Veličanstveni most i huk Neretve će vas trajno vezati za Konjic

J. Ć.
Koliko god grad Konjic površinom bio mali, njegova čar je nenadmašna.

Da je privlačnost ovoga grada magična - uvidjet ćete nakon prvog razgovora s jednim od njegovih stanovnika, piše Visit My Country.

Teško ćete naći ljude koji s tolikom ljubavlju govore o svom gradu i unatoč svemu mu ostaju odani u kojem god kutku planete se nalazili.

Konjic se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1382. godine, a o imenu grada postoji i legenda koja kaže: na mjestu sadašnjeg Boračkog jezera bilo je malo naselje u koje je jedne večeri došao starac preobučen u prosjaka.

Kako je imao natprirodne sposobnosti znao je da će te noći to naselje biti potopljeno. Krenuo je od kuće do kuće i molio za hranu i toplo ognjište.

Međutim, vlasnici kuća nisu pokazali razumijevanje i tjerali su ga sa svog praga. Samo jedna starica, čija kuća je bila jedna od najtrošnijih u naselju, pružila mu je utočište i s njim podijelila posljednji komad hljeba.

Starica se bavila trgovinom, a posao nije išao najbolje. Zahvalni starac joj je na odlasku rekao da se spremi i krene preko Boraka prema dolini u kojoj je sada smješten Konjic, jer će Borci biti potopljeni u ranim jutarnjim satima te da započne trgovinu tamo gdje njen konj sam stane.

Ona je poslušala. U noć je krenula na svom iscrpljenom konju. Kada je konj stao, starica je povikala: "Ajde, Konjice moj!". Tada se sjetila starčevih riječi, tu je zastala i započela trgovinu, koja je, na njeno veliko iznenađenje, išla odlično.

Tako je nastao Konjic, trgovačko mjesto i tranzitna tačka za sve koji sa sjevera pohode južne krajeve i obratno, a za putnike namjernike zelena oaza u kojoj će vas huk Neretve i njena zelena boja trajno vezati za ovaj grad.

Stara Kamena ćuprija priča priče iz daleke prošlosti

Ponosni su Konjičani na sve što ima veze s njihovim gradom, ali se njihova srca ponajviše ispune pogledom na stari most.

A nije to bilo kakav most, jasno je to svima, i stanovnicima, i prolaznicima, i putnicima namjernicima.

Stara Kamena ćuprija sa šest lukova je sagrađena 1682. godine, a srušena je posljednjeg dana Drugog svjetskog rata. Dugo je čekala svoju obnovu, punih 66 godina.

Ipak, zahvaljujući turskim majstorima i sredstvima iz Republike Turske veličanstveni lukovi su se ponovo nadvili nad Neretvom.

Dok je most bio građen, među stanovnicima su tada vladali neviđena euforija, radost, nestrpljenje, a sve je kulminiralo svečanim otvorenjem 2009. godine.

Predio oko mosta se od tada mijenja iz dana u dan. Grade se trgovke, prave šetališta, a most, lijep i veličanstven, priča priču prošlih vremena.

Jedan od najpoznatijih Konjičana Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, karikaturista i slikar, nije doživio da vidi ponovno rađanje omiljenog mosta. Koliko je on oduvijek bio značajan za stanovnike jasno je i iz Zukinih riječi.

"Bio je to najljepši ukras moga rodnog grada, uz koji sam imao sreću provesti dio svoga djetinjstva. Bio je to divan kameni most na šest lukova. Sagrađen je u doba Osmanlija dobrotom Haseći Ali-age prije više od tri vijeka. Nije šala tri vijeka, tri stoljeća, trista godina, eh koliko li je to mjeseci, dana, sati, minuta, koliko ljudskih života”, govorio je Džumhur o Ćupriji na Neretvi u Konjicu.

Iako nikada nije živio u svom rodnom gradu, stalno mu se vraćao, hvalio ga i kritzirao i iskreno ga volio.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak