Sreća u okolici Bihaća: Mališani više ne pješače kilometrima da bi trenirali

Gata – Ilidža je mjesna zajednica udaljena nešto više od 10 kilometara od Bihaća.

Mališani koji žele pohađati sportske aktivnosti, iz ovog mjesta morali su kilometrima putovati da bi došli na trening. 

Svjesna te činjenice, kao i da u ovom mjestu ne postoji školska sala, Ema Felić pokrenula je predivnu ljudsku i sportsku priču.

Osnovala je karate sekciju za sve mališane koji žive izvan Bihaća i nemaju sportske aktivnosti.

Ema, osim što pokreće krasne priče, jedna je od predstavnica bh. reprezentacije u karateu kojim se bavi 15 godina, a kruna svega će uskoro biti i diploma na Pedagoškom fakultetu.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, govorila je u odrastanju, motivaciji, sportskoj sekciji i obrazovanju.

"Odrasla sam u mjestu Gata i znam koliko je bilo teško mojim roditeljima, a danas i meni, putovati 18 km na treninge. Djeca ovdje nemaju nikakvu sportsku aktivnost, čak nemaju ni sportsku salu. Započela sam rad u učionici osnovne škole, da bi u toku pandemije koronavirusa ostali i bez toga, doslovno na cesti. Ljeto smo proveli na otvorenom i gledala sam kako ćemo i šta ćemo, kada dođu hladniji dani. Sama sam našla prostor koji sam uredila uz pomoć kluba i svojih roditelja“, rekla nam je Ema.

Ipak, i bez pomoći, ova sekcija uspijeva i broji čak 28 mališana.

"Ja sam tu za njih, dajem koliko mogu, prenosim svoje znanje i iskustvo. To su djeca željna znanja i da se njih pita, imali bi treninge svaki dan", rekla je Ema.

Bez pomoći i na državnim takmičenjima

S obzirom na to da predstavlja Bosnu i Hercegovinu u ovom sportu, pitali smo je i koliko pomoći nadželnih sportaši imaju.

"Velika je stvar nositi grb svoje zemlje i predstavljati je u svijetu. Ali, za svaki uspjeh samo dobiješ aplauz i tapšenje po ramu sa rečenicom 'samo naprijed'. Mi od toga nemamo ništa. Reprezentativci trebaju mnogo više od toga. Mi sami uz pomoć kluba, sponzora koje sami moramo naći, financiramo svaki naš odlazak gdje predstavljamo državu. A država, vlast i svi ostali - zatvaraju oči na to. To je veoma žalosno i zbog toga većinom takmičari odlaze iz karatea, a i općenito iz sporta", iskreno je rekla Ema.

Nebo je granica

Uz sve aktivnosti, izgleda kao da zaista živi sport, što i sama potvrđuje. Uz smijeh nam govori da je njen dan u potpunosti isplaniran, ali da drugačije ne može zamisliti.

"Znam reći da su mi 24 sata na dan malo i vjerujte da jesu. Svaki moj dan počinje u sedam sati ujutru i završava u ponoć. Tu su predavanja na fakultetu, vježbe, treninzi moji te karate treninzi sa djecom, a sada imamo treninge koji su namjenjeni ženskoj populaciji. Tu je i planinarenja i penjanje. Sve mogu uskladiti i nije mi teško, nisam nikada umorna. Ja svoje obaveze volim i ne bih mogla zamisliti život da sam u kući. Ja sam uvijek u žurbi i sve mi raspoređeno u minuti. Na svu sreću, imam prijatelje koji to razumiju i koji su tu uz mene“, odgovorila je Ema.

Očito je da je motivirana i inspirisana, a u svemu tome se često sjeti i rečenice svog oca.

"Ja sam sama sebi motivacija, gledajući sebe koliko sam napravila i koliko tek mogu. Nisam odustala nakon 15 godina nego još više učim, istražujem, pa čak 'kradem' znanje i iskustva od drugih. Želim iskoristiti ovu mladost pa i život maksimalno na pozitivan način. Često spomenem rečenicu oca koji mi je govorio 'samo ti je nebo granica'. Vjerujte da jeste", zaključuje Ema.