Lamine Guèye ispisao historiju na Zimskim olimpijskim igrama '84: Sarajevo je za mene čista emocija

Kada je u februaru 1984. godine na snježne padine oko Sarajeva izašao visoki, tamnoputi skijaš sa zastavom Senegala na prsima, mnogi su mislili da gledaju egzotiku. Malo ko je tada shvatao da svjedoči historiji.

Lamine Guèye nije bio samo učesnik Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Bio je simbol ideje da Olimpijada pripada svima, bez obzira na geografiju, boju kože ili političku moć zemlje iz koje dolaziš.

Bio je to prvi put da je jedan crni Afrikanac nastupio na Zimskim olimpijskim igrama. Senegal, zemlja bez snijega, bez skijališta i bez tradicije zimskih sportova, imao je svog predstavnika. Sam. Bez velikog tima, bez infrastrukture, ali s ogromnom idejom, a to je da sport mora ostati univerzalan.

Sarajevo 1984. nije za Laminea bilo samo sportsko takmičenje. Bio je to njegov ulazak u olimpijsku historiju, ali i početak dugotrajne borbe protiv nevidljivih barijera koje su kasnije, kroz stroge norme i pravila, gotovo u potpunosti zatvorile vrata malim i siromašnim državama. Guèye se na olimpijsku scenu vraćao još dva puta - 1992. u Albertvilleu i 1994. u Lillehammeru, ali Sarajevo je ostalo njegovo ishodište. Grad u kojem je, kako sam često govori, osjetio pravi olimpijski duh: solidarnost, znatiželju i poštovanje prema drugačijem.

Njegova priča, međutim, ne počinje na snijegu.

Ostavština djeda, jednog od ključnih afričkih političara 20. stoljeća

Lamine Guèye nosio je prezime koje u Senegalu ima duboku političku težinu. Njegov djed, Amadou Lamine-Guèye, bio je prvi predsjednik Parlamenta nezavisnog Senegala i jedan od ključnih afričkih političara 20. stoljeća. Bio je pravnik, borac protiv kolonijalne nepravde i autor historijskog zakona iz 1946. godine - "Loi Lamine Guèye", kojim su stanovnici francuskih kolonija dobili puna građanska prava.

Dok je djed vodio borbe u parlamentima i sudnicama, unuk će decenijama kasnije voditi istu bitku, ali na skijaškim stazama i sportskim forumima. Borbu za vidljivost, jednakost i pravo da budeš prisutan.

Nakon djedove smrti 1968. godine, mladi Lamine odlazi na školovanje u Švicarsku. Tamo prvi put staje na skije. Snijeg, koji nikada nije vidio u Senegalu, postaje njegov put. Ne ka medaljama nego ka poruci. 

Ovih dana se upravo u Sarajevu snima dokumentarni film o Lamineu Guèyeu - Sarajevski spust 1984. Produkciju radi Knights of the Bosnian Kingdom Production, a iza kamera nalazi se jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih glumaca današnjice sa svjetskom karijerom Adnan Hasković.

Film ne govori o onim klasičnim pobjedama, već o pobjedi ideje. O čovjeku koji je osnovao Senegalsku ski federaciju gotovo iz ničega, koji je pisao knjige o izgubljenom olimpijskom duhu i koji je godinama upozoravao da se Olimpijada pretvara u zatvoreni klub bogatih. Njegov povratak u Sarajevo, četiri decenije nakon Igara, emotivni je susret sa gradom koji je u međuvremenu prošao rat, razaranje i obnovu... Baš kao što je i olimpijski ideal, ranjen, ali ne i nestao.

Lamine Guèye danas je mnogo više od bivšeg olimpijca. On je živi most između sporta i politike, Afrike i Europe, Sarajeva i Dakara, prošlosti i pitanja koja i dalje čekaju odgovor: Ko ima pravo da učestvuje? I kome Olimpijada zaista pripada?

U Sarajevu 1984. odgovor je bio jednostavan - svima. Zato se njegova priča pamti. I zato se o njoj danas snima film.

Guèye je ekskluzivno govorio za portal Radiosarajevo.ba o Sarajevu, emocijama, historiji, sjećanjima, prvom snijegu u njegovom životu daleko od Afrike, i djedu.

S potpisnicom ovih redova razgovarao je u jedinstvenom prostoru - Olimpijskom muzeju Sarajevo gdje se upravo tada snimao dio dokumentarca Sarajevski spust 1984.

