Za oboljele od dijabetesa, senzor znači život - a pravo na to imaju samo djeca do 18 godine života?!

Od dijabetesa obolijeva sve više ljudi, a sistemska podrška zdravstva u kontinuiranom praćenju razvoja i liječenja ove bolesti u bh. društvu izostaje. 

Problema je mnogo, a adekvatnih rješenja nedostaje. Razgovarali smo s predsjednicom Udruženja oboljelih od dijabetesa Almom Mulaosmanović, koja je u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba ukazala na poteškoće u svakodnevnom životu na koje nailaze osobe koje se bore sa ovom iscrpljujućom bolešću.

Postoje dvije vrste dijabetesa - dijabetes tip 1 je autoimuno oboljenje koje se najčešće javlja u djetinjstvu ili mladosti i traje do kraja života i, dijabetes tip 2 koji se javlja (najčešće u starijoj životnoj dobi) kao posljedica načina života, ishrane i rezistentnosti na inzulin.

"Od ukupnog broja oboljelih od dijabetesa, od pet do sedam posto su oboljeli od tipa 1, iako zvaničnih podataka nema jer registri oboljelih od ove bolesti ne postoje. Lakše je doći do broja oboljele djece u Federaciji BiH koji iznosi oko 630 djece do 18 godina. U Kantonu Sarajevo imamo 170 djece. Broj se stalno mijenja, imamo dosta novooboljelih, ali moram reći da za boljim uslovima i njegom cijele porodice odlaze", izjavila je Alma Mulaosmanović.

Dijabetes tip 1 traje do kraja života

Radi se o iscrpljujućoj i dugotrajnoj borbi za što bolju kontrolu bolesti. Jedan od glavnih problema sa kojima se suočavaju osobe koje su oboljele od dijabetesa, jeste što prava oboljelih ovise od dobne skupine.

"Dijabetes ne prolazi sa punoljetstvom, posljedice su samo brojnije što bolest duže traje. Zato nam je jako bitno da se sredstva prebacuju što više u prevenciju, a ne na liječenje izuzetno skupih komplikacija kao što su amputacije, dijaliza, transplantacije, polineuropatije, sljepilo... koje su protekom vremena u ovim uslovima neminovne...", kaže predsjednica Udruženja oboljelih od dijabetesa.

Za osobe koje su oboljele od dijabetesa tip 1 senzor za praćenje nivoa šećera znači život. Pravo na senzore imaju djeca do 18 godine života, a ukoliko nastavljaju školovanje, pravo se produžava do najkasnije 26 godine života. Oboljeli od dijabetesa poručuju: "Dijabetes ne prolazi nakon 18. godine!"

Više novca se ulaže u liječenje posljedica, nego na prevenciju

Prosječan životni vijek ove populacije je dosta snižen. Do sada se za liječenje komplikacija ulagalo 80 posto ukupnih sredstava, a na prevenciju do 20 posto. Dokazano je da se primjenom kontinuiranih mjerača šećera tzv. senzora, koji se nose u vidu naljepnice, kontinuirano i bezbolno mjeri šećer u krvi, smanjen je broj hipoglikemijske kome i dijabetičke ketoacidoze, značajno je unaprijeđena kontrola bolesti, snižen tromjesečni nalaz hbA1c-nalaz koji je jedan od glavnih pokazatelja kontrole, a moguće je imati i alarme za visoke i niske vrijednosti šećera u krvi.

"Oboljeli mjere šećer ujutro, prije svakog obroka i dva sata nakon obroka, a po potrebi i osjećaju i češće. U Kantonu Sarajevo na finansiranje senzora preko zdravstvenog fonda imaju pravo djeca do 18 godina i na redovnom školovanju do 26 godine i trudnice", izjavila je Alma Mulaosmanović.

O problemima s kojima se svakodnevno susreće kao trudnica sa dijabetesom tip 1, za portal Radiosarajevo.ba govorila je i Ajna Čović, koja je oboljela od ove bolesti s 24 godine. Kako kaže, tada je njen um bio relativno spreman podnijeti jednu takvu činjenicu o dijagnozi. Osim problema u zdravstvu, Ajna je znala naići na nerazumijevanje u svakodnevnom životu, kada su joj znali ponuditi nešto što je "pripremljeno samo za nju", a zapravo nisu razumjeli da to ne smije jesti.

"Ne mogu dozvoliti odstupanja od svog 'režima' kojeg sam sama lično prihvatila kao stil života. Nije to stvar dobre volje - to je jednostavno moranje ukoliko želim postići što kvalitetniji i duži život sa ovakvom dijagnozom" kazala je Ajna Čović.

