Cyber nasilje ne prestaje kada ugasimo ekran: Posljedice koje djeca i mladi nose godinama

Cyber nasilje više nije problem koji se događa samo na ekranima. To je nasilje koje ostavlja stvarne emocionalne, psihološke i društvene posljedice, a stručnjaci upozoravaju da digitalni prostor danas predstavlja jedno od najizazovnijih okruženja za sigurnost djece i mladih.

O ovoj temi razgovarali smo u novoj epizodi podcasta S sa dva stručnjaka koji se godinama bave zaštitom djece i mladih. Eneidom Hasanovićem, stručnjakom za sigurnost djece u online prostoru, te Amerom Šenderovićem, stručnim savjetnikom u KJU "Porodično savjetovalište" iz Odjeljenja za prevenciju i ranu intervenciju kod vršnjačkog nasilja.

Prema podacima koje su iznijeli naši sagovornici, više od polovine djece u Bosni i Hercegovini doživjelo je neki oblik neprijatnosti na internetu, dok svako drugo dijete mlađe od 11 godina posjeduje profil na nekoj društvenoj mreži. Istovremeno, veliki broj roditelja nema potpun uvid u aktivnosti svoje djece u digitalnom prostoru.

"Nekada je nasilje bilo ograničeno na učionicu, školsko dvorište ili manju grupu vršnjaka. Danas imate stotine ili hiljade posmatrača. Teško ga je zaustaviti, a žrtva često nema ni siguran fizički ni online prostor", upozorio je Hasanović.

Nasilje koje traje 24 sata dnevno

Za razliku od tradicionalnog vršnjačkog nasilja, cyber nasilje ne prestaje završetkom nastave ili odlaskom kući. Fotografije, komentari, poruke i objave mogu ostati dostupni danima, mjesecima, pa i godinama.

"U offline svijetu nasilje se u jednom trenutku prekida ili pauzira. U online prostoru ono ostaje živo i nastavlja se odvijati bez prestanka", pojasnio je Šenderović.

Upravo ta stalna dostupnost sadržaja često dodatno pojačava osjećaj bespomoćnosti kod djece i mladih koji su izloženi ismijavanju, prijetnjama, širenju glasina ili objavljivanju privatnih sadržaja bez pristanka.

Zašto djeca često šute?

Jedan od najvećih problema jeste činjenica da mnoga djeca i mladi nasilje ne prijavljuju odmah.
Prema riječima stručnjaka, razlog najčešće nije samo sram ili nelagoda, nego i strah od posljedica prijavljivanja.

"Cyberbullying je strah. Djeca se često boje šta će se dogoditi nakon prijave. Nekada misle da će biti kažnjena ili da će im biti oduzet mobilni telefon. Zato im uvijek govorim: vi ne prijavljujete, vi spašavate - sebe ili nekog drugog", istakao je Šenderović.

Hasanović dodaje da se u velikom broju slučajeva nasilje razvija u tišini: "Žrtve često dugo ne govore o onome što im se događa. Tek kada posljedice postanu ozbiljne ili trauma eskalira, dolazi do prijavljivanja."

Anonimnost kao lažni osjećaj sigurnosti

Iako se mnogi počinitelji kriju iza anonimnih profila, stručnjaci upozoravaju da potpuna anonimnost na internetu praktično ne postoji.

"Vrlo često iza anonimnih profila stoje osobe iz neposrednog okruženja, vršnjaci, poznanici ili osobe koje žrtva poznaje. Postoje alati koji omogućavaju identifikaciju počinitelja i važno je znati da apsolutna anonimnost ne postoji", naglasio je Hasanović.

Dodatni izazov predstavljaju zatvorene grupe i aplikacije u kojima se bez pristanka dijele fotografije, videosnimci i drugi privatni sadržaji.

Posebnu zabrinutost izazivaju slučajevi u kojima osobe sa lošim namjerama koriste online igre i komunikacijske platforme kako bi stupile u kontakt s djecom, iskorištavajući njihovo povjerenje i nedovoljno iskustvo.

Kada "šala" preraste u nasilje

Sagovornici upozoravaju da se nasilje često prikriva humorom ili opravdava tvrdnjama da je riječ o bezazlenoj šali.

"Vrlo je tanka granica između humora i nasilja. U velikom broju slučajeva sve počinje kao šala, a zatim prerasta u ozbiljno zlostavljanje", upozorio je Šenderović.
Takvi obrasci ponašanja dodatno se šire putem algoritama društvenih mreža koji favoriziraju sadržaje s velikim brojem reakcija, komentara i dijeljenja.

"Žrtva nikada ne može biti sigurna da je sadržaj zaista nestao. Neko ga je možda sačuvao ili ponovo objavio. To dovodi do dodatne, sekundarne viktimizacije", rekao je Hasanović.

Kako prepoznati da dijete treba pomoć?

Roditelji i staratelji često prve znakove cyber nasilja pogrešno pripisuju pubertetu ili prolaznim promjenama raspoloženja.

Stručnjaci navode da među najčešćim pokazateljima mogu biti povlačenje iz društva, izbjegavanje škole, promjene raspoloženja, poremećaji sna, gubitak apetita ili izražen strah od korištenja mobilnog telefona i drugih digitalnih uređaja.

"Ako dijete nema osjećaj da se može obratiti roditelju ili drugoj odrasloj osobi od povjerenja, to je signal da moramo raditi na međusobnom odnosu. Dijete mora znati da neće biti osuđivano i da nije krivo za ono što mu se događa", istakao je Šenderović.

Digitalna sigurnost je zajednička odgovornost

Sagovornici su saglasni da zaštita djece i mladih ne može biti odgovornost samo porodice, škole ili institucija pojedinačno.

Potrebno je kontinuirano ulagati u digitalnu pismenost, preventivne programe i edukaciju djece, roditelja, nastavnog osoblja i stručnjaka koji rade s mladima.

"Sigurnost u online prostoru jednako je važna kao sigurnost u fizičkom svijetu", poručio je Hasanović.

Istovremeno, roditelji ne moraju poznavati svaku novu aplikaciju ili trend kako bi pružili podršku svojoj djeci.

"Dovoljno je da dijete osjeća vaše prisustvo, da zna da ste tu i da vam se može obratiti. Ako to postignete, uradili ste pola posla", zaključio je Šenderović.

Ako ste vi ili neko koga poznajete izloženi online nasilju, važno je da potražite pomoć i razgovarate s osobom od povjerenja. Nasilje je potrebno prijaviti kako bi se moglo zaustaviti i kako bi se pružila adekvatna podrška osobi koja ga doživljava.

Ova epizoda podcasta realizuje se u okviru UNESCO projekta „Building Trust in Media in South East Europe: Support to Journalism as a Public Good“, koji finansira Evropska unija.

Podcast možete pratiti na Youtubeu, Instagramu, Facebooku, Spotifyu, Deezeru, Apple podcastima i drugim streaming platformama.