Iako je već nekoliko dana u Sarajevu, poželjeli smo mu dobrodošlicu nakon 42 godiine, na čemu se sa širokim osmijehom zahvalio.

"Ovo u meni izaziva veliku emociju. Veliku, veliku emociju. Jer, znate, mi se uvijek sjećamo prvog puta. Prvi put kada se zaljubite, prvi put ovo, prvi put ono. A Zimske olimpijske igre u Sarajevu bile su moj prvi nastup na Olimpijadi. To je bio moj prvi zaista, zaista veliki događaj. I to je u meni ostavilo dubok, vrlo emotivan trag. Ta emocija je postala još snažnija mnogo godina kasnije, kada smo kroz vijesti gledali da je rat zahvatio mjesto gdje smo nekada proveli tako lijepo vrijeme. I imati priliku da se danas ponovo vratim ovdje i da ponovo osjetim Sarajevo... To je za mene nešto nevjerovatno", kazao je Guèye za portal Radiosarajevo.ba.

Dodao je još jednu stvar koja je za njega veoma važna.

"Kada sam prvi put došao ovdje, imao sam 24 godine i došao sam isključivo zbog takmičenja. Kada ste na Olimpijadi, nemate ni minute slobodnog vremena. Fokusirani ste na trku, na sastanke kapitena, na treninge, na pripremu, skijanje. I mislim da sam tada bio pomalo premlad da bih imao pravu percepciju šta je zapravo grad Sarajevo. A, kada kažem grad Sarajevo, mislim na filozofiju koju ovaj grad nosi. Mislim da je za to potrebna određena zrelost i malo više godina da biste shvatili koliko je važno da u istom gradu imate katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu, sinagogu i džamiju. I da svi ti ljudi žive zajedno, potpuno mirno.

Ovo putovanje sada, s emotivne strane, gotovo je jednako snažno kao i emocija koju sam imao tokom Olimpijskih igara, upravo zbog toga", istakao je Lamine Guèye.

Naglasio je da je "svijet danas lud", aludirajući na sve ono što se dešava širom planete.

"I lijepo je vidjeti da ste vi ovdje sačuvali svoj cilj i svoj san. To mi je izuzetno važno. Mislim da hoćete uspjeti to zadržati. Mislim da je to sada duboko ukorijenjeno u vašu kulturu. Ono što bih volio jeste da svijet pogleda način na koji vi to radite i da pokuša da radi isto. Svijet bi bio mnogo bolje mjesto.

Još jedna stvar koja mi je zaista fascinantna jeste to da ste, uprkos tome što ste prošli kroz rat - a mi danas ovdje sjedimo u udobnosti i govorimo o ratu, a nemamo pojma koliko je to zapravo monstruozno kroz šta ste prošli, to je užasno - a vi ipak niste promijenili svoje vrijednosti. I dalje želite zadržati taj pogled na drugog i drugačijeg kao na sebi ravnog.

Također, smatram nevjerovatnim to što ste odlučili sačuvati tragove rata, da se ne zaboravi. Jer mislim da svijet danas vrlo brzo zaboravlja horore koji su se desili prije samo nekoliko godina. A ako ne znate šta je bilo, ako zaboravite, onda se isti horor može ponoviti. Vi želite da se sjećate kako niko više nikada ne bi ponovio i preživio takav užas", kazao je Guèye za portal Radiosarajevo.ba i dodao:

"Zbog svega toga, ovo putovanje je za mene sada vrlo posebno."

Šta radiš kao dijete? Pa izađeš i 'kupaš' se u snijegu

Potom nam je ispričao svoj prvi susret sa snijegom u Švicarskoj.

"Bilo je ludo, jer dijete je dijete. Nikada u životu nisam vidio snijeg. Jednog jutra sam se probudio i svuda je bio snijeg. Bio sam u pidžami. A ,šta je najpametnija stvar koju uradiš kada imaš osam godina? Izađeš da se 'kupaš' u snijegu. Gađali smo se grudvama, igrali, radili sve moguće gluposti. Razbolio sam se i to je bio moj prvi susret sa snijegom. Ali poslije toga, taj element mi je donio mnogo radosti. I malo bola također, ali puno radosti. I taj trenutak je odredio moj put za mnogo godina unaprijed, još dok sam bio dijete. Mislim da ste upotrijebili pravu riječ - ljubav.

Mislim da sam se zaljubio u skijanje sa osam godina. Naravno, tada ne shvatate šta sve možete postići. Onda sam postao tinejdžer, morao sam se vratiti u Senegal, pa otići u Francusku. I polako, polako, taj san koji sam nosio u sebi rastao je sve više i više. Jednog dana sam odlučio osnovati Skijašku federaciju i krenuti prema velikoj sceni", rekao je Guèye.