Uravnotežen šećer znači život - senzor je tu da taj dio olakša uveliko jer je upravo regulacija šećera i njegovo održavanje u ravnoteži zapravo najveći izazov sa kojim se oboljeli svakodnevno nose.

"Meni je, a vjerovatno i većini ljudi sa dijabetesom, prva misao u jutro kada se probudim 'koliki mi je šećer', a zapravo ta misao nas prati tokom 24 sata. Da, i po noći - zbog čega se svi moramo buditi i po nekoliko puta u toku noći da vidimo da li smo u hipoglikemiji pa da hitno moramo uzeti nešto kako bismo šećer digli, ili pak dati inzulin da bismo šećer spustili", izjavila je Ajna Čović. 

O svojoj svakodnevnici, problemima o kojima nažalost, razmišljaju samo osobe koje su oboljele pričala je Ajna, mlada i uspješna osoba koja želi da da svoj doprinos kako bi se situacija u zdravstvu promijenila na bolje.

"Dnevno sam se bockala i po 15 puta kako bih šećer držala u nekoj kontroli. Sada možete da zamislite šta znači 15 uboda na prstima svakodnevno, a i šta znači kada se to sve mora obaviti u hodu, na ulici, na javnim mjestima i sl. Kada imate senzor - sve postaje bezbolno, jednostavno i možete doslovno da reagujete u svakom trenutku gdje god da se nađete (na sastanku, u javnom prijevozu....), bez da vadite alkoholne tufere, namjestite novu lancetu (iglicu), postavite trakicu u čitač, ubodete se, istisnete uzorak na trakicu i čekate očitovanje. Senzor sve to zamjenjuje jednim očitanjem preko čitača ili mobilnog telefona. Vjerovatno sada možete i zamisliti koliko senzori znače i olakšavaju svakodnevnicu djeci sa dijabetesom, njihovim roditeljima, ali i nama odraslim koji smo zaposleni, u haotičnoj poslovnoj svakodnevnici, kretanju, sastancima, vožnji po terenu i sl.", izjavila je Ajna.

Kao trudnica koja je dobila konzilijarno mišljenja ljekara specijalista o potrebi za korištenjem aparata za kontinuirano mjerenje šećera, ostvarila je pravo za refundaciju senzora kod Zavoda zdravstvenog osiguranja KS. Kako kaže, uspješno je realizovala refundaciju nekoliko senzora, ali na putu do toga nailazila je na različita tumačenja pozitivnih propisa koji se odnose na ovo pitanje, a od lica koji su uključeni u sam postupak u ovoj proceduri.

"Mogućnost da kao trudnice refundiramo senzore, uveliko olakšava život u situaciji kada morate biti oprezni u regulaciji šećera neprestano, bez mogućnosti velikih oscijalicija u vrijednostima - a što je najbitnije za zdravlje bebe u razvoju", kaže Ajna Čović.

Šta se dešava nakon trudnoće?

"Gubi se pravo na refundaciju i ponovo bivate prepušteni svakodnevnom bockanju iglama, opasnosti od neadekvatnog praćenja šećera, naglim i velikim oscilacijama za vrijeme dojenja - posebno teškim hipoglikemijama, jer ne možete baš svakih deset minuta da se bodete iglama da biste izmjerili šećer u tom trenutku.

Dijabetes tip 1 ne nestaje nakon poroda, on je tu i ostaje, a sa njim i sve ono što ga prati.

"Iskreno vjerujem i nadam se da će nadležni nastaviti sa radom na razumijevanju potreba odraslih oboljelih od dijabetesa tip 1, te da ćemo u nekoj skorijoj budućnosti i mi koji trenutno nemamo pravo na refundaciju senzora, biti obuhvaćeni tim pravom, što bi nam zasigurno svima uveliko olakšalo život", zaključila je.

Za sve oboljele od dijabetesa tip 1 koji u slobodnoj prodaji žele kupiti senzor, jedan senzor traje 14 dana, a košta 66 eura (cca 130 KM). Kvalitetnije senzore, oboljeli moraju nabavljati iz inostranstva. U Europi i regiji kontrola bolesti trakicama je već odavno prevaziđena, trakice se koriste samo za povremenu provjeru tačnosti senzora.

"Smatramo da bi Kanton Sarajevo trebao biti predvodnica (iako Distrikt Brčko i neki drugi kantoni su prepoznali problem i finansiraju ih sistemski bez dobne granice) u poboljšanju uslova i da napokon zdravstveni sistem prestane diskriminirati oboljele po dobnoj osnovi. Jer dijabetes je konstantni hod po žici između hipo i hiperglikemije i ne prolazi sa 18 godina", poručili su iz Udruženja oboljelih od dijabetesa.