Praznovjerje u Bosni i Hercegovini: Lakše je promijeniti selo nego običaj

Bosna i Hercegovina je zemlja raznih običaja, tradicija, vjerovanja i kultura. Posebno je interesantno kako se veliki broj običaja i danas održao među ljudima, a jedan dio njih ili graniče sa praznovjerjem ili jesu praznovjerje, a neki pak svoje utemeljenje imaju ili u cijelosti ili djelomično u religiji.

O ovoj interesantnoj temi razgovarali smo s doc. dr. Zilkom Šiljak, istraživačicom na Stanford Univerzitetu u Americi. Dr. Šiljak ujedno predaje i na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici i priprema knjigu upravo na  temu  narodnih običaja.

Doktorica govori za Radiosarajevo.ba da su ljudi oduvijek vjerovali u nadnaravno i danas se znanstveno dokazuje u kognitivnim religijskim istraživanjima da ljudi imaju osjećaj za transcendentno. Navodi da ako se pogledaju drevni spisi i mitologija, možemo vidjeti da su ljudi vjerovali u nadnaravna bića, u božanska bića ili u jednog Boga ili silu ili energiju koja vlada univerzumom.

Ovu tematiku smo pokrenuli zbog interesantnog natpisa na ulazu u jedan sarajevski frizerski salon. Naime, u tom frizerskom salonu frizerka odbija da šiša utorkom jer „ne valja“ šišati kosu i nokte utorkom.Također, brojni frizeri će potvrditi da imaju mušterije koje neće „ni zaviriti“ u salon utorkom i da je promet na taj dan u odnosu na druge dane u sedmici mnogo manji. Prosto je nevjerovatno kako su se brojni nekadašnji običaji kod nas uspjeli održati tako dugo.

„Rad utorkom, odnosno ne raditi utorkom je jedno od sujevjerja koje opstaje iako za to nema nikakvih dokaza niti znanstvenih niti religijskih argumenata. Međutim, ljudi vjeruju da baš taj dan nije dobro raditi, jer neke nevidljive sile utječu na to da poslovi koji se obavljaju utorkom ne budu uspješni i da naprosto nema nafake u njima“, govori dr. Šiljak.

Napominje da se ta vjerovanja prenose s koljena na koljeno, usmenom tradicijom i niko nema pisani zakon o tome, niti kada se počeo taj običaj prakticirati:

„Za pretpostaviti je da je riječ o staroslavenskoj predkršćanskoj i predislamskoj tradiciji koja je preživjela i smjestila se u monoteističko religijsko naslijeđe. Iako nema pisanih tragova, već samo usmena predanja, ovaj i drugi običaj su
duboko uklesani i mentalni sklop i način razmišljanja običnog čovjeka. Zbog toga se i kaže da je lakše promijeniti selo nego jedan običaj“, navodi dr. Šiljak.

Govori da paradigma sela predstavlja malu zajednicu u kojoj su ljudi intimnije povezani nego u velikim urbanim centrima u kojima se ljudi jedva pozdravljaju.

„Zbog toga je i prakticiranje običaja u maloj zajednici s jedne strane lakše a s druge strane ga je teže zanemariti jer vas zajednica motri i podsjeća da nešto niste dobro uradili“, govori doktorica.

Pored utorka i petkom neki ljudi odbijaju rezati kosu i nokte, raditi fizičke poslove, prati veš...

„Što se petka tiče, tu već imamo i religijsko objašnjenje u islamskoj tradiciji. Kako je subota sveti dan Jevreja, nedjelja je dan odmora za kršćane, tako je petak jedna vrsta svetog dana za muslimane. Zapravo samo do podne, jer se u Kur'anu u poglavlju koje se i zove ’Džuma - petak vjernicima preporučuje da ne rade, već da se posvete molitvi i tek kada obave džumu-namaz da se raziđu i traže nafaku, odnosno da nastave svoje poslove. U velikom broju muslimanskih zemalja petak je neradni dan, kao što je nedjelja neradni dan u Zapadno-evropskoj civilizaciji, gdje dominira kršćanstvo i kulturološki i religijski“, govori doktorica.

No ovaj običaj se održao i kod pravoslavnog stanovništva u BiH – puno žena ne želi da radi petkom zbog Svete Petke, koji je zaista zanimljiv lik iz pravoslavne kršćanske tradicije, a vezan je Paraskevu Tarnovu, porijeklom iz Epivata (Trakija) u blizini Istanbula od roditelja koji su bili Grci i Srbi.

„Pravoslavna crkva slavi petak kao njen dan i narodna vjerovanja govore o tome da taj dan ne treba raditi, posebno žene da ne šiju, pletu, i rade druge teške poslove. Pošto je Petka svetica i pripisuju joj se čudotvorna svojstva da se obraća ludima u snovima da liječi i slično. Ljudi su spremniji ispoštovati običaje za taj dan ili neki drugi sličan dan nego li nastojati biti vjernici cijele godine i tako stvarati čuda unaprijeđenjem sebe kao ličnosti u duhovnom, psihološkom i svakom drugom smislu“, govori dr. Šiljak.

Nerijetko vidimo da ljudi svih generacija i dalje kucaju u drvo da ne ureknu dobru stvar, ljude koji se pomiču s mjesta kada čuju neku lošu vijest... Doktorica govori da ti običaju nemaju nikakvo utemeljenje u religiji te da su to običaju koji postoje ne samo kod nas već i u bliskoistočnim tradicijama i u zapadnoevropskim paganskim tradicijama. U drvo se kuca posvuda i to zbog prizivanja sreće ili uklanjanja zlih duhova, jer se vjeruje da duhovi žive u drveću, pa se kucanjem prizivaju.

