Srbijanski pisac o fudbalskoj reprezentaciji BiH: "Nezastrašeni, slobodni, svoji"

Nakon sinoćnje pobjede fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Velsom, srbijanski pisac i pjesnik Stefan Simić oglasio se na društvenim mrežama i podijelio svoje impresije o bh. fudbalu i njegovom značaju za narod.

Simić je istakao da, iako je odavno prestao pratiti fudbal, utakmice Bosne i Hercegovine gleda uvijek.

"Odavno sam prestao da pratim fudbal, prije ću da gledam klince ispred zgrade, nego u neku utakmicu, razloga je puno. Ali kada igra Bosna, to mogu da gledam, i kao da igraju isti oni klinci za koje sam i navijao ispred zgrade.

Isti oni poslijeratni dječaci, koji su smisao našli u lopti. Ne zato što im je to bilo nametnuto ili zbog para, nego neka sila koja ih je nosila, da ne odustaju. Nezastrašeni, slobodni, svoji. Možda drugog izbora nisu ni imali.

Možda ih je ta igra spašavala od nacionalnih podjela, nemaštine, vječitog straha roditelja od budućnosti. Zato danas, kada ih gledaš, vidiš da ne igraju samo za sebe i da je to jedna mnogo dublja priča.

Kojom kao da brane ono posljednje što je ljudima ostalo, a to je nada u bolje i zajedništvo. Nije ih stvorio sistem, nego život. Više je Edin Džeko pomirio Bosance i Hercegovce nego svi političari zajedno. Ne samo njegove izjave, nego njegova borba na terenu. Kada vidiš da i na pragu četrdesete ne odustaje, a za Bosnu se ne igra zbog para, nego zbog ljudi, negdje znaš da to ljudima vraća nadu.

Kada Bosna pobjedi, to nije sportska pobjeda, nego opšteljudska, gdje se probudi jedan poseban sentiment. Drugi kao da su zaboravili da se raduju, Bosna nije. I to nije ona nadmjena radost, kao: bolji smo od nekoga. Ne, nego dobri smo za sebe, A možemo da budemo još bolji. Ne, bićemo prvaci svijeta, nego postojimo u svijetu, koji kao da nas je zaboravio, a i kao da smo sami sebe zaboravili.

Momci koji danas igraju jesu djeca ovog vremena, ali nad njima kao da vijori još nešto. To je neka dublja potreba da vrate narodu mnogo šta što je izgubio. Ne mogu drugačije, možda ni ne znaju, ali ovo je ono što mogu, gdje prećutno kažu – ne odustajte, ljudi. Ima nade. Možete vi to. Igra se do kraja. Živi se do kraja.

Potomci Safeta i Seada Sušića, Ivice Osima, Meše Baždarevića, Halilhodžića, Dušana Bajevića, Envera Marića, Blaža Sliškovića, Faruka Hadžibegića, Musemića, Fazlagića, Ferhatovića, Nikole Nikića, Meha Kodre, itd. BiH fudbaleri su uvijek imali ono nešto što drugi nisu. Imali su ponajviše Jugoslavije u sebi. Mnogi su igrali za svoje, a oni su igrali za sve, kao posljednji romantičari. Kojima to nije bio posao, nego smisao i život. I to "igranje lopte" više je bila poezija, dublji nagon za igrom, koji će da raduje ljude.

Zato su i bili takvi majstori. Čija imena u narodu i dan danas žive. Danas, kada igra Bosna, ponovo to vidiš. Za koji dan igraju u Zenici protiv Italije, Koja skoro da ima više registrovanih fudbalera nego što cijela Bosna ima stanovnika. Ali to nije važno. Kao ni šta Kalčo predstavlja u svijetu fudbala. Ostaje samo ista dječačka želja da se ode na svjetsko prvenstvo i da se obraduje narod. Ne da se bude prvi na svijetu, nego da ljudi budu srećni. I da imaju čemu da se nadaju. I da neki novi dječaci, dok se zvecka oružjem, umjesto iz pušaka, pucaju penale, slobodnjake, korne, I da trče i istrče iz mnogih problema. Kao i Bosna i Hercegovina. Koja nikad nije prestala da sanja.

Zato je toliko i volimo. Bez ikakve mržnje prema bilo kome, zavisti, samo iz potrebe da sve bude dobro. To im želim. I znam da mnogi dobronamjerni ljudi žele to isto, Da ne dijelimo Sarajevo, na Sarajeva, Nego da budemo i ostanemo raja. Sa koje god strane da dolazimo, kako god da se prezivamo, u koga god Boga da verujemo, mi smo bili i ostali jedno, Raja", napisao je Stefan Simić.