Više od igrača, šefa, trenera i legende: Husref Musemić je FK Sarajevo

Upeklo ljetno sunce. Zvizdan je. Na kalendaru se mali providni prozorčić smjestio na četvrti juli. Godina je 1961. Bitan datum u Americi, a u kući Musemića u Janji, selu koje se ugnijezdilo na južnom rubu Semberije, na obalama istoimene rijeke koja se dva kilometra dalje ulijeva u moćnu Drinu, jedan je od najljepših dana u životima ove porodice. Veselje je, ono najveće, rađa se dijete. Nema veće sreće od te. To je emocionalni beskraj. Na svijet je došao sin Husref.

Sudbina je valjda htjela da se Husref rodi par mjeseci prije nego što će njegov brat Vahidin krenuti da utaba put ove porodice i utka je u svaku poru i ćeliju jednog od najvećih klubova Jugoslavije, što Fudbalski klub Sarajevo bez ikakve sumnje jeste.

Lokalno igralište na kojem je s drugovima po čitav dan šutao loptu, uskoro će Vahidin zamijeniti šljakom Koševa. Taj ispit najteže je položiti, a najzaslužniji što je visoki i mršavi dječak, nekarakterističnog izgleda za fudbalera istrčao tog dana na šljaku Koševa, jeste Stjepan Blažević, legendarni fudbaler Bordo tima.

"Najodgovorniji" je što je porodica Musemić na mala vrata ušla u Fudbalski klub Sarajevo, a što 60-ak godina kasnije prezime Musemić zlatnim slovima stoji upisano u knjige historije kluba iz prijestolnice Bosne i Hercegovine. Visoki, mršavi momak izborio se za svoje mjesto pod zvijezdama i postao je član podmlatka Fudblaskog kluba Sarajevo. Živkov, Atanacković i na kraju legendarni Miroslav Meho Brozović brusili su karijeru ovog mladića koji je poput spužve upijao poteze najvećeg majstora fudbala i driblinga kojeg je grad na Miljacki imao - Asima Ferhatovića Haseta.

Sarajevo će 1967. godine donijeti prvu titulu prvaka Jugoslavije u Bosnu i Hercegovinu. Veliki dan za fudbal u našoj domovini, a još veći za Bordo tim. Tada, 21-godišnji mladić imena Vahidin, upisat će svoje ime u historiju ekipe s Koševa. Vahidin Musemić Spenser. Musemić je sa 16 golova postao najbolji strijelac FK Sarajevo u toj šampionskoj generaciji. Slijedili su ga Boško Antić i Boško Prodanović sa 14, odnosno 10 postignutih golova. Tada je nastala i ona legendarna:

"Dva Boška na dva ćoška, Musemija u sredini, za pobjedu ne brini"

Upravo će ovaj prvi, Boško Antić, Sarajlija s Čengić-Vile odvesti onog malog klinca zbog kojeg će se u kući Musemića zauvijek pamtiti 4. juli 1961. godine, do istih onih visina do kojih je poletio i njegov tada mnogo poznatiji i slavniji brat Vahidin. Husref Musemić postat će najbolji strijelac Sarajeva u drugoj šampionskoj generaciji kluba, 1985. godine.

Nakon što je kao 18-godišnjak skrenuo pažnju na sebe u bijeljinskom Radniku, Musemić je prešao u redove kluba u kojem je slavu stekao njegov stariji brat Vahidin. Čekao je, eto, šest godina da ponovi njegov uspjeh i postao drugi Musemić koji je Sarajevu donio titulu prvaka Jugoslavije svojim golovima.

Bio je prava "napast" za najbolje štopere tog vremena. A u Jugoslaviji se tada igrao fudbal. Vrhunski. Jedan od onih koji spadaju među najbolje 80-ih godina prošlog stoljeća je i Zoran Banković.

"Igrali smo s Radničkim na Koševu, a Zoran Banković me je ganjao po cijelom terenu. Vrijeđa, psuje, udara... Ja ga pitam u jednom trenutku 'znaš li da čitaš', on kaže 'da', ja mu pokažem rukom na semafor, 'e, pa čitaj gore šta piše'. A tamo, 4:2 za Sarajevo, Husref Musemić, dva komada."

Bila je to druga titula za Fudbalski klub Sarajevo. Druga ispod koje, u rubrici najbolji strijelac u sezoni, stoji prezime Musemić. Već tada su Musemići ispisali zlatnu historiju kluba s Koševa, ali to nije bilo dovoljno mladom Musemiću.