Nije imao, kazao je, apsolutno nikakvu predstavu šta ga čeka i kakva će mu budućnost biti.

"Imao sam samo san, a onda sam se svaki dan morao suočavati sa stvarnošću. Ali sretan sam što sam to učinio. Imao sam san", naglasio je.

Nakon Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, pauzirao je sa skijanjem.

"Morao sam raditi, zarađivati novac. Onda sam se ponovo vratio skijanju oko 1989. i 1990. godine. Nastupio sam na Olimpijskim igrama u Albertvilleu 1992. i u Lillehammeru. Ukupno sam skijao oko 17 godina na Svjetskim kupovima, nastupio na pet Svjetskih prvenstava i tri Olimpijade.

Nakon toga sam u reprezentaciju doveo i druge momke iz Senegala. I oni su išli na Olimpijadu. Pomagao sam i drugim zemljama da osnuju skijaške federacije. Danas sve više ljudi iz malih zemalja, koje nemaju alpsku tradiciju, pokušava ući u skijanje. Nažalost, Međunarodni olimpijski komitet ne igra fer igru jer su nas izbacili uz obrazloženje da nismo dovoljno dobri. Problem je u tome... Ako mi date isti budžet kao austrijskom ili švicarskom skijaškom timu tokom deset godina - doći ću s prvacima. Ali mi taj novac nismo imali", iskren je Guèye.

A, kako je reagirao na prijedlog da se snimi film o njemu...

"Bilo je vrlo čudno. Kontaktirala me je Aleksandra Fracassa-Kostić (rediteljica dokumentarca, op.a.) i rekla: 'Čula sam vašu priču, zanimljiva mi je, možemo li se naći?' U početku sam mislio: 'Dobro, priča se o tome, ali ništa se neće desiti.' Ali ona je osoba koja nikada ne odustaje. A i ja sam pomalo takav. Zato joj se jako divim. Polako je organizovala sve i prije nekoliko mjeseci me nazvala i rekla: 'Sad je to stvarno krenulo.' Kada je rekla da dolazimo u Sarajevo, pomislio sam: 'Vau, ovo se zaista dešava.' Najvažnije je, međutim, tema i vrijednosti koje želi prikazati kroz film. To daje energiju cijelom projektu: borba za istinu, za poštenje, za vrijednosti sporta, koje su iste one vrijednosti koje bismo trebali imati i kao ljudi.

I opet, sve to se savršeno uklapa sa Sarajevom. Putovao sam mnogo. Danas sam stariji. U nekim zemljama ljudi nisu uvijek ljubazni. Ovdje hodam sam ulicama i svi su srdačni, svi su gostoljubivi.

U filmu mi se sviđa to što se ne pokušavaju prikazati lažne stvari. Prikazuje se ono što se zaista desilo. Mislim da činjenica da sam tada bio skijaš iz Senegala, iz potpuno drugačije zemlje, kulture i sportskog svijeta i da se sve to dogodilo u Sarajevu, gradu različitih religija i kultura, daje ovoj priči posebno značenje", istakao je Guèye za portal Radiosarajevo.ba.

Osvrnuo se i na svog djeda, čija je ostavština ostavila veliki trag i na njemu.

"Bio je predsjednik parlamenta. I stvarao je zakone za veću jednakost i poštovanje, za žene, za muškarce, bez obzira iz koje zemlje dolazite. Na početku njegove političke karijere bili smo kolonija Francuske. U jednom trenutku je rekao: 'Moramo dobiti pravo glasa.' I ne samo kolonije Senegala, nego sve francuske kolonije. 

Na tako inteligentan način je progurao taj zakon da Francuska nije imala izbora nego da kaže: 'U redu.' Nakon toga je bilo više glasača izvan Francuske nego u samoj Francuskoj, i jedino rješenje bilo je dati tim zemljama nezavisnost. To je vjerovatno dovelo do nezavisnosti mnogih država.

Kasnije je donio i zakone po kojima, za isti posao, osoba iz Senegala i osoba iz Francuske moraju biti jednako plaćene. Sve je bilo u znaku jednakosti i poštovanja. Naravno da sam to naslijedio. Ali ulazak u politiku za mene nije bio pravi put. Zato sam, možda i nesvjesno, izabrao potpuno drugo polje", zaključio je Guèye s osmijehom na kraju razgovora za portal Radiosarajevo.ba.