kuhalu ugrijem vodu i rasječem plastičnu bocu što mi posluži kao posuda. U sobi je smješteno dvanaest radnika na šest dvospratnih kreveta. Ukoliko staneš, zapališ cigaretu – kazna je 50 dolara. Ako se desi da na krevetu ostane pidžama ili je čaršaf zgužvan, također slijedi kazna.
U gluho doba, u dva sata poslije pola noći budili su nas i vršili alko-testove. Ljudima koji uopšte ne konzumiraju alkohol naplaćivali su kazne zbog tobožnje pripitosti. Imali smo izlazak samo nedjeljom do 19 sati, a često nam je i to bilo onemogućeno. Ukoliko se pobuniš za bilo šta, pozovu te u biro i onda u podrumu uz glasnu muziku – tuku. Onda je policija blokirala radilište… bilo je puno dojava nezadovoljnih ljudi”, priča uzbuđeno dok pali jednu cigaretu za drugom.
Samir udara Bošnjake, Božo tuče Srbe
Izet Bešić se vratio nakon dva mjeseca i čudi se Osmanu kako je izdržao toliko dugo. “Vozimo se autobusom na radilište “, počinje priču. “I jedan radnik se požali kako ne plaćaju redovno i zaprijeti kako će “propjevati o svemu”. Isti dan, nakon što doušnik to prenese, dolaze bosovi i na radilištu ga izbatinaju. Dođu u velikom kombiju koji ima zvučnike i sa kojeg se pušta muzika. Radnika udara vlasnik ili njegov saradnik. Sve to promatraju “gorile” koje se ne miješaju jer se radnik i ne brani. Ako je u pitanju Srbin, onda to rade Srbi, a za Bošnjake je bio zadužen Samir, bivši policajac u Azerbejdžanu”, priča Bešić okupljenim sugrađanima koji sa zanimanjem prate ovu priču. Za kartu su mu uzeli 2.000 iako je cijena oko 700 američkih dolara. Razlog: kazna zbog prijevremenog odlaska.
Osman Alihodžić je samo u junu ove godine za 165 radnih sati zaradio 1.200 američkih dolara. Međutim u konačnom obračunu posrednik mu je ostao dužan 4.000 dolara. „Isplaćivala me jedna Azerbejdžanka. Ne mogu se požaliti na njih. Pitala me da li bi ponovo došao raditi u njihovu zemlju. Rekao sam da bi ali kod drugog poslodavca. Gradonačelnik Bakua je ispratio našu grupu na aerodrom. Ostao mi je komšija Meho Hadžić, on će donijeti i neke fotografije iz Azerbejdžana, slikao je...“, priča dok svaku riječ s pažnjom prati unuk Adnan. „Ako se djed bude vraćao u Azerbejdžan tražit ću da me povede“, govori mladi elektromehaničar koji 22. decembra puni 18 godina i nema posla.
Vezano: Azerbejdžan: Mladi ljudi iz BiH iskorištavani kao besplatna radna snaga
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.