„Moguće je da kucanje u drvo i povlačenje za uši jedan od načina da se ono što je dobro zaštiti od utjecaja tog nevidljivog svijeta koji je zavidan čovjeku na njegovoj poziciji odabranog bića u univerzumu“, govori istraživačica Univerziteta Stanford.

Napominje da se na istoku velika pažnja poklanja duhovnom svijetu kojeg ljudi ne vide ali oni vide ljude:

„Posebno mjesto imaju džini, i ko god je čitao Hiljadu i jednu noć, mogao je vidjeti koliko je isprepleten taj duhovni svijet s ljudima, njihovim sudbinama i načinima da se zaštite od tog svijeta. Postoji još i predanje da je kucanje u drvo ušlo u praksu tokom Španske inkvizicije kada su Jevreji protjerivani. Oni su se skrivali u sinagogama koje su bile od drveta. Onaj ko bi htio ući i sakriti je morao znati šifru koja se sastojala od kucanja u drvo nekoliko puta jer bi mu Jevreji koji su već unutra samo tako otvorili vrata.“

Doktorica Šiljak govori i o običaju da se ne zviždi u kući jer se vjeruje da se na taj način prizivaju džini, odnosno nevidljivi svijet o kojem ne znamo mnogo, i pošto ne znamo ko bi nam mogao doći u kuću, bolje je ne zviždati i ne prizivati neznane goste.

Isto tako, vjerujemo da su mnogi čuli, pogotovo kada su u pitanju djeca, uzrečicu – ne preskači preko njega/nje, neće narasti više! Ma koliko smiješno djelovalo, to zaista mnogi počesto kažu, pogotovo kada su u pitanju djeca.

Dr. Šiljak govori da je preskakanje preko osobe najvjerovatnije običaj uvažavanja ljudskog bića kao veličanstvenog mikrokozmosa:

„Međutim zašto se vjeruje da osoba neće narasti nema pouzdanog objašnjenja, pa je moguće da je to ponovo povezano s protokom energetskih polja i da preskakanje preko nekoga može poremetiti njegovo ili njeno energetsko polje i tako prouzročiti probleme. Moguće je da je to povezano i s crnom magijom i obredima koji se izvode da bi se naudilo neko, pa se strahovalo da bi preskakanje preko djeteta moglo izazvati poremećaj koji je nemoguće medicinski objasniti.“

Upitali smo je za još jedno vjerovanje za koje smo čuli od kolege sa sarajevskog Vratnika – naime, prema predanju – utorkom i petkom ima jedna sekunda u kojoj ako se porežeš, iskrvarit ćeš do smrti.

Doktorica govori da nije čula za to, ali ako pogledaju mezopotamski mitovi u najpoznatijim epovima o stvaranju svijeta i čovjeka, Enuma i Elish, Ep o Gilgamešu drugi, zatim mitologija jevrejskih drevnih narativa o stvaranju Lilith i Adama, može se vidjeti koji običaji i vjerovanja su već tada postojali i danas ih nalazimo među narodima Balkana.

„Vjerovanje u urok i moru, odnosno da djeca ali i odrasli mog patiti od uroka (zlog oka) i more (gušenja). Lilith se naime smatra prvom ženom koja je stvorena, ali kako je odbila poslušnost Adamu, prognana je iz Raja, a umjesto nje je stvorena Eva. Lilith je prognana i Sodomu i Gomoru, dva mjesta koja se spominju i Bibliji a predstavljaju paradigmu kazne za izopačenost tadašnjih naroda. Lilith je zbog toga odlučila da napada muškarce tako što im dolazi u snove i zavodi ih, ili ih guši, ili utječe na njihovu potenciju ili napada malu djecu u obliku more, ili uroka. To je još jedan običaj da se maloj djeci ali i odraslima stavljaju hamajlije, amuleti, crveni konci, i slično. Na Balkanu se zato ne krivi Lilith, već zli duhovi, šejtani i džini“, govori naša sagovornica.

To su vjerovatno bili načini da narodi ranije razumiju i prate životne cikluse i pojave i tumače ih na svoj način.

„Za zvonjenje ušiju pak, postoje predaje u islamskoj tradiciji da ako desno uho zvoni , neko dobro govori o nama i treba proučiti salavat (blagoslov na Poslanika Muhammeda, allahumem salli ala Muhammedin) i reći neka i tebe Allah spomene. onako kako ti mene spominješ. Ako je lijevo uho, onda neko loše govori o nama i opet se prouči salavat i kaže isto neka i tebe Allah spomene onako kako ti mene spominješ. Pitanje je autentičnosti ove tradicije i da li ne naprosto jedan drevni običaj samo inkorporiran u postojeće vjerovanje“, govori dr. Šiljak.

Naša sagovornica trenutno radi istraživanje o narodnim vjerovanjima muslimana Balkana iz rodne perspektive. Zanimljive pronalaske pretočit će u knjigu, a razlog rada je što je uvidom u dosadašnja istraživanja pronašla dosta toga što je istraživano među katolicima i pravoslavcima, ali nema istraživanja o vjerovanjima i običajima muslimana. Osim Antuna Hangija koji je bilježio ove običaje skoro stoljeće ranije, vrlo malo je urađeno.

Koga zanimaju ova stara vjerovanja, rado će dočekati ovu knjigu doktorice Šiljak.