Nakon šampionske titule prešao je u Crvenu zvezdu s kojom je ponovo bio prvak Jugoslavije, a potom i u škotski Hearts. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu vratio se fudbalu i postao je pomoćni trener u klubu kojeg, kako će kasnije izjaviti, "voli više od života". I zaista, kada vam rad srca reguliše nekoliko stentova, kada vas svi mole da se "kanite" i fudbala i Sarajeva, a vi uporno želite klubu koji vam leži u duši i na srcu donijeti titulu prvaka Bosne i Hercegovine, onda dileme nema. Husref Musemić zaista voli Sarajevo više od života.

Sarajevo je treću titulu prvaka Bosne i Hercegovine osvojilo 1999. godine. Ekipu je do trofeja vodio Nermin Hadžiahmetović, a asistirao mu je - pogađate, Husref Musemić. Nije se dugo čekalo da Musemić opet zablista. Sarajevo je očajno otvorilo sezonu 2004/2005. s Kemalom Alispahićem na klupi. U jednom trenutku Bordo tim se nalazio na pretposljednjem mjestu na tabeli, a onda se vratio Musemić. Tu sezonu Sarajevo je završilo s osvojenim Kupom Bosne i Hercegovine i prvom pobjedom ostvarenom na stadionu Pecara i to u finalu Kupa BiH. Fotografija na kojoj se vidi Musemić s rukama u zraku, Obuća na koljenima u svojoj karakterističnoj proslavi gola s navijačima Sarajeva u delirijumu i dalje je jedna od omiljenih među navijačima Bordo tima.

Naredne sezone titula je "izmakla" Sarajevu i otišla upravo na Pecaru. Musemić se još jednom pokazao sposobnim za dobar rezultat u Europi. Na Koševu je pao tada snažni rumunski Rapid Bukurešt, predvođen neugodnim majstorom još iz vremena Hagija i Popescua - Vioreleom Moldovanom. Bilo je 1:0 za Sarajevo, strijelac Emir Obuća u posljednjim minutama susreta. U revanšu je nedostatak europskog iskustva i onaj pomenuti Rumun iz plejade legendi zemlje podno Karpata presudio Sarajevu. Zanimljvio je da je na klupi Rapida sjedio još jedan ovosezonski heroj navijača. Sin velikog Mircee Lucescua - osvajač titule prvaka u Grčkoj s PAOK-om nakon više od tri decenije čekanja - Razvan Lucescu.

Sarajevo je svoju četvrtu titulu prvaka Bosne i Hercegovine osvojilo naredne sezone. Prva otkako se liga igra na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine. Šef stručnog štaba - Husref Musemić. Četvrta titula za Musemića, četvrta titula za Sarajevo. Ključna je bila utakmica u Istočnom Sarajevu s obzirom na to da se Bordo tim za titulu borio sa Slavijom. U posljednjim trenucima susreta heroj Musemića i Sarajeva još jednom je bio Emir Obuća.

U narednoj sezoni Sarajevo je podbacilo u prvenstvu, ali je u Ligi prvaka ostvarilo najveći rezultat do sada. Došli su Bordo momci "do izvora", ali je Dynamo Kijev bio pretežak protivinik. U drugom pretkolu izbačen je Genk i to nakon maestralne pobjede na Kristal Areni. Hugo Broos, trener Genka ostao je upamćen po izjavama kako će se njegova ekipa lako "obračunati" sa Sarajevom. Presudio mu je umjetnik s loptom u nogama Almir Zeka Turković, a jedan od najljepših pogodaka u karijeri postigao Veldin Muharemović.   Po završetku sezone Husref Musemić je otišao s klupe Bordo tima. Nakon za Bosnu i Hercegovinu, tada rekordne, tri i pol godine provedene na kormilu ekipe iz Titove 38b. Nedugo zatim, razočaran načinom na koji je otišao iz svog kluba, upitan je za eventualni povratak.

"Vi znate da sam ja nakon odlaska iz Sarajeva rekao, kako sam svega zasićen, da mi je dosta bh. fudbala, da neću voditi niti jedan premijerligaški klub, te da mi nakon svega treba odmora. Ali, Sarajevo se ne odbija tako glatko, a ja vam ne mogu reći, da li bih sada prihvatio ponudu iz Sarajeva. Ali, s punom odgovornošću vam mogu reći da ću se jednog dana vratiti na Koševo da dovršim ono što sam započeo", poručio je tada Husref Musemić.

Prvi put se vratio početkom 2013. godine, a već krajem iste te godine napustio je kormilo kluba. Otkaz je dobio maltene u bolnici, iako je za tada vodećim Željezničarom kasnio svega dva boda. Zamijenio ga je Robert Jarni, koji će i pored silnih pojačanja (Bilbija, Stojčev, Velkoski, Barić) doživjeti potpuni fijasko. Sezonu je spasio Dženan Uščuplić osvojenim Kupom Bosne i Hercegovine. U narednoj sezoni, Sarajevo je osvojilo svoju prvu i trenutno jedinu titulu u kojoj nisu sudjelovali Musemići. Husref je bio akter utakmice u kojoj je Bordo tim ovjerio titulu, ali kao trener tuzlanske Slobode.

"Sarajevo je moj klub. Sigurno je da ću se vratiti. Za godinu, dvije, pet… Nadam se da ću ponovo dobiti priliku da sa Sarajevom osvojim titulu, a onda mogu i da umrem", rekao je Musemić 24. augusta 2016. godine, otprilike 12 mjeseci prije povratka na klupu voljenog tima.

Nakon očajnog otvaranja sezone i smjene dva trenera u predvečerje ljeta 2017. godine u Bordo tim vratio se Musemić. Nije bilo sujete, nije bilo upitnika zbog zdravstvenih tegoba, nije bilo puno razmišljanja.

"Šta ću, ne mogu se promijeniti, volim Sarajevo više od svog života", rekao je Musemić i izašao sa štopericom oko vrata na teren stadiona gdje je uvijek pisao historiju.

Prošla sezona bila je za zaborav, a ove, Sarajevo je na pragu historijskog rezultata. Prvi put u svojoj historiji Bordo tim, predvođen Musemićem, ima priliku osvojiti duplu krunu. Za to su im potrebna tri boda u tri utakmice Premijer lige BiH i da odbrane 3:0 s Koševa za šest dana u Širokom Brijegu.

Međutim, nije samo to snaga Sarajeva ove sezone. Bordo tim oborio je neke dugogodišnje negativne tradicije. Ono što je navijačima, pored dva trofeja koja su pred vratima, najvažnije jesu dueli s ljutim gradskim rivalom. Sarajevo je u tri susreta sa Plavim s Grbavice upisalo dva trijumfa i remi. Prvi put nakon 1963. Sarajevo je postiglo tri gola na Grbavici i ujedno ostvarilo i najveći poslijeratni trijumf na terenu ljutog rivala.

Prvi put u historiji u jednom premijerligaškom duelu Sarajevo je slavilo kod drugog ljutog rivala - Širokog Brijega. I to kako - 0:3. Ne zaboravimo da je i prva pobjeda (ona vrijedna trofeja u Kupu 2005. godine) bila pod palicom Husrefa Musemića. U Kupu Bosne i Hercegovine savladan je Zrinjski u obje utakmice. Sarajevo je postiglo 62 pogotka u Premijer ligi BiH, 18 u Kupu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, primili su svega 19 u prvenstvu i jedan (1!) pogodak u Kupu Bosne i Hercegovine. Ukupno je Sarajevo ove sezone postiglo 80 golova, a primilo svega 20, što je dovoljan pokazatelj koliko su dominantni Bordo momci.

Kada je prošle godine monografiju posvećenu Fudbalskom klubu Sarajevo predstavio autor Semir Zilić, a u kojoj je zapisana kompletna bogata historija kluba iz Titove 38b Musemić je rekao:

"Nakon promocije Bordo vremeplova rekao sam igračima da sada mogu uzeti ovu knjigu, malo je prelistati i vidjeti da su došli u klub s ogromnom tradicijom, ali i klub koji ima velike ambicije. Lijepo je igrati u Sarajevu, ali istovremeno i teško. Prema tome, ko može..."

A Husref Musemić može. Pokazao je i dokazao da može. Više nego bilo ko drugi. I to je fakt. Probavali su na Koševu mnogi i većina ih se nije mogla izboriti s prevelikim pritiskom i očekivanjima. Odlazili su pognute glave. Musemić je uvijek odlazio i dolazio uzdignute glave. Uz pjesmu onih koji zbog Sarajeva izdvajaju "zadnju marku", kisnu, mrznu se, prelaze stotine i hiljade kilometara, crtaju koreografije i parole, skupljaju kazne, prekršajne prijave. Kojima nije bitno je li Borussia Monchengladbach ili GOŠK iz Gabele. A njihova se pika. Sve ostalo je "šuplja priča".

"On voli Sarajevo, pravi je hordaš, Husref Musemić, jedan je od nas", već godinama grmi sa sjeverne tribine našeg najvećeg stadiona.

I zaista, Husref Musemić voli Sarajevo. Musemić je više od igrača šefa, trenera, legende. Husref Musemić je Sarajevo.