Velika avantura Bosnologije: 1256 kilometara za nezaboravan odmor porodice Abazović

“I da ostavih kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo!”

Afan Abazović, diplomirani pravnik iz Zenice, turistički i planinarski vodič, ove godine odlučio se porodicu odvesti na "nešto drugačiji odmor". Ovaj Bosnolog, kako ga zovu, a on s ponosom prihvata, proveo je s porodicom u danima augusta 2024. godine 1256 kilometara ne nezaboravnom putovanju po Bosni i Hercegovini.

Dok se turističke agencije utrkuju reklamirajući "daleke" i "egzotične destinacije", Afan i njegova porodica, supruga Velida, desetogodišnji sin Bakir i sedmogodišnja kćerka Safija, otkrivali su prelijepe predjele naše domovine i njezinu baštinu, stvarajući uspomene za nezaborav. Pritom su stavljajući oznake na Google Maps stvorili uvjete da i drugi uživaju u ovoj ljepoti. a svojim objavama na društvenim mrežama izazvali su interes šire javnosti...

Portal Radiosarajevo.ba donosi reportažu sa bosnoljublja simpatičnih Abazovića.

Piše: Afan Abazović portal Radiosarajevo.ba

Tradicija porodičnog godišnjeg odmora u bosanskohercegovačkom društvu najčešće se veže za turizam na morskoj obali. Sistematsko, pažljivo, detaljno i sadržajno poimanje aktivnog odmora učio sam od svojih roditelja i sada nastojim da bar djelić toga prenesem djeci. Kao turistički i planinarski vodič, imam privilegiju da ga, zajedno sa suprugom, planiram "k’o sebi". Fokus je uvijek bio na Bosni i Hercegovini, njenim prirodnim ljepotama i kulturno-historijskim spomenicima, nacionalnim spomenicima. Ove godine, izbor je bio istočna Hercegovina.

Nekoliko dana pred polazak, automobil sam odvezao na detaljan pregled, a imam običaj da mali servis na našoj Toyoti Corolli Verso uradim pred putovanje. Tačke na putu, rutu i druge pojedinosti sam iscrtao u aplikaciji MapFactor. Hotel "Stolac" bio je rezervisan i put je mogao početi.

Konjički semafor

Izabrao sam "standardnu" rutu iz Zenice do Stoca preko autoputa A1, Konjica, Jablanice i Mostara. No, već na samom isključenju sa autoputa, u tunelu niže mjesta Bradina, priključili smo se koloni koja se formirala, kasnije će se ispostaviti, skroz do semafora u Konjicu, koji je razlog skoro 90-minutnog zastoja i kolone. Drugo kritično mjesto bio je još jedan semafor, onaj na sjevernom ulazu u Mostar.

Vjerujem da bi postojala mnogo bolja rješenja za ove dvije tačke, barem u sezoni. Ono što me raduje jeste veliki broj vozila stranih registarskih tablica po putevima u Hercegovini, a naročito kampera iz Francuske, Italije i Njemačke.

Stolac nas je dočekao u popodnevnim satima, pa smo se odmah nakon raspremanja, uputili u razgledanje grada. Naravno, Stolac ne treba posebno predstavljati u turističkim okvirima. To je općina sa 31 nacionalnim spomenikom, od čega je njih 19 u samom gradskom jezgru. Tih devetnaest gradskih se može obići u ugodnoj dvosatnoj šetnji.

Čista ko suza, lijepa ko san

Za prvi dan smo odabrali šetnju uz Bregavu, hladnu i bistru rijeku dugu samo 31 kilometar. Izvire nekoliko kilometara uzvodno od Stoca i žubori do sela Klepci kod Čapljine, gdje se ulijeva u Neretvu, kao njena lijeva pritoka. Vjerovatno je jedina rijeka, a neka me se ispravi ako griješim, čije je korito nacionalni spomenik države.

Specifične na njoj su joj vodenice i stupe, primitivne "veš-mašine" i poseban stari zanat. Nažalost, danas nijedna ne radi. Inat-ćuprija, most "Sare Kašiković" i Ćuprija na Begovini su tri velika kamena mosta koja smo prošli u šetnji do Begovine, kompleksa na izlazu iz grada na putu ka Bileći.

Porodica Rizvanbegović, kao vladari Hercegovine, ovaj kompleks na obje obale rijeke Bregave napravila je u prvoj polovini 19. vijeka, ali je uništen u agresiji devedesetih godina. Neki objekti su obnovljeni zaslugom vlasnika, dok je većina drugih objekata domom otpada i samoniklih smokava.

Povratak drugom stranom Bregave otkrio nam je lijepo šetalište kraj rijeke, pored vodopada Provalije sve do Inat-ćuprije i Ćuprijske džamije. U blizini se nalazi i Mehmedbašića kuća, ali je bila zaključana. Prekoputa džamije su ostaci nekadašnjeg hamama, po kojem se i cijela mahala zvala Hamam-mahala. Ulica nas je dalje vodila pored škole i sahat-kule do stolačke čaršije. Zajedno sa Čaršijskom džamijom, nacionalni je spomenik naše zemlje i autohtoni tip orijentalnog urbanog centra grada. Preko raskrsnice i niz Bregavu, sve do Podgradske džamije, šetalište pod platanima nas vodi i pokraj biste Mehmedalije Maka Dizdara. Za danas taman, pripeka pjeva svoju ritmičnu pjesmu, dok u dvorištu hotela ispijamo kafu.

Sutra nam je nastavak šetačkog istraživanja grada na Bregavi.

Makovim stazama

Jutro je donijelo blagu svježinu niz Bregavu, ali sam osjetio da će biti vruć dan. Poslije doručka smo se spakovali i krenuli u nastavak istraživanja Stoca. Najprije smo prešli Bregavu kod autobuske stanice i došli pred Podgradsku ili Ali-paše Rizvanbegovića džamiju, još jedan nacionalni spomenik naše zemlje. Nedaleko od nje je i Turkovića kula, zanimljiv stambeni objekat iz osmanskog perioda, no nažalost nismo imali pristupa osim do kapije. Potom smo se popeli na Vidoški, dobro utvrđenu utvrdu koja dominira iznad Stoca sa izvanrednim pogledom na grad i Vidovo polje.

Potom smo prošli kroz Uzunoviće i željeli posjetiti Makovu hižu, spomen-kuću našeg velikog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, no na telefon nam se niko nije javljao, pa smo produžili do skrivenog bisera Stoca, Uzunovićke ili džamije Ismail-kapetana Šarića. Skrivena u hladu čempresa, sa mektebom, dvjema čatrnjama i krasno uređenim haremom, nažalost nije turistički posjećena kao ostale. Čak smo napravili i Google Maps oznaku za nju, jer nije imala, u nadi da će je još više posjetilaca doći vidjeti. Na kraju smo otišli na rashlađivanje na Bregavu, koja je zaista blagodat za Stolac u ljetnim danima.

LEGO u hercegovačkom kršu

Narednog dana smo odlučili posjetiti užu okolinu Stoca sa našom Toyotom. Prva tačka nam je bio Daorson, do kojeg stižemo prvo asfaltom do sela Ošanjića u dužini od oko 2,5 km, a potom tvrdim ravnim makadamom oko 1,5 kilometara.

Prilazom Daorsonu, sve one informacije koje smo čitali tokom pripreme ture, vizualizirale su nam se pogledom na zidine. Nevjerovatna graditeljska sposobnost, preciznost u rezanju megalita, ogromnih kamenih blokova, te šablon nalik nejednakim LEGO kockicama čine ovu lokaciju veoma zagonetnom, pa je nismo mogli ne obići.

Potom smo sišli do Ošanjića i tu posjetili pravoslavnu crkvu Svetog Petra i Pavla sa sudijskim stolicama. Ljupka crkva se smjestila iznad sela, sa starim drvenim vratima, još jedan je nacionalni spomenik naše zemlje, a uz njeno dvorište se nalaze i dvije sudijske stolice, koje su korištene u srednjem vijeku od strane, upravo, sudija.

Sljedeća tačka nam je bila čuvena Radimlja, nekropola sa najljepšim stećcima na svijetu, jedna od 22 UNESCO nekropole na tlu Bosne i Hercegovine. Ruka dobrodošlice, ruka sa Radimlje, logotip je mog vodičkog obrta @bosnolog.

Sa Radimlje, uputom našeg prijatelja i kolege vodiča Ćamila Šahovića iz Mostara, uputili smo se ka pećini Badanj. Saobraćajno-turistička signalizacija za ovaj nemjerljivo bitan lokalitet ne samo za Stolac, Bosnu i Hercegovinu, nego za svjetsku arheologiju skoro da i ne postoji.

Istina, postoji nekoliko malih plavih smjerokaza po Stocu, ali to je izuzetno grubo za ukazati kuda se dolazi do nje. Uputom našeg Ćamila, došli smo makadamskim putem do deponije, a onda pokušali da se probijemo kroz neprohodnu stazu do pećine, no nismo uspjeli.

Ljudska nastamba stara najmanje 15.000 godina ostala je tačka koju nismo mogli dokučiti, a nadam se da će situacija biti bolja kada sljedeći put budemo dolazili.

U pohode Vlatku Vukoviću

Kraj dana smo iskoristili za posjetu još jednoj bitnoj i prelijepoj tački, UNESCO nekropoli Boljuni. Nekih 20 minuta od Stoca prema Neumu, asfaltnim putem, došli smo do ovog lijepog sela, u čijem okruženju se nalazi slikovita nekropola, čiji je najpoznatiji stećak onaj od velikog vojvode Vlatka Vukovića, vladara Huma, srednjovjekovne Hercegovine. Uz nekropolu je i bunar Neveš, koji nas je oduševio svojim oblikom i načinom izrade. Povratak u Stolac u suton sa niskim zalazećim Suncem bio je nagrada za ovaj produktivan dan.

U Hutovom blatu

Vrućina hercegovačkog krša nije nas obeshrabrila da realizujemo još jednu etapu naše ture po Hercegovini. Odlučili smo da posjetimo najveće stanište ptica selica u ovom dijelu Evrope, rezervat i park prirode Hutovo blato. Na biletarnici kod motela Karaotok smo kupili karte za turu lađom, a svaki dan u 12 i u 17 sati su ture sa posjetiocima. Vodičica nas je upoznala sa osnovnim podacima o rezervatu, da je dom 240 vrsta ptica, a imali smo priliku vidjeti orla zmijara, čaplju govedaricu i čaplju dangubu.

Nakon Hutovog blata, otišli smo posjetiti izuzetno zanimljivu građevinu iz rimskog perioda, villu rusticu Mogorjelo kod Čapljine. Koristila se kao privredni objekat, za smještaj robova i skladište alata koji su korišteni za poljoprivredu na ovom području. I Mogorjelo je nacionalni spomenik naše zemlje. Iz Čapljine smo, potom posjetili i jedan dio Pelješca, mjesto Sreser kod Janjine, pa i spomenik na Taboru, glavni spomenik NOB-a na poluotoku. U Stolac smo se vratili preko Neuma, novim 35 km dugim putem, korisnički sjajno izvedenom i sigurno klicom daljeg razvoja bosanskohercegovačkog primorja.

Put u Vjetrenicu

Pretposljednji dan našeg obilaska istočne Hercegovine započeo je jutarnjom posjetom Ljubinju i pravoslavnoj crkvi rođenja Bogorodice, koja je izuzetno zanimljiva turistička tačka jer pod svojim krovom krije lijepe ikone i netipično urađen stakleni providni pod.

Nedaleko od Ljubinja prema Ravnom nalazi se selo Kotezi, u kojem se nalazi džamija Muje Kotezlije, jedna od rijetkih džamija sa valjkastom kamenom munarom. Od 1942. godine bila je u ruševnom stanju sve do prije dvije godine, kada je započeta obnova, koja je u završnoj fazi. Uslijedilo je fascinantno Popovo polje, jedno od najplodnijih naše zemlje, na čijem se suprotnom kraju od dolaska iz pravca Ljubinja nalazi još jedan prirodni biser, fenomen i ponos Bosne i Hercegovine i svjetske speleologije, pećina Vjetrenica.

