MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Gdje se Miljacka s bistrom Bosnom spaja

Probuđen, na balkonu uz prvu kafu, čekam kad će se ugasiti svjetlo zadnjeg prozora u zgradi preko puta. Kad se to dogodi, s kafom se vratim u svoju radnu sobu. Ukratko: ja sam noćni čovjek. Moj budni život će trajati do kasnog jutra, a onda ću leći u svoj krevet s idejom da usnijem neki bizarni dnevni san.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Polako se uvećava broj noćnika koji jednako kao i ja do jutra ostaju budni i s prvim svjetlom, kad se u tom prelasku probude ptice i počnu cvrkutati, potonu u san. Čujemo se, razgovaram s njima i njihovo postojanje mi je utješno. Večeras razgovaram s Nenadom, on ima tu vještinu da mi pronađe knjige kojih više nema u prodaji, a važne su mi, njihove kopije ne nalazim na internetu, meni su te knjige u mraku i nedostupne. Nenadu spomenem naslov i za minut ili dva, u mom e-mailu je PDF te dragocjenosti. Upravo je stigla kopija My Education: Book of Dreams Williama Burroughsa.

"Malo procunjavam po najopskurnijim krajevima interneta. Tamo gdje imam dobro umijeće traganja, a to je tzv. 'nevidljiva mreža', internetsko podzemlje gdje se nalazi sve. Tu možeš da nađeš kako, od koga, na koji način da naručiš lažni pasoš, vozačku dozvolu, međutim, vrlo malo se ljudi tu okuplja koji čitaju bilo šta, a kamoli Barroughsa", kaže Nenad.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Radujem se knjizi. Žalim mu se na svoje stanje, knjige čitam uglavnom za kompjuterom, dakle ne kao knjigu, već kao elektronički tekst, i brzo mi se ukoče leđa u radnoj stolici, što osobi s reumatoidnim artritisom nije pravi izbor, pa onda legnem na sofu da ispeglam neravnine svog tijela. Radost se spaja s nelagodom, kao kad se mutna gradska rijeka Miljacka sretne s bistrom vodom Bosne, koja samo 6 km od svog izvora pod Igmanom, nakon susreta s kanalizacijom Sarajeva, zamućena plovi uzvodno državnom mapom.

"Meni je čitanje na kompjuteru ili knjizi kao razlika između dana provedenog na izletu u prirodi i dana provedenog u vojnoj kasarni" kaže Nenad. "Kompjuter tjera na određenu tjelesnu posturu, a ja ako ne mogu da se prevaljam sa lijevog boka na desni, da se podbočim ovako i onako u aktu čitanja, ja osjećam da sam limitiran, da čitanje od mene zahtjeva nešto što ja neću da mu dam, osjećam da ne upravljam tim činom, određuje mi ritam, tako da to čitanje na kompjuteru mi je uvijek neka vrsta, kad ne može drugačije može i tako, pogotovo što ne mogu kompjuter staviti pored sebe na stalak uz krevet i da prije spavanja posegnem rukom i otvorim nasumice kao knjigu koju sam već pet puta pročitao", veli Nenad. Pitam ga:

"Šta trenutno čitaš?"

"Imam knjigu, koja visi na stalku uz krevet, evo već godinu dana, svako drugo jutro, prije spavanja, ja pročitam nekoliko stranica iz nje, a knjigu je napisao jedan meni drag autor, Steven Vogel. On je napisao tu knjigu koja se zove Macina šapa i katapult, a u njoj uspoređuje biološka rješenja u prirodi s tehnologijom koju su osmislili ljudi. On je po edukaciji biolog s fenomenalnim znanjem mehaničkog inženjeringa i bavi se divnim problemom kako je tehnologija prirode različita od tehnologije čovjeka. Ima, recimo, cijelo jedno poglavlje posvećeno rektangularnosti gdje objašnjava da je tehnologija čovjeka sva u pravim uglovima, a u prirodi toga nema. Pa onda, recimo, tehnologija čovjeka je tehnologija metala a metali nigdje u prirodi nikada nisu korišteni, ni na koji način. On ima te divne analogije, koje mi pomognu da u miru i spokojan potonem u san. A sada su ptice propjevale, vrijeme je da legnem, a prije sna, malo ću je čitati." I nakon toga se raziđemo.

Početak dana Nenadu u njegovom pitomom Utrechtu počinje cvrkutom divlje patke i rječnog galeba, sive čaplje, meni se oglase vrane bučnim horom u krošnjama drveća u parku ispod prozora. Mi ne biramo svoje jutarnje ptice.

Još sam budan.

Čitam Burroughsa. I odmah da kažem: Moje obrazovanje: knjiga snova, meni nije nepoznata knjiga. U mom je posjedu njeno izdanje koje je sada skupa s drugim knjigama u malom skladištu u predgrađu Las Vegasa, o kojem često pišem, jer mi moja američka knjižna zaostavština nedostaje. To su pažljivo birane knjige kupovane u knjižarama različitih američkih gradova. U svakoj od njih sačuvan je račun da me podsjeti na godinu i grad gdje sam je kupio. Većinu bitnih primjeraka imam već pohranjenih na svom kindleu, jer sam ih u proteklih pet godina, od mog povratka u Sarajevo kupovao zato što mi nedostaju. Ali, istina je, to nije isto iskustvo čitanja, živa knjiga je nešto više od elektronskog sloga.

Ovo je fragment s kojim započinje knjiga Moje obrazovanje:

"Aerodrom. Poput školske predstave koja pokušava dočarati sablasno okruženje. Jedan pult u čekaonici, a iza njega siva žena hladna, voštana lica međugalaktičke birokratkinje. Odjevena je u sivo-plavu odoru. Zvukovi zračne luke dopiru iz daljine – prigušeni, nerazumljivi – a zatim odjednom postaju glasni i razumljivi. "Vrijeme za let broj šezdeset devet je...” Šum... gubi se u daljini... "Let...” Pokraj pulta stoje trojica muškaraca, ozarena lica pri pomisli na svoja odredišta. Kad pristupim pultu, žena kaže: Vama nedostaje obrazovanje."

To je san s kojim knjiga počinje. U procesu se otkriva da su, zapravo snovi najvažnije uporište u Burroughsovom obrazovanju, princip sklapanja slika, njihovog povezivanja u cjeline model je njegovih romana, način je njegova mišljenja koje svoje porijeklo ima u snovima. Koristio je snove kao primarni materijal u svome pisanju, kao pretpostavku za kreativnost i kao konkretan alat za pisanje. Čitav život je svjesni san.

S Brionom Gysinom, izumio je cut-up tehniku, vrstu kolažiranja u kojem reže tekstove i onda ih ulančava i povezuje u novu stvarnost, uvjeren da na taj način oponaša način na koji san funkcionira. U snovima, naš um uzima fragmente iz stvarnog života, pa ih spaja u nelinearne i začudne priče. Cut-up je bio njegov način da tu nelinearnu logiku sna prenese na papir.

Jezik je virus, piše Burroughs, instrument društvene kontrole. Snovi su za njega bili jedini preostali prostor u kojem se čovjek može te kontrole osloboditi. Kroz bilježenje snova, pokušavao je zaobići racionalni um i cenzuru kako bi došao do nefiltrirane stvarnosti.

Moje obrazovanje: Knjiga snova sastavljena je od stvarnih zapisa iz njegovih dnevnika snova koje je vodio decenijama. U njoj se briše granica između biografije, fikcije i podsvijesti, a likovi iz vlastitih romana, iz Golog ručka, recimo, šetaju kroz njegove snove. A najčešće je pisao neposredno nakon buđenja, u stanju hipnagogije, prelasku između budnosti i sna, uvjeren da slike tada prirodnije izlaze iz naše podsvijesti.

Naša sjećanja, naknadno dobijaju sve osobine sna. Ne znam kako se u ovom tekstu pojavio opis susreta između mutne Miljacke i bistre rijeke Bosne. U mome sjećanju postoji jedan dan. Davne, 1985. godine bio sam u vojsci. U toku dana izvodili smo vježbu forsiranja rijeke, dvadesetak metara od mjesta spajanja Bosne i Miljacke. Osam vojnika u velikom gumenom čamcu s veslima, zamahujemo u bistroj vodi Bosne koja je tu vrlo brza i ako na vrijeme ne stignemo na drugu obalu, brzaci će nas odvući naniže. I mi se zaista trudimo, jer ako nas odvuče, ući ćemo u prostor u kojem je Miljacka zamutila Bosnu, prskat ćemo se veslima u muljevitoj vodi.

To sjećanje je kao slika iz sna.  

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.