Tragom najave privatizacije Aluminija: Ko se krije iz Glencorea?

Vijest od protekle nedjelje da švicarski "Glencore" planira kupiti posrnuli mostarski "Aluminij", privukla je pažnju medija u regionu.

Piše: Faruk Vele

U situaciji ukupnog duga "Aluminija" koji prelazi 377 miliona KM, od čega je samo dug prema Elektroprivredi HZHB 280 miliona KM, "najveća svjetska kompanija za trgovinu rudama, sirovinama i drugim robama" čini se kao velika, posljednja nada. Nije još uvijek jasno i čija nada, ali se sa spominjanjem "Glencorea", jedne od "najtajanstvenijih kompanija u svijetu", u Bosni i Hercegovini, ali i regionu nameću brojna pitanja. Neka starija i od decenije.

Među ostalima, nameću se dileme o prirodi veza „Glencora“ i bivšeg direktora kombinata Mije Brajkovića, ali i one koje se odnose na sve izvjesnije namjere o ulasku Rusa i Putinovih oligarha u „Aluminij“. A vrlo je izvjesno da je sve to povezano u poznatoj mješavini politike u biznisa.

Mijin povratak

Oni koji prate političko-ekonomsku scenu posljednjih 15-tak godina, sjetit će se da je "Glencore" nuđen kao "spasonosno rješenje" još početkom 2007. godine.

Autor ovih redaka u januaru 2007. uspio otkriti da je nekadašnji "svemoćni" direktor "Aluminija" i bivši gradonačelnik zapadnog dijela Mostara Mijo Brajković poznat po tome što je iz kombinata otjerao većinu Bošnjaka i Srba, te godinama fizički zabranjivao ulazak finansijskim policajcima tamo, direktno lobirao da kupac mostarske kompanije bude upravo "Glencore"!

Brajković je bio zadužen za "čišćenje puta" za ulazak švicarske kompanije i osiguranje jeftine državne struje za proizvodnju putem garancija Vlade FBiH, što bi „strateškom partneru“ osiguralo ekstraprofit, a i Brajkoviću. Istina, imao je u tome i podršku pojedinih ljudi iz tadašnjeg vrha Vlade FBiH, a iza leđa Hrvatsku i bivšeg premijera Ivu Sanadera, zbog čega će kasnije svi biti predmetom istrage USKOK-a.

Zanimljivo je da se uz vijest o švicarskoj kompaniji i ovaj put navodi kako "mnogi partneri koji žele kupiti "Aluminij" traže da im vlada FBiH ponudi cijenu električne energije od 30 eura po megavat-satu", što je, naravno, neprihvatljivo. Jasno, osim ukoliko ne prorade stare veze Sarajeva i Mostara.

Poznato je, naime, da je tajna "velikog uspjeha" kompanije "Aluminiji" i poratnih godina bila upravo u političkom dogovaranju cijena električne energije ispod realne, na čemu je akumuliran ogroman novac. Iako je Brajović uvijek tvrdio da mu politika samo odmaže.

Inače, "Glencore" je firma u vlasništvu milijardera Marca Richa, Amerikanca sa švicarskom i adresom u mondenoj španjolskoj Marbelli.

Rich je, prema pisanju medija, bio najpoznatiji američki porezni bjegunac kojeg je svojedobno Švicarska odbila izručiti SAD-u, a potom je maknut s liste FBI-a kad ga je zadnji dan svog predsjedničkog mandata pomilovao sami Bill Clinton!

Bivše lice s potjernice

Kao nekadašnje lice s američke potjernice obogatio se preko raznih podružnica "Glencorea", trgujući sa zemljama bivšeg SSSR-a, ali ne samo sa njima. Prema vlastitim priznanjima, najvažnije i najprofitabilnije poslove sklapao je kršeći međunarodna embarga pa je poslovao s Gadafijevom Libijom, Pinochetovim Čileom, Castrovom Kubom, Južnom Afrikom u doba aparthejda, Rumunijom Nicolaja Ceauşescua i mnogim drugim režimima kojima su u nabavci sirovina znale smetati "sitnice" poput međunarodnih sankcija i slično tome. Možda "najimpresivniji" pothvat bila je dugogodišnja suradnja s ajatolahom Homeinijem i Iranom nakon Iranske revolucije, kad je ta država postala glavni Richov dobavljač sirove nafte koju je on kroz tajne naftovode prodavao čak i Izraelu.

Pokušaj "Glencorea“ da uđe u "Alumnij" već jednom je propao.

Prema rezultatima bodovanja prilikom prvog pokušaja privatizacije početkom 2007. godine, na prvom mjestu se nalazio upravo "Glencore International" s ukupno 15 bodova, na drugom "Vedante Resources" iz Indije (13 bodova), a iza njih su se nalazile dvije kompanije sa istim brojem bodova (12), grčki "Mutilineos Aluminium" i En+Group iz Velike Britanije iza koje je, zapravo, bio moćni Rusal, tj. Oleg Deripaska, o kojem New York Time i ovih dana piše kao savezniku Kremlja i čije investicije u Americi su pod prismotrom.

