Jedini je pjevao himnu i oduševio: 'Od Rusije do Sarajeva nisam oka sklopio'

Iza fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine najgore su kvalifikacije u historiji, a posljednje utakmice nisu ukazale na "svjetlo na kraju tunela" i lagan izlazak iz krize.

Selektor Savo Milošević, ako ništa, mogao je vidjeti na koje fudbalere će moći računati u martovskim utakmicama koje će ujedno biti i ključne u pokušaju da se izbori nastup na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj. Među onima koji su pokazali da imaju kvaliteta svakako je i defanzivac Renato Gojković koji je protiv Luksemburga postigao i prvijenac.

U međuvremenu vratio se ovaj rođeni Tuzlak u Rusiju gdje nastupa za Orenburg već tri godine. Za portal Reprezentacija.ba javio se s aerodroma u Moskvi. Onako "od oka" od Moskve do Orenburga ima malo manje kao od Sarajeva do Moskve.

"Koliko već putujem? Ma, ne pitajte (smijeh). Supruga mi je iz Đakova, proveo sam dan tamo i u pola šest ujutro krenuo ka zagrebačkom aerodromu odakle sam letio za Istanbul i na kraju Moskvu. U međuvremenu promijenio sam i aerodrom u Moskvi kako bih mogao doći do Orenburga. Jedno 20 sati mi treba da dođem", kaže Renato Gojković na početku razgovora za Reprezentacija.ba.

Kako ste reagirali kada su vam prvi put javili da ćete dobiti poziv? Istina, nije to bilo iznenađujuće ako se uzmu u obzir partije koje pružate u ruskom Orenburgu.

"Imao sam slobodan dan, otišao sam do teretane, a onda je zazvonio mobitel. Bio je to Zvjezdan Misimović koji me je pitao jesam li spreman da pakujem kofere i dođem. Euforija neviđena. Nije bilo ni umora, ničega. Sjećam se da u tih 20 sati puta nisam oka sklopio. To je ono o čemu sanjaš kada kreneš igrati fudbal. I suprugu sam 'raspametio' govoreći joj da mi je samo dočekati da dođe to, da vidim kako je biti dio A reprezentacije, stajati na terenu kada se intonira himna".

U porazu od Luksemburga postigli ste i prvijenac u dresu reprezentaciju. Koliko ste zadovoljni onim što ste pokazali u prvim nastupima?

"Individualno mogu biti zadovoljan, za prvi put je okej, ali naravno da to može i mora bolje. Bilo je i grešaka. Žao mi je zbog tog crvenog kartona koji sam dobio protiv Slovačke. Je li bio ili ne, neću ulaziti u to, samo znam da sam to uradio iz velike želje da osvojim svaki duel".

Ipak, reprezentacija je pala na najnižu moguću tačku. Šta je, po vama, najveći problem?

"Ko je zadovoljan sa ovom trenutnom situacijom? Niko! Zašto smo se doveli u ovu situaciju i zbog čega je to tako, bolje će to reći oni koji su tu duže, međutim, smatram da je za sve potreban kontinuitet. Smjena je generacija, puno je novih lica, potrebno je i vrijeme da to sve dođe na svoje mjesto. Nadam se da će to biti u što bržem roku, jer ova zemlja i reprezentacija zaslužuju puno više od ovog danas".

Pažnju javnosti ste privukli time što ste tokom intiniranja himne jedini pjevali Jedna si jedina.

"Nisam to ništa planirao. Jednostavno, kada sam čuo naše navijače da pjevaju, krenulo je samo od sebe. Iz srca. Vidim da se to ljudima svidjelo, dobio sam i brojne poruke podrške od strane navijača koji su, eto, osjetili tu neku dozu patriotizma kod mene. Sjajno sam se osjećao.

Već sada okrećete se prvenstvu u Rusiji. Za nekoliko dana vas očekuju veoma bitne utakmice u borbi za opstanak u Premier ligi. Neće biti lako.

"Nimalo. Najprije nas čeka duel protiv Akhmata koji se bori za opstanak kao i mi, neophodni su nam bodovi, a onda poslije toga u četvrtfinalu Kupa nas čeka Spartak. Velika je stvar igrati Premier ligu koja je na visokom nivou što se tiče uslova, dovoljno je pogledati stadione, svi su maltene pravljeni za Svjetsko prvenstvo. Meni je ovo već četvrta sezona u Orenburgu za koji sam sakupio skoro stotinu nastupa, a također sam i jedan od kapitena. Posebna je to čast kada znaš da si ovdje stranac i da te toliko cijene. Nedavno su mi ponudili i da potpišemo novi ugovor. Vidjet ćemo.

U Orenburgu niste sami. Dijelite svlačionicu i s Ivanom Bašićem.

"Puno je lakše kada imaš nekoga 'svog' u klubu, kada imaš s kim kafu popiti, večerati, otvoriti se… Jedno drugom smo velika podrška. Ali, njemu je lakše nego meni kada sam tek došao, haha, ja sam dvije godine bio sam.

Danas kada kao reprezentativac prebirete po uspomenama, sigurno nije bilo lagano doći do ovog nivoa na kojem ste danas.

"Baš sam nedavno sa roditeljima pričao da mi je trebalo gotovo 17 godina da dođem na nivo da mogu živjeti od fudbala kako treba. I to tek sada kada sam u Rusiji. Sve do tada je bila borba. Kad se samo sjetim vremena u Slobodi, pa u Čeliku gdje sam za male novce igrao pod ogromnim pritiskom, u toj mjeri da sam nakon jedne utakmice i navijači ušli u autobus. Poslije toga u Istri je bilo situacija da igraš sedam mjeseci bez plaće, klub je bio pred gašenjem… Ma, bilo je tih situacija baš zbog kojih danas više cijenim ovo što sam napravio. Uz podršku porodice sve se isplatilo", kaže Renato Gojković na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.