Prije deset dana je uvrštena na UNESCO listu svjetske baštine i imali smo veliku čast da nas vodičica Marija provede u 45-minutni obilazak sa mnoštvom podataka o prvoj pećini po biodiverzitetu na svijetu. Potom smo se uputili do naših prijatelja Kurtovića u Trebinje, gdje smo prošetali u kraćoj šetnji, ali za samo Trebinje treba jedan cijeli dan za obići šta sve ima za vidjeti, od manastira Tvrdoš, gradskog jezgra, starog grada, Careve i Osman-paše Resulbegovića, ali je jedna van grada izazvala naše interesovanje, a to je džamija sa najnižom munarom u Bosni i Hercegovini - Dživar džamija.

Žurili smo dalje, pa smo ostavili i Arslanagića most iza nas i hitali ka Bileći, a Trebinje ćemo detaljno obići jednog cijelog dana. Bileća nas je dočekala prvo sa panoramom Bilećkog jezera, a onda i sa kasarnom nekadašnjeg naziva "Moša Pijade", a danas "Bilećki borci".

To je bila najbolja škola rezervnih oficira pješadije bivše Jugoslovenske narodne armije, koja je iznjedrila 107 klasa rezervnih oficira, njih preko 56.000. U gradu se nalazi Saborna crkva Svetog Save, centralna pravoslavna bogomolja ovog dijela Hercegovine.

Avdića džamija – triput rušena

Od istog materijala je napravljena i Careva ili Obradovića džamija u Bileći, oba objekta nacionalni spomenici naše zemlje. Nedaleko od centra grada, nalazi se još jedan, a to je Hasan-paše Predojevića džamija s kraja 16. vijeka, specifična po svojoj munari kvadratne osnove. Takve su pravili dubrovački dunđeri. Oštećenja iz 1942. godine su vidljiva, ali ne umanjuju ljepotu i majstorstvo njenih graditelja.

Da bismo se vratili u Stolac iz Bileće, uputili smo se preko Bijele Rudine i Berkovića, ali smo svratili vidjeti još jedan nacionalni spomenik, a to je Avdića džamija u selu Plana, iz 1615. godine. Tri puta rušena, tri puta ponovo podizana. Zalazak Sunca bio je nezaboravan. U kasnu večer smo se vratili u Stolac puni utisaka.

Od Kupresa do Zenice: Našom lijepom BiH...

Povratak za Zenicu bio je jednom neuobičajenom trasom. Razmatrajući stanje na putevima, gužvu na M-17, te ona dva nesretna semafora u Mostaru, odlučili smo se za malo drugačiju rutu. Ujutro smo krenuli iz Stoca, pa prošli kroz Čapljinu i Ljubuški. Tu smo posjetili slap Koćuša na rijeci Mlade/Trebižat i potom nastavili preko Gruda do Posušja.

Ovdje smo posjetili nekropolu stećaka Ričina i kameni most kraj nje, a onda smo došli u Tomislavgrad, gdje nam je tačka odmora bila Džudža-Džaferova Čaršijska džamija. Preko Šujice smo došli na Kupres, poznat po još jednom UNESCO događaju nematerijalne baštine, a to je kupreška kosidba, da bi smo u samom gradu svratili do našeg prijatelja Smaila Žilića i njegove sirane “Kupres Milch”.

Sa Kupresa, preko Bugojna i Travnika, uz najbolje ćevape kod "Harija", došli smo u Zenicu, nakon 1.256 pređenih kilometara.

Ovo su godišnji odmori aktivnog tipa koje gajimo i raduje me što su naša djeca od 10 i 7 godina imala priliku upoznati ovaj dio naše lijepe Bosne i Hercegovine.

Već tražimo koncepte za naredni godišnji odmor....

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u ovoj rubrici su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba