Teodora Marković o predstavi koja je razotkrila Kasumovića: "Vrijeme je za postavljanje pitanja"

Glumac Moamer Kasumović osuđen je 2021. godine na godinu dana zatvora zbog krivičnog djela bludničenje nad maloljetnikom. 

O cijelom slučaju saznalo se tek nedavno, nakon što je mladić kojeg je Kasumović zlostavljao progovorio nakon predstave Tiho tiše, koja je izvedena u okviru 6. Sarajevo Festa 16. septembra u Narodnom pozorištu Sarajevo, a koja govori o vršnjačkom nasilju.

U međuvremenu, javnost je saznala za još jednu žrtvu ovog predatora. Pitamo se, koliko ih je ukupno... Inače, procesuirani slučaj je prijavljen 2021. godine, a nakon toga je uslijedilo suđenje i presuda kojom je Kasumović dobio godinu dana zatvora. Nažalost, s obzirom na to da zakon dopušta da se može "otkupiti" do godine zatvora (jedan dan oko 100 KM), bh. glumac to je i učinio (platio 36.500 KM) zbog čega nikada nije otišao iza rešetaka.

A, kako smo već rekli, istina se počela doznavati nakon predstave Tiho, tiše, koja govori o grupi srednjoškolaca koji su i svjedoci i saučesnici silovanja. Omladina u predstavi, nakon što je neko prijavio to silovanje, pokušava da sklopi priču o tome šta se dogodilo prethodne noći, ali ne mogu da se slože oko jedne stvari – da li je to bilo silovanje ili seks? Tendencija predstave je da pozove na preispitivanje mitova o silovanju, patrijarhatu i društvu u kojem se seks i silovanje koriste kao sinonimi, u kojem "ne" još uvek znači "da".

Riječ je o predstavi Beogradskog dramskog pozorišta, a dramaturginja je Teodora Marković, inače prijateljica žrtve koja je nakon predstave prva javno progovorila o zlostavljanju i otkrila ime zlostavljača - Moamera Kasumovića.

"Nadam se da smo bar malo prevazišli ideju da bi u pozorište trebalo ići radi zabave i opuštanja", govori Teodora Marković na početku intervjua za portal Radiosarajevo.ba.

"Kada smo počeli rad na predstavi, znali smo da će biti kontroverzi. Ipak, najvažnije je bilo da ispričamo priču, iskrenu i sirovu, podjednako sačinjenu od ispovijesti autorskog tima, kao i originalnog dramskog teksta Tiho, tiše. Cjelokupan tim koji je radio na ovoj predstavi, imao je istu želju, a to je da nešto promijenimo.

Ono što se desilo u Sarajevu, pokazatelj je stanja u društvu i problema koji nas svakodnevno okružuju, ali i toga da hrabri ljudi čekaju da dobiju svoj glas. U ovom slučaju taj glas je podstaknut našom predstavom, a pozorište je (bar na trenutak) postalo slobodan i siguran prostor za nekoga ko je bio žrtva. Mi kroz skoro dva sata komuniciramo s publikom o tabuima u društvu, pozivamo je da aktivno učestvuje i preispita svoja ubjeđenja. Neki autori, često zaborave na inicijalnu ulogu pozorišta, a ona definitivno mora oslikati određeno društvo i probleme koje se u njemu nalaze. Jedino tako, ti problemi mogu postati rješivi. Balkan je poznat po patrijarhatu i rigidnim sistemima, ali vjerujem da je promjena počela. Kod nas nakon objavljivanja slučaja Milene Radulović i ostalih devojaka iz škole glume Miroslava Aleksića, a kod vas od trenutka kada je mladić iz publike progovorio nakon predstave Tiho, tiše", nastavlja naša sagovornica.

Naravno da ne mislim, dodaje, da će se zbog naše predstave uhapsiti svi nasilnici u Srbiji ili u Bosni, ali vjeruje da će pravosudnom sistemu u BiH biti postavljena razna pitanja i da će se uočiti nedostaci u njihovom radu, kao i da će optuženi trpiti određene konsekvence zbog svojih postupaka.

"S druge strane, ovo je definitivno velika pobjeda za moj tim i mene. Nakon ispovijesti mladića, imam dovoljno elana da se do kraja svoje karijere bavim važnim temama, preispitujem ih i u još nekome probudim želju da glasno govori o svojim problemima. Obično oni koji su problem, govore toliko glasno, da se od buke ne mogu čuti prave riječi. Ali se te večeri u Sarajevu, jako lijepo čula istina i to jesu rijetki trenuci, koji su definitivno veliki za nas umjetnike i one koji su na našoj strani istine", iskrena je Teodora Marković.

Nastavljamo s razgovorom, te pitamo dramaturginju: Koliko je važno razotkrivati predatore, pogotovo kad je riječ o javnim ličnostima? Imamo činjenice, procese i presude za prilično uznemirujuće slučajeve diljem regije no nekako pravde – nema. Gdje je problem?

"Mislim da je to razotkrivanje neophodno. Kao neko ko radi sa djecom i mladima, mogu da uočim koliko su neke teme u njihovim porodicama ili školama i dalje tabu. Njihovi kanali informisanja su najčešće netačni i bez ikakvog dodira sa realnošću, jer se nalaze na internetu. S druge strane, odrastaju u društvu u kome je uvijek bilo lakše da se nešto prećuti tj. 'sakrije pod tepih'. Nadam se da je ova generacija mladih ljudi nešto glasnija i da vrlo direktno upire prstom u krivce. Ogroman problem leži i u neadekvatnom radu institucija i korumpiranosti koja je prešla sve granice. Problemi su svuda, ali smatram da je borba jedini način da se nešto promijeni. Ako pasivno budemo sjedili ispred televizora, tableta ili telefona, nećemo moći da sagledamo 'od drveta šumu', odnosno predatore koji su se jako dobro kamuflirali u ovo društvo", komentira naša sagovornica.

Marković i ekipa predstave uspjeli su izazvati snažne reakcije kod publike. Šta je bila inspiracija, a šta cilj?

"Inspirisani dramskim tekstom Milice Radojčić Tiho, tiše, ali i našim ličnim pričama, željeli smo da napravimo predstavu po svemu neobičnu i inovativnu, ali veoma potresnu i izazovnu za gledaoce. Brojni su slučajevi silovanja i seksualnog zlostavljanja do tada objelodanjeni u Srbiji, te smo smatrali da je bavljenje ovom temom neophodno za naše društvo.

Tiho, tiše izvorno je tekst o grupi srednjoškolaca, koji ne mogu da se slože da li se na žurci desilo silovanje ili ne. Željeli smo da odemo korak dalje. Rediteljka Ana Janković i ja smo skoro četiri mjeseca aktivno razgovarale s glumcima, međusobno smo dijelili svoje seksualne traume i stvarali novi tekst. Činjenica da ova predstava u sebi sadrži i dokumentarni teatar, veoma je doprinijela razumjevanju ove teme i njenom povezivanju s publikom. Cilj tokom proba nije bio saglediv, ali je glumačka ekipa, sačinjena od Čubrila Čupića, Nikole Đorđevića, Veljka Stevanovića, Aleksandre Arizanović, Andrijane Andi Petrović i Anje Ćurčić, donijela neponovljivu energiju i sinhonicitet, kakvu zaista nisam imala prilike da vidim mnogo puta u pozorištu. Naravno, uspjeh ove predstave leži i u beskompromisnom ogoljavanju rediteljke Ane Janković i njene priče. Obično umjetnici žele da deluju uzvišeno i nedodirljivo, Ana želi da kritički sagleda svoje postupke i suoči se sa sopstvenom traumom. U tome leži još jedan kvalitet ove predstave", govori nam Teodora Marković.

Za kraj, pitamo je kakvi su planovi za buduće korake i da li će i dalje nastaviti raditi na pričama koje mijenjaju društvene norme?

"Planovi su uvijek tu. Mi smo umjetnici bez stalnog angažmana, radimo kad god se ukaže neka prilika, naravno u projektima u kojima se osećamo sigurno i u koje verujemo. Ipak, svjesni smo da kao tim sjajno funkcionišemo i voljeli bismo da zakoračimo u neki novi projekat ponovo zajedno. Pregovori su tu, ali ništa još dovoljno sigurno da bih mogla to da otkrijem. Ono što znam je da ćemo se, gdje god radili, posvetiti rušenju rigidnih društvenih normi, ali i konstantno pozivati na dijalog i prikazivati mogućnosti koje svaka individua može da iskoristi, kako bi bar malo promijenila dugo ustaljeni poredak. Za kraj, imam potrebu da se zahvalim sarajevskoj publici koja je te večeri bila sa nama, ali i svima koji su krenuli u borbu nakon toga. To je grad u kojem imam tako mnogo divnih prijatelja, za koje verujem da će biti sigurna podrška i da će uvek biti na strani istine", zaključila je Teodora Marković u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.