To nije stvar kvaliteta, to je stvar mentaliteta

Ili tom timu nije dovoljno da ima prvog strijelca Serie A i ponajboljeg veznog igrača istog takmičenja te čitav niz internacionalaca širom Evrope? Zar to nije dovoljno da bi se izgovori “malo je falilo”, “nije bilo sreće” i “bili smo blizu” napokon prevazišlii?

Piše: Alen Tabaković, Radiosarajevo.ba

 Ne! Izgleda da ni sve pobrojano ne predstavlja problem da se nađe izgovor kako je uvijek “tamo neko” kriv. Nije li vrijeme da se napokon pogleda istini u oči i stvari sagledaju realno? Reprezentacija BiH nikada nije imala problem kvaliteta! Ne, kvaliteta nikada nije nedostajalo!

Problemi na terenu kojim godinama svjedočimo samo preslikavaju ono što se dešava oko reprezentacije i onih koji je “opslužuju”. Teren i igra bez igre samo su refleksija i nužni rezultat neorganizacije i amaterizma, koji okružuje momke od kojih se neki ni krivi ni dužni nađu na spisku.

Jasno je, naime, da reprezentacija BiH, bez obzira ko je do sada bio na selektorskoj poziciji, nikada nije imala jasno definisane kriterije selektiranja igrača. To je, u neku ruku, razumljivo u svakoj reprezentaciji na svijetu, a posebno dolazi do izražaja u manjim zemljama sa skromnom bazom igrača. Teško je nekim zemljama sastaviti i 11 kvalitetnih igrača a kamoli napraviti širu bazu. I kako se onda javno odreći nekog igrača ili ga nepozvati zato što u datom trenutku ne igra standardno, a da se pritom nema adekvatna zamjena?

Uprkos činjenici da se treba biti oprezan prilikom davanja izjava i izigravanja strogoće kroz istupe u medijima (umjesto na poziciji za koju su plaćeni), selektori su javno obznanjivali kako neće pozivati igrače koji ne igraju redovno u svojim klubovima!

Pa ko je ovdje lud?

Davanje ovakvih nepotrebnih izjava, a zatim skakanje sebi u stomak je jedna od naših boljki. Ubrzo pošto bi pred kamerama izjavili da će na terenu biti samo oni koji imaju redovne nastupe u svojim klubovima, na selektorskim spiskovima bi se našli igrači koji nisu nastupali mjesecima.

Onda kreću glupava i nespretna opravdanja i selektori kao da se nastoje takmičiti u kreativnosti koji će ponuditi bolji izgovor na logično novinarsko pitanje zašto se igrači koji čak nemaju ni klubove nalaze na spisku? Na kraju, radi mira u kući, mediji javnosti prodaju standardne floskule kako “u ovom trenutku nemamo bolje” ili da je dotični igrač “dosadašnjom ‘žrtvom’ u reprezentativnom dresu zaslužio da se barem nađe na spisku”, i kako “svi trebamo podržati reprezentaciju”. To traje godinama bez naznake da će se u skorije vrijeme promijeniti.

Kao odgovor na ponuđene floskule, tvrdim da smo uvijek imali bolje (ako ništa spremnije i igrače u boljoj formi), da igrači ne zaslužuju biti tu ako se na njih neće ozbiljno računati jer nisu spremni dati doprinos i da dužnost nas kao javnosti kojoj reprezentacija pripada nije da “budemo složni” tako što ćemo biti “nijemi i slijepi” na očite (namjerne ili nenamjerne) propuste, već da budemo maksimalno kritični. Nije li ovo i naša reprezentacija koliko i onih koji su masno plaćeni da se s njom (a i sa našim živcima) igraju?

Primjera je mnogo i uzeti za analizu bilo koju generaciju pokazaće (osim ako ste totalno zaslijepljeni navijačkim bojama) da se stvari apsolutno ne mijenjaju, bez obzira što se marionete koje “organizuju” i “logistički opslužuju” reprezentaciju, te vrše “selekciju igrača”, promijene. Dakle, matrica ostaje ista, bez obzira da li reprezentaciju vodio Blaž, Safet, ili, danas, Mehmed!

Kako logično objasniti da Elvir Rahimić debituje za reprezentaciju u 32. godini, kada je bliži kraju nego početku (izvrsne klupske) karijere?! Ili da Samir Muratović postane neizostavan “šaraf” reprezentacije u svojim kasnim tridesetim? Zar Slišković nije znao za njih kada su bili 7-8 godina mlađi? Može se shvatiti da se neki igrač stilom ne uklapa u selektorove ideje, ali ne pozvati Rahimića da ga se bar proba u nekoj prijateljskoj utakmici jasno ukazuje da je po srijedi ili totalna stručna ograničenost ili neka druga, od javnosti skrivena, logika.

A nakon Blaža, Safet. Njegova legendarna šutnja na presicama odavala je utisak zalutalog čovjeka. Davanje totalno nesuvislih komentara jasno je ukazivalo na njegovu ograničenu (ne)stručnost. Niko mu nikada neće moći oduzeti historijski uspijeh, ali utisak je da je zlatna generacija momaka na čelu sa, kroz medije “razapinjanim”, kapitenom Spahićem kojem je selektor, kao partnere u odbrani, dodavao svakakve “viceve” od igrača (Spaha se sa svime nosio junački), sama i vlastitom organizacijom na terenu obezbijedila mundijal. Ovom se mora dodati i činjenica da nikada do tada nismo imali lakšu grupu za neko takmičenje. O mundijalu, Safetovom spisku i “taktičim vratolomijama” ne treba puno trošiti riječi.

Ispalo je kako moramo biti zadovoljni što smo se samo pojavili na velikom takmičenju! Ne! Igrači koje imamo na raspolaganju ne daju nam za pravo da tako razmišljamo! Šta bi jedan Island trebao reći? Ili možda Vels i Sjeverna Irska? Da ne pobrajamo sve zemlje koje su kvalitetom ispod nas, a bile su na velikim takmičenjima i pri tom još dobro prošle. Treba pomenuti još susjednu nam Sloveniju.

Sad pokušajte sami sastaviti kombinovani tim od 11 igrača iz svih pobrojanih zemalja zajedno!

I tako je došao Mehmed. Doveden da promijeni stvari, on je nastavio po oprobanom receptu, pozivajući igrače koji su davno isluženi ili doslovno zalutali (poput Vranješa koji je "bezglavo” čuvao prazan prostor i pogledom pratio Belgijance koji su radili šta i kako su htjeli). Velika očekivanja, nikakav rezultat i amaterizam na sve strane. Od anemičnog selektora se ne može očekivati ništa do anemična igra. Izjava kako moramo oprezno ući u utakmicu, a onda prosuto vodstvo od 2:0 protiv Kipra, bila bi smiješna da nije tužna. Jedina razlika između Papeta i Meše je što je ovaj prvi imao zlatnu generaciju u top formi, a drugi se oslanja na iste te igrače koji polako odlaze. Meša ima odlične igrače ali nije u stanju stvoriti novu zlatnu generaciju, jer nedavanjem prostora novim igračima da se integrišu u tim (valjda za to služe prijateljske utakmice i protivnici poput Gibraltara i Kipra), on je osudio još jedan ciklus na propast.

Možda se od njega puno očekivalo? Najavljivan kao čovjek koji će preporoditi reprezentaciju, autoritativno preuzeti komandnu palicu i modernizirati njen način funkcionisanja, Meša je vrlo brzo pokazao da je sve bio još jedan oblak dima, jeftino prodat navijačima koji su uvijek zasluživali bolje. Njegova nesposobnost (ili je u pozadini opet neka logika nepoznata nama običnim smrtnicima) da promijeni i osvježi isluženu grupu je očita. Niko od njega nije tražio da napravi nasilan rez i odrekne se bilo kojeg igrača, već da koristi prostor prijateljskih utakmica da proširi bazu reprezentacije i otvori nove opcije. Ne! On to nije znao (htjeo?!) uraditi! Pozvao je on, istina je, par novih lica, ali moralo se više! Umjesto da manevriše protiv slabih protivnika on je upadao u probleme i koristio izgovore, a tim je uz male varijacije ostajao isti onaj koji je naslijeđen od prethodnika.

Izgovora nikad nije nedostajalo ni jednom selektoru, baš kao što ni jednom od njih nije nedostajalo izvanrednih igrača. Imena Barbareza, Hibića, Baljića, Salihamidžića, Papca, Kodre, Konjića, Rahimića, Džeke, Spahića… trebala su biti podloga izuzetno dobrog i konkurentnog tima. Ali da tako ne bude, svojski su se pobrinuli oni koji vrše selekciju tako što su na spiskove a (pre)često i na teren izvodili igrače koji su reprezentaciju spuštali na nivo amaterizma. Ostaće vječna enigma kako su se imena Džakmića, Pandže, Bureka, Šarabe, Šašivarevića, Vršajevića, Muline, Čahtarevića, Bartolovića i njima sličnih, nalazila na spiskovima.

Problem naše reprezentacije je isti od momenta osnivanja do danas. Ona je vođena amaterski i bez ikakve odgovornosti. Kritika selektora i onog što ne valja nije napad na reprezentaciju! U konačnici, svako ko primijeti propuste a ne ukaže na njih, ne može se ni smatrati prijateljem reprezentacije. Posao selektora je da postavi jasan cilj, vrši selekciju najboljih igrača kojim zemlja raspolaže, odredi taktiku i ODGOVARA za rezultat. Dosada ni jedan od smijenjenih nije bio kadar pozvati najbolje čime zemlja raspolaže, a na kraju “nije bio kriv”!

Počevši od krovne kuće BH nogometa, pa sve do terena koji je najbitniji, problem reprezentacije je oduvijek isti. To nikada nije bio problem kvaliteta, nego isključivo mentaliteta!