13.500 dokaza da se za Želju ne navija, već živi

Ako pritom uzmete u obzir da su ti isti navijači najzaslužniji što Željezničar danas umjesto ruševine ima istočnu tribinu, stvari postaju još nevjerovatnije. A ako se ode još dalje u prošlost i shvati da su isti ti navijači izgradili taj stadion u radnoj akciji, onda postaje jasno da je riječ o emocionalnoj vezi koja nadilazi granice racionalnog. Odavno je kvalitet bosanskohercegovačkg klupskog fudbala tako loš da je prava rijetkost vidjeti istinski fudbalski ambijent na stadionima. Navijači fudbalske arene zaobilaze u širokom luku, a sve što je ostalo su uspomene na neka bolja vremena i tradicija navijanja za određeni klub koja se prenosi s očeva na sinove. Napori da se pokuša koliko – toliko unaprijediti kvalitet doveli su do smanjenja lige ove sezone i novog formata takmičenja, koji se pokazao uspješnim u mnogim zemljama u kojim je primijenjen.

Piše: Alen Tabaković za Radiosarajevo.ba

I kada u situaciji fudbalskog amaterizma, nazvanog Premijer liga, i navijačke apatije oslikane u par stotina entuzijasta koliko ih se u prosjeku skuplja na nekim stadionima naše zemlje, jedan klub privuče masu od 13.500 ljudi, jasno je da tu logika prestaje.

Da je Željezničar u našim okvirima brend, nije nikakva novost. Najtrofejniji bh. klub sa titulom prvaka Jugoslavije, šest titula šampiona BiH, pet osvojenih kupova BiH, tri titule super kupa naše zemlje, ogroman broj navijača, još veći broj običnih simpatizera i dugogodišnja tradicija koja traje od 1921. godine govore za sebe.

Ali, zašto je navijati za ''Želju'' tako posebno, da se na stadionu u utakmici nekvalitetnog domaćeg prvenstva okupi tako velik broj ljudi? Zašto je povezanost sa klubom tako jaka da su navijači, u vrijeme opšte besparice, spremni da se odreknu teško zarađenog novca kako bi finansirali izgradnju fudbalske tribine? U čemu je tajna tog snažnog narativa koji je ostao opšta poveznica različitosti, u vrijeme kada smo ujedinjeni samo u ‘’kokuzluku’’ i apatiji koja vlada u društvu?

Umjetnici poput Davora Sučića Sule i Branka Đurića Đure su napisali i pjesme, kako bi odali počast ovoj gotovo iracionalnoj emocionalnoj vezi navijača i ''plavih s Grbavice''. A, opet, za neoficijelnu himnu je, kako to obično biva, ''isplivala'' pjesma koja to nikad nije ni trebala biti – Tifina Grbavica. Bio je to izbor navijača uprkos pokušaju da se neke pjesme, poput one koju je napisao Gradimir Gojer, ‘’proguraju’’ kao takve.

Navijači su Grbavicu, zbog onih par stihova koje Tifa interpretira, gotovo jednoglasno prihvatili i sve je postalo još jedan mali djelić mistike koji okružuje društveni fenomen FK Željezničar. Slušati horsku izvedbu, sada već kultne Grbavice, u utakmici protiv tuzlanske Slobode, izazivalo je osjećaj zajedništva, kolektiviteta koji spaja različitosti. Ambijent koji je ta ujedinjena masa navijača napravila na trenutak je prikrio surovu realnost da je riječ o samo još jednoj utakmici bosanskohercegovačkog prvenstva. U tom trenutku svi su na Grbavici bili jedno i podjele nisu postojale.

Za razliku od generalno uvriježene prakse i nepisanog pravila da navijačke skupine veličaju sporadične uspjehe svojih ekipa od kojih stvaraju mitove u vidu navijačkih pjesama, navijači Željezničara imaju jedan drugi, veoma interesantan običaj. Iako su pristalice najtrofejnijeg bh. kluba i, s te strane, s pravom mogu da se diče i naglašavaju uspjehe svog kluba, oni u svakom trenutku naglašavaju nešto drugo – ‘’Mi smo Željini, Željo je naš!’’ – želeći poručiti da im je upravo veza s klubom važnija od bilo kakvog trofeja. To je suština njihovog odnosa spram kluba. Da bi se ova jedinstvena veza pokušala objasniti, nije moguće a ne dotaći se identiteta kluba koji je uvijek predstavljao izražaj radničke klase koja ga je i osnovala. Socijalističko uređenje u prošlosti značilo je i snažan radnički duh i srednju klasu društva vezanu idejom zajedništva. Upravo to zajedništvo je ono čega danas nema u našem društvu. S dolaskom '90-ih gotovo da je nestala srednja klasa. Oštećeni najprije ratom, a potom i poslijeratnim pljačkaškim pohodom nacionalističkih stranaka, radnici su iznijeli najveći teret svih dešavanja.

A šta je to što najbolje oslikava radnike ako ne borba?! Oni su naučili da se kroz život moraju boriti i da ni jedan uspjeh ne dolazi slučajno.

Iako je klub sa Grbavice iznjedrio neke zaista vrhunske igrače, ono što je krasilo Željezničar je uvijek bila borbenost. Tu je sadržan i dio identiteta radničke klase koja se za sve morala boriti. Klub je uvijek bio popularan među običnom ‘’rajom’’, među radničkom klasom koja je svoj identitet usadila duboko u vrijednosti kluba i svoje veze sa njim. Navijači plavih će oprostiti sve, pa čak i poraz, ako se tim borio do kraja.

Trofeji su lijepi, oni su na kraju i razlog zašto imamo takmičenja, ali Željo se nikad nije volio zbog trofeja. Svaka pobjeda ''Želje'' je pobjeda ''obične raje'', pobjeda, tradicionalno obespravljene, radničke klase. U konačnici to je pobjeda nad nacionalizmom i bogatim lobijima. A kada titula dođe to je samo kruna rada svih, svih onih koji su dio velike Željine porodice.

Da je to tako najbolje govori podatak da su Željine utakmice bile posjećene i dok je nastupao u nižem rangu takmičenja Jugoslavije, a na utakmicu s Partizanom u Beogradu, u kojoj je ovjerena šampionska titula ogroman broj navijača je Beograd pohodio vozom.

Željezničar danas raspolaže imovinom kakvu drugi bh. klubovi nemaju. I dok ostali klubovi na različite načine finansiraju svoje domaće utakmice na gradskim stadionima, plavi sa Grbavice imaju stadion u svom vlasništvu. Ovaj ogroman kapital klub duguje zaljubljenicima u plavu boju, koji su Grbavicu najprije izgradili a potom i obnovili.

Navijačka privrženost radničke klase je nenadmašna! Slučaj Željezničara i navijača koji u besparici obnove isti onaj stadion koji su njihovi očevi sagradili je jedinstven u svijetu. A dokle ide lojalnost radnika spram njihovog identiteta još svjedoče i primjeri Union Berlina i Benfice. Naime oba ova kluba svoje navijačke baze imaju u radničkoj klasi društva. I kada su njihovi klubovi bili u problemima nisu se libili da priskoče u pomoć. Tako su navijači Union Berlina akcijom ‘’Bluten für Union’’ (Krv za Union) spasili klub bankrota doniranjem krvi, a nakon toga se ponudili i kao besplatna radna snaga u obnovi stadiona. Navijači Benfice su, pak, obezbijedili građevinski materijal klubu u trenucima kada je nastajao njihov Estadio da Luz.

Veza Željezničara s navijačima zasnovana na radničkom identitetu i imidžu ''obične raje'' je neraskidiva, a onih 13.500 navijača koji su iz sveg glasa pjevali stihove Grbavice svjedoče da se za Želju ne navija, već da se za taj klub jednostavno živi.