Upravo se sjena Deripaske i njegovog mentora samog ruskog predsjednika Vladimira Putina nalazi iza priče o "Glencoreu". No, o tome više nešto kasnije.

Senad Pećanin je u "Danima" u maju 2007. godine zabilježio kako je priča o "Glencoreu" - samo paravan.

"No, upućeni u dosadašnju poslovnu politiku moćnog direktora mostarskog kombinata Mije Brajkovića tvrde da se ne radi ni o kakvoj slučajnosti ni grešci: ovaj kriterij je ustanovljen i toliko bodovan isključivo kako bi se osiguralo da Brajković progura „Glencore“ kao budućeg vlasnika Aluminija", pisao je, uz ostalo, tada Pećanin.

Prema Pećaninu, mnogi kriminalni poslovi u potpuno autonomnom i od strane države nekontroliranom Brajkovićevom upravljanju kombinatom (Brajković je tada Federaciji "priznao" 44 procenta vlasništva u otetom „Aluminiju“, koji je do 1992. godine bila potpuno državna kompanija!?) vezani su upravo za poslovanje sa "Glencoreom. "

Nakon što je pod pritiskom medija, a dobrim dijelom jer se nisu uspjele dobiti garancije jeftine električne energije, neuspješno završio pokušaj privatizacije "Aluminija" "najpoznatiji hercegovački menadžer firmu", dakle, Brajković otišao je u penziju, i to poslije decenija na čelu kombinata.

Poklopilo se to nekako s velikim sukobima HDZ-a BiH i HDZ 1990. Brajković je stao na stranu Bože Ljubića, što mu današnji lider HDZ-a i bh. Hrvata Dragan Čović nikada nije „halalio“. No, Mijo Kruno Brajković nije napustio kompaniju. Neko vrijeme je ostao „specijalni savjetnik“ za strateški razvoj kompanije kojoj je, zbog cijena struje i historijskog pada aluminija na svjetskom tržištu, išlo sve slabije.

Strujna afera

Za razliku od BiH, Bajkovićevo ime isplivalo u tzv. "strujnoj aferi" u Hrvatskoj. Riječ je o jednom od najvećih hrvatskih skandala s kojim se u vezu dovodio i sam bivši hrvatski Sanader. S grupom saradnika Brajković je 2010. saslušavan u istrazi na okolnosti jeftine prodaje HEP-ove struje mostarskom "Aluminiju". Istragu o tome u BiH nikada niko nije sproveo.

U međuvremenu Brajković je registrirao firmu Lona AG u Zugu, okrugu gdje se, slučajno ili ne, nalazi sjedište „Glencorea“, kod švicarskog advokata Martina Neesea, poznatog kao "čuvara financijskih tajni najvećih hrvatskih tajkuna".

Prema pisanju knjige "Kondo Kondo" (najveće tajne hrvatske i ex-yu elite) autorice Irene Divković Milanović, čiji glavni likovi su preduzetnici tajkuni, advokati i ostali „krupni igrači“ iz cijele regije, Brajkovićev partner dijeli zajednički ured s advokatom Rudolfom Mosimannom, zastupnikom (pazite sad!) "Glencorea", koji je u međuvremenu s "Aluminijem" potpisao višegodišnji ugovor.

U proljeće 2011. godine "Glencore Internationa" i mostarski "Aluminij" potpisali su ugovor o saradnji za razdoblje od početka 2012. do kraja 2014. godine. Pojašnjeno je kako se radi o dugogodišnjoj uspješnoj saradnji dviju firmi, odnosno isporuci mostarskog metala - glinice - švicarskoj kompaniji. I tu je, očito, kumovao Mijo.
 
Brajković se poslije dugogodišnje šutnje oglasio tek ujesen prošle godine i poručio da se "Aluminij" ne smije ugasiti, a on je inauguriran kao spasitelj.

Da li Brajković i ovaj put želi dovršiti posao za „Glencore“ može se samo osnovano sumnjati.

No, ovdje dolazimo i do pitanja ulaska ruskog kapitala u „Aluminij“. Portala Žurnal tvrdio je lani da je i aktuelna kriza u „Aluminiju“ samo dio „planske pripreme za uvođenje novog vlasnika". Oni su iznijeli sumnje o postojanju plana ulaska ruskog kapitala u mostarski kombinat. Tačnije, ruski biznismeni preko saradnika iz Hrvatske žele proizvodnju "Aluminija" preusmjeriti na korištenje gasa, koji će, naravno biti uvezen iz Rusije.

S uvođenjem "Glencorea" u priču, u te ranije pretpostavke sada se može dosta čvrsto vjerovati.

U međuvremenu, ničim izazvan, ruski ambasador u BiH Peter Ivancov je, obraćajući se u „Večernjem listu“, ustvrdio je da „u Federaciji BiH postoji hrvatsko pitanje, te ga treba riješiti“. Takva politika će i kasnije biti nastavljena, a Ivancov je nerijetko bio svojevrsna spona predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika i Dragana Čovića. U svemu opet ekonomski interesi.

Portal Žurnal je pisao da su u februar 2017. godine hrvatske službe zabilježile da su se u restoranu Konoba u Zagrebu sreli Josip Jurčević (direktor firme Energija d.o.o. Ploče i, prema pisanju spomenutog portala, bivši obavještajac i čovjek je koji je neformalni ruski lobista u Federaciji BiH i Hrvatskoj), Ivan Vukadin, načelnik Općine Tomislavgrad, Branko Bago, načelnik Općine Posušje i nepoznata osoba ruskoga porijekla.

Prema informacijama tih službi, na sastanku se razgovaralo o privatizaciji Rudnika boksita Posušje, kojeg bi trebali kupiti ruski investitori. Rudnik iz Posušja, prema zvaničnim podacima, jedan je od glavnih dobavljača zvorničke Alumine, a koja potom svoj proizvod plasira u mostarski Aluminij.

Kakve veze imaju Rusi i švicarski „Glencore“? Naime, u martu 2007. saopćeno je da su ruski proizvodači aluminija „Rusal“ i „Sual“ i švicarska kompanija za trgovinu sirovinama „Glencore“ okončali integraciju kojom je nastao najveći proizvodač aluminija u svijetu pod imenom „United Company Rusal“ (UC), koja pod potpunom kontrolom Putinovog Olega Deripaske!

Dakle, „Glencore“ je još prije raspisivanja tendera za prodaju „Aluminija“ 2007. postao dioničar Rusala.

Glencore-Deripaska-Putin

Deripaska, koji porodično bio vezan i uz bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina (godinama je bio u braku s Polinom Jumaševom, kćeri Jeljcinovog zeta Valentina Jumaševa, od koje se navodno rastao lani) na američkoj listi sankcija našao se prije godinu dana.

To je bio svojevrstan pokušaj odgovora administracije Donalda Trumpa na pritiske proizašle iz niza kritika da američki predsjednik njeguje preblisku saradnju s ruskim političkim vrhom.

Prije nekoliko mjeseci sankcije su naprasno ukinute najvjerovatnije zahvaljujući širokoj kampanji lobiranja koju je Deripaska poveo. U međuvremenu on je objavio da će investirati 200 miliona dolara u izgradnju novog pogona za proizvodnju aluminija u američkoj saveznoj državi Kentucky, o čemu u demokratskim krugovima Amerike s krajnjim oprezom gleda.

Sankcije su, također, ukinute nakon što je stvoren plan koji je Deripasku, samo formalno, ostavio bez većinskog utjecaja na Rusal. Deripaska je pristao svoj vlasnički udio u konglomeratu EN+ smanjiti sa 70 na 45 posto, uz ograničenje prava glasa na samo 35 posto. Veći dio ostatka dionica preuzela je ruska državna banka VTB, koju se često u medijima naziva Putinovom kasicom. A dio dionica je pripao, pogađate, „Glencoreu“!

No, to nije jedina veza "Glencorea" i Putina. Povezuje ih i jedna od najvećih privatizacija u historiji Rusije.

U januaru 2017. ruski državni holding „Rosneftegaz“ zaključio je prodaju 19,5 posto udjela u naftnom divu Rosneftu "Glencoreu" i jednim dijelom katarskom državnom investicijskom fondu (QIA). Zapadni mediji nazvali su prodaju 19,5% dionica kompanije ”Rosneft ” "neočekivanim ličnim trijumfom Putina", što govori da je ruski lider sa švicarskom kompanijom igra na sigurno.

"Glencore" i Deripaska su itekako poznati i u regionu. Crna Gora se s njima provela kao „bos po trnju“. Tamošnji aktivisti iz NVO sektora ukazivali su na golemi kriminal kojeg je Deripaska sprovodio uz pomoć "Glencora" u Aluminijskom kombinatu Podgorica (KAP).

"Deripaska i Glencore– šifra za prevaru", pisano je 2007.

Naime, i u Crnoj Gori su se na tenderu za prodaju kombinata pojavila dvije, Deripaskinim vlasništvom povezane, kompanije – Rusal (“En+Group”) i „Glencore“. No, samo dan prije isteka tenderskog roka, svoju ponudu je povukao „Glencore“, čime je podgorički kombinat prodat Rusalu kao jedinom ponudaču za svega 48,5 miliona eura. Međutim, „Glencore“ i Deripaska su različitim marifetlucima doveli podgorički KAP pred gašenje i uveli u ogromne dugove, a kompanija je i danas pod stečajem.

O prodaji "Aluminja" danas će se razgovarati na sastanku u Mostaru. O svim činjenicama koje smo donije trebali bi itekakao voditi računa oni koji budu donosili odluku o sudbini mostarske kompanije. Naravno, u najboljem interesu radnika, Mostara, ali i Federacije BiH.