Sadija Kavgić: Šejtani i medvjedi

Lotar je član ozloglašene rokerske skupine „Hells Angels”. Kada se kreće onako visok, širok i nabijen podsjeća više na robota nego na ljudsko biće. Zbog tamne odjeće koju nosi izgleda kao da njegova obrijana glava, lice i kratki vrat, te šake i dlanovi, svaki sa zasebnom tetovažom, sami sebi traže mjesto u sali, već prepunoj gostiju iz grada. Na vratu mu visi dugi lanac sa privjeskom sličnom Davidovoj zvijezdi.

Iz Berlina: Sadija Kavgić, za Radiosarajevo.ba 

„Halo Lotar”, oglasi se Romeo B. i došapnu mi „on je zastupnik robijaša ovdje”.

Romeo je već odavno zauzeo slobodnu stolicu pored mene. Kratko podšišan i svježe obrijanog lica, uglađenog držanja i u klasičnom odijelu ispričao mi je da u berlinskom zatvoru Plötzensee, u kojem se, u okviru Berlinala, upravo pripremamo zajednički odgledati jedan film, kaznu služi oko 400 zatvorenika. A da se na slobodne aktivnosti poput teatra, raznih predavanja, religioznih grupa, joge, slikanja, pisanja mogu da prijave samo 10 do 20 osoba i da bi trebalo da ima puno više takvih ponuda. 

„A ni Vi vjerovatno nemate stalno radno mjesto”, kažem s namjerom da pokažem svoje poznavanje situacije kada su u pitanju slobodni umjetnici i drugi kreativci. 

„Pa ja sam zatvorenik ovdje”, odvrati Romeo očigledno začuđen mojom naivnošću. 

Odijelo je, kaže nosio na dan izricanja sudske presude, pa ga je obukao i danas povodom intervjua koji je davao jednoj radio stanici. Nada se slobodi već u julu, dok će Lotar, kaže, zasigurno ostati još nekoliko godina. Većina njih ovdje, uglavnom mlađih muškaraca služe kazne zbog toga što su pri pokušaju da nabave drogu počinili jedno ili više kriminalnih djela. Večeras ih je ovdje sedamdesetak i sudeći po izgledu, predstavljaju čovječanstvo u malom. 

Film "Otac" Srdana Golubovića dobio nagradu publike

„Prokleta beštija!”, „pokaži mu”, „sad mu daj!”, „to brale” čuje se iza mene. Gledamo Kids Run, režiserke Barbare Ott. Ne mogu vjerovati da su za prikazivanje u zatvoru izabrali film u kojem se bez ikakvog smisla prikazuje nasilje obilno zaliveno krvlju. Jedva mogu da dočekam kraj, normalno kino bih već odavno napustila. Ali iz zatvora se ne izlazi baš tako lako. Jednog februara prije tačno 51 godinu su neki drugi robijaši u Californiji imali puno više sreće. Za njih je tada u zatvoru uživo pjevao Johny Cash. Ko ne vjeruje neka posluša album At San Quentin.

Iste te 1969. godine je filmski festival Berlinale bio u velikoj krizi.

U svađi zbog daljeg smjera Berlinala prijatelji Deutsche kinoteke osnivaju čak i paralelni festival, koji se i naredne godine održava u novootvorenom kinu Arsenal. Te 1970. godine Berlinale biva čak i prijevremeno prekinuto zbog skandala oko filma o.k. Michaela Verhoevena, koji je i ove godine prikazan u okviru Foruma.

Tema filma je silovanje i ubistvo jedne djevojčice od strane grupe vojnika. Iako je radnja filma smještena u Bavarsku šumu bila je jasna aluzija na jedan stvarni dogadjaj u Vijetnamu, na što je reagovao američki član žirija, zahtjevajući da se film ne prikazuje. 

Tome se oštro suprotstavio Dušan Makavejev, jugoslovenski član žirija i u to vrijeme vodeća ličnost tzv. Crnog vala. Alfred Bauer, prvi i tadašnji direktor Berlinala podnosi ostavku, ali se kasnije ponovo vraća na isto mjesto i ostaje direktor do 1976. godine.

Nakon njegove smrti 1986. godine jedna od nagrada festivala dobija njegovo ime. Još od prvog Berlinala 1951. godine postojale su sa različitih strana kritike na njegov račun, jer je bio član njemačke nacionalsocijalističke partije NSDAP i zauzimao važnu poziciju u filmskoj branši za vrijeme njihove vladavine. Od strane festivala nije bilo nikakve reakcije na ove primjedbe. Sve do ove godine. Nagrada Srebrni medvjed za film koji otvara nove perspektive se ove godine više ne zove po Baueru i to toliko dugo, dok se ne razjasni i naučno potvrdi njegovo dejstvovanje u nacionalsocijalizmu. Zasluga je to novog vodstva Berlinala, dvojca Mariette Rissenbeek i Carlo Chatrian, koji su na ovoj poziciji nakon 18 godina naslijedili Dietera Kosslicka.

Za razliku od Bauera Dušan Makavejev je još uvijek prisutan na Berlinalu. I ove godine kao jedini predstavnik kinematografije zemlje koje više nema: Jugoslavije. I to koja ironija, upravo sa filmom zbog kojeg je u Jugoslaviji od 1971. postao persona non grata: Misterije organizma. Kultni status ove političke satire sa genijalnom Milenom Dravić u glavnoj ulozi potvrđuje i puna sala Arsenal-kina i pored toga što je film započeo u kasnih 22,30 sati.

Film Otac režisera Srdana Golubovića nije nažalost nikakva satira, nego bolna istina da je „umstrukturiranje” Jugoslavije dovelo narod do takvog siromaštva, da su majke spremne samoubiti i sebe i svoju djecu, jer više drugog izlaza ne vide.

Scena koja možda i najbolje svjedoči bijedu građana i nebrigu vladajućih struktura je ona kada se otac Nikola, famozno odglumljen od Gorana Bogdana vraća u svoj kućerak i po komšiluku mora skupljati svoj skromni namještaj, jer su komšije, misleći da se on više neće vraćati prisvojili naprimjer njegov sto, da mogu jesti na njemu. Ako išta osim hljeba i imaju.

Da uz takvu bijedu pristaju ini profiteri i sraz morala nije ništa novo. Pokazuje to i u okviru Foruma prikazani sovjetski nijemi film iz 1935. godine Šastije kojeg je režiser Aleksandr Medvedkin u početku nazvao Pohlepnici, veličanstvena komedija u kojoj jedan seljak od dâna ruskog carstva pa sve do sovjetskih kolhoza traži svoju sreću. No, iako je često na izmaku snaga ne daju mu umrijeti: „Ko će hraniti Rusiju ako seljak umre?” centralno je pitanje.

Nasilna smrt tema je i pobjedničkog filma Zlo ne postoji („Sheytan vojud nadarad”). Režiseru Muhamedu Rasoulofu iranske vlasti nisu dozvolile da dođe u Berlin i lično primi svog zlatnog medvjeda. Tema filma je smrtna kazna koja je u Iranu dozvoljena i često se sprovodi čak i protiv političkih zatvorenika ili homoseksualaca. Da bi uopšte uspio snimiti ovaj kompleksni film Rasoulofu je morao biti veoma dovitljiv: njemački novinari pišu da je strogu cenzuru za igrane filmove izbjegao tako što su u dužem periodu i pod raznim imenima prijavljena četiri kratka filma. U svakoj od te četiri priče predočeno je kako su građani različitih društvenih slojeva u Iranu suočeni sa smrtnom kaznom. Potpuno razumljivo da je Berlinale opravdalo svoj imidž političkog festivala i pred ovakvom hrabrošću i ličnim rizikom ovom odličnom filmu dalo svoje najveće priznanje. Šejtanu je dodijeljena i nagrada ekumenskog žirija, koju je u okviru druge sekcije, Panorama, takođe dobio Golubovićev Otac.

Da kojim slučajem nagrada publike Berlinala nije potpuno zasluženo pripala Ocu, vjerovatno bi je dobio jedan drugi otac: Gepetto koga glumi legendarni Roberto Benigni, stvoritelj Pinokija, drvene lutke koja sa dječije nevinom radoznalošću upoznaje svijet. Režiser Matteo Garrone donio je ovu divnu priču iz Italije koju je Carlo Collodi pisao u kasnom 19. vijeku, ali koja je i danas isto aktuelna. Tražeći čovječnost Pinocchio je tako zahvaljujući novom umjetničkom direktora Berlinala, takođe Italijana, Chatriana, stigao i do Berlina.

A budućnosti čovječanstva Berlinale posvećuje posebnu pažnju. Još od 2015. godine Berlinale podržava Agendu 2030 i svih 17 ciljeva održivog razvoja Ujedinjenih naroda, stavljajući poseban akcenat na neke ciljeve, npr. kulturno obrazovanje, angažman za ravnopravnost i svjesno konzumiranje. Tako se na Berlinalu na primjer više ne koristi jednokratno plastično posuđe, nego su posjetioci pozvani da sa sobom uvijek nose vlastite šolje.

Od prošle godine je i crveni tepih zapravo potpuno zelen: izrađen je od plastičnog materijala, koji je 100 postotno dobijen od starih ribarskih mreža i drugog najlonskog otpada, izdržljiv je i može se dugo koristiti, a zatim i ponovo preraditi.

Malo je poznato da je ime Berlina slavenskog porijekla i moglo bi se u našem jeziku prevesti kao brlog. U kojemu su eto hiljade posjetilaca, filmskih stvaralaca i novinara iz cijelog svijeta punih jedanaest dana prkosili corona virusu. Da bi se, nakon što su srebrne i zlatnog medvjedića protjerali iz njihovih brloga, ponovo rasuli po svijetu. Do slijedeće godine. A do tada ko zna u kakvom ćemo se filmu i u kojim ulogama ponovo sresti. Romeo i ja.

Srebrnog medvjeda dobila je Eliza Hittman za film Nikada, rijetko, ponekad, uvijek za film koji pokazuje jednu 17-godišnjakinju iz američke provincije koja u potrazi za legalnim načinom da prekine neželjenu trudnoću putuje za Njujork. I tamo se, kao i u mnogim zemljama svijeta, ženama sve više oporiče pravo da same odlučuju o svom životu i svom tijelu.

Za najbolju glumicu izabrana je Njemica Paula Beer za ulogu u filmu režisera Christiana Petzolda Undine. Primajući nagradu istakla je da bez njenog partnera u filmu, izvrsnog Franza Rogovskog ni njoj ne bi bilo moguće tako dobro odigrati ovu ulogu. Undine je inače mitska figura vodenog duha, žene koja mora ubiti svakog muškarca koji joj je nevjeran. 

Najbolji glumac je Italijan Elio Germano, koji u filmu glumi umjetnika Antonia Ligabunea, koji je u svom stvarnom životu dugo bio prognan, a njegova umjetnička veličina neprepoznata. I najbolji scenario je došao iz Italije, srebrnog medvjeda dobili su braća D’Innocenzo za film Favolacce (Loše bajke).

Srebrni medvjed za najbolju režiju uručen je korejanskom majstoru Hong Sangsoo za film Žena koja trčaše. A za izuzetno umjetničko ostvarenje Jürgenu Jürgesu kamermanu DAU-projekta, režisera Ilye Khrzhanovskiy.

Nagradu za najbolju režiju u okviru novostvorene sekcije Berlinala „Encounters” dobio je proslavljeni rumunski reziser Cristi Piu za režiju filma Malmkrog, koji je snimljen u koprodukciji Rumunije, Svajcarske, Svedske, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Srbije.

Nagradu publike za dokumentarni film, te nagradu Amnesty International dobio je film Dobrodošli u Čečeniju, režisera David Francea, a koji pokazuje sistematsku borbu čečenskih vlasti protiv aktivista LGBTQI zajednice.