Srebreničanka na svom prvom Maršu mira: Teško je zadržati suze

Enisa Sarikaya je rođena u Srebrenici i imala je 11 godina kada je u aprilu 1992. godine napustila Srebrenicu.

„Tad su svi napustili grad zbog zbivanja u Bijeljini i Zvorniku. Oni koji su u aprilu ostali, ubijeni su iste godine kad je grad nakratko zauzela Vojska Republike Srpske“, govori Enisa koja je s roditeljima i bratom otišla za Tuzlu, pa u Hrvatsku, da bi se na kraju skrasili u Austriji.

Prvi put poslije rata Enisa je otišla u Srebrenicu 2009. godine. Navodi da uopće nije imala osjećaj da je to isto mjesto gdje je odrasla. Govori da je htjela što prije otići, ali da joj je drago da je posjetila mezarje Potočari tom prilikom. I Enisina porodica je oštećena, mnogi članovi njene šire porodice su izgubili život u genocidu u Srebrenici. Navodi da nema nikoga iz Srebrenice da nije nekoga izgubio.

Tri kćerke

„Ne mogu ni zamisliti kako je onima koji su sve izgubili. Kako je živjeti znajući da si imao četiri brata a sad nemaš nijednog. Uz to još znati da su imali takvu smrt – to je velika tuga“, govori Enisa.

Enisa je upoznala svog supruga Turčina Serkana Sarikayu 2003. godine u Istanbulu. Vjenčali su se 2006, živjeli u Austriji, Njemačkoj, a posljednje tri godine žive i rade u Dubaiju.

Ove godine je bračni par Sarikaya prvi put krenuo na Marš mira. Posebna je ovo godina za Enisu, ne samo zbog Marša već i zbog toga što je prvi put poslije rata spavala u stanu u kojem je odrasla.

Enisa za Radiosarajevo.ba govori da je uvijek imala želju da ide na Marš mira: „Kad god je bio Marš mira, osjećala sam se loše, imala sam osjećaj krivice svakog jula što nisam u Srebrenici. Željela sam nekako da odam počast nevinim žrtvama. Postavljanje statusa po Facebooku nije dovoljno.“

Enisa je dovela i svoje tri kćerke u Srebrenicu i drago joj je što ih je podučila onom šta se desilo u rodnom gradu njihove majke, što joj je bilo jako teško objasniti im:

„Moje djevojčice su otvorenog uma i teško im je shvatiti da su ljudi spremni ubiti druge ljude zbog vjere i pogrešnog imena. Iskreno, najveća motivacija da dođemo ovdje i učestvujemo u Maršu jesu upravo one. Učim ih da ne mrze, a to je teško jer vidimo i čujemo djecu koju uče drugačije... Djecu koja skandiraju: 'Nož, žica, Srebrenica...!'“

Kiša je padala u Srebrenici nekoliko dana prije početka Marša mira i Enisa je bila zabrinuta da li će uspjeti ali nije pomišljala da odustane.

„Krenuli smo 8. jula ka Nezuku, autobus je bio pun, tamo smo se sastali s prijateljima i rodbinom koji su došli s Ilidže. Mnogi od njih su izgubili najuže članove porodice, a nekima su očevi 1995. godine prešli 'put smrti' i već nekoliko puta učestvuju u maršu. Zlatna su to djeca, mahom rođena u ratu ili kratko poslije rata. Ponosna sam na njih i drago mi je što smo bili u grupi iz Ilidže“, navodi Enisa.

Enisa navodi da joj se nisu svidjeli govori i obraćanja raznih političara: „Svi čitaju s nekih papirića i ponavljaju isto. Duboko me vrijeđaju postupci naših političara. Jedino je Naser Orić rekao pametnu stvar na bini: 'Marš mira nije dernek!'“

„Impresionirala me otvorenost i doček ljudi u selima kroz koja smo prolazili, uvijek su za sve bila otvorena vrata, spremna kafa, čaj. Divni su to ljudi“, govori Enisa.

„Sva tri dana marša su naporna, naravno na početku je lakše, hodaš i ne razmišljaš, zadnji sat i minute se otegnu i svaki mišić te boli i sretan si kad stigneš. Bilo je tu prepreka, boljelo me je koljeno, ali srećom uspjela sam.“

Enisa kaže da putem sve vrijeme misliš o ljudima koji su prošli tim teškim putem 1995. godine:

„Misliš na ljude koji su prošli tuda one kobne godine, kad pomisliš da ti je teško i kako te sve boli, pomisliš kako je njima bilo i prestaneš se žaliti. Mi imamo cilj, znamo da će uskoro biti kraj, a kako je njima bilo? Bez hrane, vode, bez vunenih čarapa, adekvatne obuće, odjeće, šatora, a još je oko njih bilo pucanje, bojni otrovi, mine, strah, danima, sedmicama, mjesecima... To je horor!“

Srebreničanka govori da su trećeg dana imali čas iz historije – čovjek koji je išao tim putem, prepričao je šta je sve doživio 1995. godine. Enisa navodi da je to bilo iznimno potresno svjedočenje.

„Teško je bilo prolaziti pored natpisa masovnih grobnica. Jako boli to. I onda se opet pitaš bezbroj puta – zašto? Kako neko može ubiti toliko ljudi, zakopati ih, otkopati, raznositi po grobnicama? Kako možeš učestvovati u tome? Pitam se šta su radile moje nekadašnje komšije? Ne vjerujem da nisu znali šta se dešava? Čitav kraj je smrdio na leševe? Kakav psihopata možeš biti da tjeraš oca da zove sina u smrt?“, govori potreseno Enisa.

Dolazak u Potočare je jako emotivan, govori Enisa: „Boriš se sa suzama, ne možeš ih zaustaviti. Najteže mi je bilo vidjeti jednu majku koja grli momka koji je došao u Maršu, plače. Mnoge svoje ona nije mogla zagrliti.“

Nju i supruga Sarkana dočekala je njihova porodica, kaže da tada shvatiš koliko je važno imati ih žive i zdrave.

„Obaveza svih nas je doći u Srebrenicu i učestvovati u Maršu. Ne shvatam Srebreničane koji žive tu, a ne dođu na dženazu“, rekla je Enisa.

Svaki kraj je početak

Kaže da je upoznala puno ljudi iz cijele BiH i drugih zemalja. Napominje da će i njene kćerke ići na Marš kada malo narastu, govoreći da je to njihova obaveza.

Serkan Sarikaya, Enisin suprug, je rodom iz Burse, za Radiosarajevo.ba govori da se sjeća izbjeglica iz Bosne koji su dolazili i naseljavali se u njegov grad. Nije ni slutio da će jednog dana oženiti baš Bosanku. Navodi da mu je drago da je učestvujući na Maršu mira odao počast nevino pogubljenim.

„Slušao sam o Srebrenici, čuo sam o zločinima u ovom gradu ali sada sve bolje razumijem. To je jednostavno natprirodan osjećaj, pomišljaš kako ljudi mogu preživjeti u onakvim uslovima. Puno je tamo tuge, teško je ne zaplakati. Ovo jeste moj prvi Marš mira, ali ne i posljednji“, rekao je Serkan.

Napominje da svi moramo aktivno učestvovati u održavanju sjećanja onoga što se desilo u Srebrenici. Govori da ne trebamo potpirivati mržnju već znati sve ono što se desilo da se ne desi opet.

Serkan poručuje: „Svaki kraj je početak. Moramo raditi vrijedno, biti optimistični, ali ne smijemo zaboraviti ono što se desilo u Srebrenici.“