U čemu je razlika: Zašto neki ljudi više vjeruju "starim" vakcinama nego novim

"Vjerujem starim vakcinama, ali ne ovim novim"… koliko puta ste ovo čuli, a možda i sami pomislili?

Još jedan strah koji se ispoljava kao vid nepovjerenja u vakcine jeste nepovjerenje u nove tehnologije vakcina. Neki ljudi prosto više vjeruju “starim” vakcinama “stare škola” pravljenja vakcina, a nepovjerljivi su prema prema novim vakcinama.

Šta su “stare” vakcine, a šta “nove”?

Kako pišu Vakcine.ba, pod vakcinama “stare škole” obično podrazumijevamo vakcine nastale tehnologijom umrtvljivanja virusa (atenuiranje) ili inaktivacije virusa – “ubijanje virusa”. Namjerno ovdje stavljamo pod navodnike “ubijanje virusa” jer su virusi biološki entititeti koji nisu živi organizmi, nemaju ćelije, a istovremeno nisu ni mrtvi.

Inaktivacija je metoda dobijanja vakcina stara više od 50 godina – vakcina protiv dječije paralize (Salkova vakcina – razvijena 1955.) i mnoge druge su proizvedene na ovaj način.

Prve vakcine koje je svijet dobio – one protiv velikih boginja, morbila, rubeole, dječije paralize su upravo zasnovane na nekoj od ove dvije tehnike. Dakle, za ove vakcine znamo i koristimo ih preko 50 godina. Vidimo njihove rezultate i njihovu sigurnost.

O tome šta su inaktivne i atenuirane vakcine više pročitajte ovdje.

Međutim, nauka se razvija i proizvodni procesi i načini dobijanja lijekova i vakcina se unapređuju. Tako imamo kvalitetnije lijekove za rak, imamo lijekove bazirane na antitijelima i drugo. Unaprjeđuju se i vakcine. Pokušavaju se novi pristupi.

Tako smo dobili vakcine koje se baziraju na rekombinantnoj tehnologiji. Ove vakcine sadrže samo neki specifičan potein virusa, koji povušuje imunološku reakciju. A taj protein se proizvodi u ćelijama nekih mikroorganizama (recimo, bakterija ili gljivica). Ova metoda se zasniva na rekombinantnoj tehnologiji manipulacije genima- zapravo stvaraju se genetički modifikovani organizmi koji proizvodespecifični protein, potreban za vakcinu. Ovakve vakcine su vakcine protiv hepatitisa B i HPV.

Sada su naučnici došli do toga da ne moraju proizvoditi protein, nego stvore genetičku šifru za taj protein koji pobuđuje imunološki sistem i prave nove načine “dostave” te genetičke poruke. Jedannačin je ubaiti genetičku poruku u mali nanomjehurić sačinjen od molekula masti (mRNA/iRNK vakcine), a drugi da genetičku poruku ugradimo u bezopasan virus koji se ne može replicirati i tako ga ubacimo u organizam (adenovirusne vakcine). Čak i ruska Sputnik V vakcina spada u tehnološki nove vakcine.

I ove nove vakcine su dobro testirane i testirane su na životinjama prije nego što su uslijeile studije na ljudima. Ako se pitate kako su ove vakcine razvijene ovako brzo – odgovor je – upravo zahvaljujući novim tehnologijama. Za stare vakcine i njihov razvoj i proizvodnju je trebalo više vremena (recimo, tu treba uzgojiti virus), a nove tehnologije znatno skraćuju ovo vrijeme. Više o tome kako su COVID-19 vakcine razvijene ovako brzo pročitajte ovdje.

Dakle dobili smo mogućnost da stvaramo i vakcine u kojima neće biti potrebni spojevi aluminijuma kao adjuvansi il neke druge stvari čijih se naziva ljudi plaše, a zapravo ne predstavljaju opasnost u vakcinama.

Protiv COVID-19 imamo i “stare” i “nove” vakcine

No, najljepše je od svega što za COVID-19 imamo i različite tipove vakcina – one koje su zasnovane na staroj dobro oprobanoj tehnologiji, i one koje koriste high-tech nove tehnologije (poput Pfizer i Moderna).

Neko ko je sumnjičav prema novim tipovima vakcina može odabrati da primi kineske Sinopharm i Sinovac vakcine koje su inaktivne.

Izbor postoji i ako ste u mogućnosti da izaberete vakcinu – možda da to i uradite. Međutim, ljudi širom svijeta često to nisu u mogućnosti birati vakcinu, i generalno je najracionalniji stav da primite prvu dostupnu vakcinu i zaštitite se od teško oblika bolesti.

Postoje i oni koji smatraju kako su najbolje vakcine bile one koje su proizvodili domaći instituti – Torlak u Srbiji (BCG vakcinu) i Imunološki (MMR vakcinu) u Zagrebu. Ali, ovi instituti više ne proizvode vakcine. Vakcine drugih proizvođača su se pokazale sigurnijim i uspješnijim i ovi instituti se nisu mogli izboriti s konkurencijom.

No to ne znači da jednom u budućnosti neće moći proizvoditi vakcine opet.