Uspjeh Islanda nije sportsko čudo već rezultat vrijednog rada

Alen Tabaković
Uspjeh Islanda nije sportsko čudo već rezultat vrijednog rada

Najprije su u baražu za Svjetsko prvenstvo u Brazilu ispali od Hrvatske. Potom su u narednom cikusu otišli korak dalje, plasiravši se na Evropsko prvenstvo u Francuskoj, a tek završene kvalifikacije za Rusiju 2018 okončali su, nevjerovatnim, prvim mjestom u grupi, ispred Hrvatske, Ukrajine i Turske.

Da li je i dalje ispravno uspjeh Islanda posmatrati kao sportsko čudo? Izgovora za konstantne podbačaje neke zemlje na sportskom planu je zaista mnogo. Gotovo je sigurno da su dva najčešće korišta “veličina zemlje” i "ekonomska situacija".

Izgovori kako je dotična zemlja mala - i stoga, razumljivo je, s nedovoljnom koncentracijom talenata i bazom igrača - te kako usljed oskudnog ulaganja u sport nije u mogućnosti razvijati talenat kojim (koliko god ga je malo) raspolaže, su dobrano izlizani i služe samo da pokriju organizacijsku nesposobnost razvoja i implementacije adekvatnog sistema.

Island je najbolji primjer da i mala zemlja, ukoliko se ustroji propisnim sistemom koji mora odgovarati njenim geografskim specifičnostima, mentalitetu stanovnika, te zahtjevima modernog fudbala, može napraviti mnogo. Ova zemlja, s manje stanovnika od glavnoga grada BiH, već skoro tri decenije ozbiljno i sistemski radi na razvoju fudbala i danas ubire plodove predanog rada.

Ako je čitav svijet posmatrao plasman malenog Islanda na Euro 2016 kao veliko čudo, njihove igre i plasman u četvrtfinale, na tom takmičenju pokazali su suprotno, a tek završene kvalifikacije ušutkale su i preostale kritičare fudbalske vrijednosti ove zemlje. Plasman na završnicu Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018 je stigao kao potvrda da je sve posljedica detaljnog planiranja i profesionalno ustrojenog sistema koji se uspješno sprovodi i koji je, kao takav, predodređen za uspjeh.

Za renesansu islandskog fudbala zasluge ne pripadaju pojedincu, već čitavoj naciji, koja je ozbiljno pristupila rješavanju problema vremenskih uslova i omasovljenja popularnosti ovog sporta. Kako je uopšte moguće da tako mala populacija okupljena pod jednom zastavom, nakon što je decenijama bila "patuljak" na fudbalskoj karti svijeta, najednom shvati da posjeduje talenat i da uspjeh može biti dosegnut?

Logičan odgovor na ovo pitanje bio bi - Zar Island ima talent? Naravno da ima, baš kao i svaka druga nacija. Samo, njihov se talenat ne ogleda u prefinjenoj tehnici i kreativnosti. Nije riječ ni o godinama usavršavanoj taktici, specifičnoj filozofiju, a ni decenijskoj tradiciji. Oni su svoj talenat pronašli upravo spoznavši da nemaju ništa od pobrojanog i da ne mogu odjednom kopirati ove karakteristike. Postavivši se u skladu s nedostacima, pretvarajući ih tako u svoju snagu, Islanđani su počeli vrijedno raditi na stvaranju uslova koji će, pokazaće se vrlo brzo, bitno izmijeniti njihov pristup na terenu.

Da bi shvatili islandski fudbal potrebno je shvatiti islandsku kulturu. Mala zemlja bez velikih razlika u dohotku, sa radišnim narodom gdje svi pojedinci imaju dovoljno, i koji je, ponajviše zbog oštre klime, naučen da ništa ne dolazi na lak način, te da se uz rad može postići sve.

Rijetki su bili Islanđani koj su shvatali fudbal za ozbiljno i tretirali ga kao profesiju. To je bila tek još jedna opuštajuća aktivnost u slobodno vrijeme. Prva liga broji 12 klubova i 297 registrovanih igrača, od kojih većina uz fudbal ima i svoje "glavno" zanimanje. Dugo se na Islandu niko nije zamarao tradicionalnim neuspjesima. Da je to zaista tako najbolje oslikava podatak da je njihov trenutni selektor, Heimir Hallgrimsson, tek od skoro počeo razmišljati o napuštanju svoje "istinske" profesije.

On je, naime, zubar, a ujedno i prvi islandski trener s UEFA Pro licencom. Loša infrastruktura i nepostojanje trening terena bili su glavni razlozi slabog interesa. Island je najprije kopirao pristup Norvežana i njihovih terena u zatvorenom. Ideja je zaživjela potpuno uz korištenje FIFA fondova na koje sve male zemlje imaju pravo, ali ih rijetke (ispravno) koriste. U Islandu, zemlji sa tradicionalno niskim stepenom korupcije, gdje se na fudbal ne gleda kao na trenutni izvor zarade, tako nešto je bilo moguće.

Nisu Islanđani stali na izgradnji "fudbalskih kuća" (kako su ih nazvali), te su ubrzo postavljanjeni tereni s podlogama otpornim na sve vremenske (ne)prilike uz svaku školu u zemlji. Iskorištena je još jedna FIFA pogodnost i edukovan je velik broj trenera. Školovani treneri umjesto isluženih igrača, koji svoju platu nastavljanju zarađivati upropaštavajući podmladak klubova u kojima su i sami igrali, očito su dali rezultat.

Na web stranicama klubova dominiraju slike djece i sve je podređeno budućnosti na koju Islanđani, kako stvari stoje, mogu gledati s dosta optimizma. Pristupačniji tereni, umjetne podloge i dostupnost treninga gotovo kompletnoj populaciji, utjecali su na omasovljenje baze igrača i rast popularnosti fudbala. Danas se vidi da igrači ovog malenog ostrva postepeno dobijaju i na tehnici, koja ih u kombinaciji sa urođenom snagom i takmičarskim mentalitetom čini nezgodnim protivnikom.

Island nema individualce koji rješavaju utakmicu jednim potezom. Svjesni toga, oni se oslanjaju na kolektiv i predan rad. Ove dvije riječi su, inače, floskule koje se tako često ponavljaju na našim prostorima da su izgubile svoje značenje. A koliko Islanđani drže do rada pokazuje i pohvala upućena djeci kada urade nešto dobro - “čestitam na zalaganju”. Za njih su trud i zalaganje bitniji od lijenosti ukrašene čarobnim potezima. Oni su navikli da se za sve moraju boriti.  

A mnogo se lakše boriti kada je u pozadini sistem koji funkcioniše. Uspjeh Islanda ne
ogleda se u plasmanima na posljednja dva velika takmičenja, već u činjenici da je ta mala nacija, u samo tri decenije, prešla put od amaterizma do profesionalizma.

I dok ostali još uvijek, s čuđenjem, pokušavaju otkriti tajnu njihovog "iznenadnog" uspjeha, Islanđani ne vjeruju u čuda. Oni se oslanjaju na jasnu viziju, planiranje, sistem i marljivost.

Nastavljaju vrijedno raditi i pripremati se za dolazeće Svjetsko prvenstvo, gdje će bez kompleksa igrati protiv Argentine, Nigerije i Hrvatske. I dalje su autsajderi, ali autsajderi protiv kojih niko ne može upaprijed upisati bodove.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak