Robert Botteri: Za autokratske režime satira je najgora kritika

Robert Botteri je novinar i kreativni direktor Magazina Mladina od 1997. godine. Prije toga je bio dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Magazina. Također je izvršni urednik i angažovan je u sedmičnom radu štampanog izdanja zajedno sa fotografima, dizajnerima i ilustratorima.

Kao i sva djeca vojnih lica JNA osamdesetih se kritički odnosio spram režima, a takav je ostao i danas. Razlika je samo što su tada njega i njegove istomišljenike i saborce optuživali za rušenje Jugoslavije, a danas ih zovu posljednjim komunistima, piše Prometej.ba

Šta se ovih dana dešava sa skvotom, na mjestu nekadašnje tvornice Rog?

Robert Botteri: U Ljubljani postoji već duga tradicija, da se veliki napušteni kompleksi, od kasarni pa do tvornica, pretvore u prostore gdje se okupljaju mladi, zbog kreativne umjetnosti ili samo zbog druženja i zabave. Neki se u te prostore i usele, pa tamo žive, kao što to biva i u drugim zemljama, gdje mladi zauzmu napuštene zgrade. Za razliku od drugih zemalja, u Ljubljani to redovito postane kreativni prostor. Tako je bilo sa bivšom kasarnom Metelkova, koja se pretvorila u autonomni kulturni centar. Ali uvijek je vlast brzo željela istjerati te ljude koji su tamo djelovali, da bi tamo mogla izgraditi nešto što bi godilo kapitalu. Već su 1993. godine željeli srušiti Metelkovu i postaviti neke luksuzne zgrade sa skupim stanovima i prostorima. Isto tako je već skoro pa 20 godina bilo i sa nekada slavnom tvornicom bicikala Rog (tu se proizvodio legendarni Pony).

Pošto je zgrada dio kulturne i industrijske baštine, ne smije se rušiti i mora ostati u osnovnom obliku, grad je želio najprije napraviti kombinaciju luksuznih stanova i poslovnih prostora kao i nekih ateljeja za umjetnike. No kad se javnost pobunila, da ima već dovoljno luksuznih, skupih stanova, grad je pristao na to da se cijeli kompleks pretvori u kulturni centar. Troškovi obnove bi bili 39 milijuna eura. Međutim, sadašnji stanovnici tvornice Rog (umjetnici, škola za cirkus, nevladine organizacije za pomoć migrantima, skatepark) nekako ne vjeruju gradskim vlastima da će to poslije obnove biti mjesto za njih. Obično grad dijeli prostore na natječajima i to dobiju samo već etablirani umjetnici.

Prostor slobode nekako ne ide skupa sa birokratskim dodjeljivanjem prostora, koji naravno da predstavlja kontrolu. Stanovnici tvornice su željeli da im grad barem omogući neku drugu lokaciju, no do dana rušenja nikakav dogovor od strane grada nije bio ponuđen. Na dan rušenja u zgradu su upali zaštitari i stanovnike grubo izbacili iz zgrade, a svu njihovu opremu odvezli u skladište komunala. Kad su se ljudi pobunili, došla je specijalna policija i zaštitila zaštitare, a one koji protestvuju napala sa suzavcem i uhapsila. Tek nakon velikih protesta kritičke javnosti, grad je obećao da će pronaći alternativnu lokaciju za one koji su u tvornici stvarali i po potrebi stanove, za one koji su u tvornici živjeli. No, da li su to samo obećanja, da se javnost umiri, uskoro ćemo vidjeti.

Osim Roga, još jedna aktuelna tema je i ljubljanski Radio Študent. Trenutna vlast je zauzela državne medije, privatnima uskratila subvencije i prihod od oglašivača. Kako se omladinski i lijevi mediji snalaze u svemu tome?

Robert Botteri: Radio Študent je najstariji studentski radio u Evropi. Postoji već 52 godine i izrastao je iz studentskih demonstracija 1968. godine. Radio je bio i ostao glas demokratskih snaga i paralelno sa Mladinom se borio za demokratiju. Za vrijeme suđenja Janezu Janši i još troje suradnika Mladine na vojnom sudu 1988, Radio Študent je svakodnevno prenosio događanje i na taj način spriječio da ljudi budu u informativnom vakumu režimskih medija. Sve vrijeme se finansirao od Studentske organizacije. Radio Študent nije samo politički radio, važan je muzički medij i jedini koji pušta nekomercijalnu muziku. Bio je prvi koji je vrtio punk. Poslije kraja režima, Studentska organizacija i njeno vodstvo su bivali sa sve manje i manje pamćenja i bez svijesti šta je Radio Študent značio. Počeli su na njega gledati kao na trošak. Pritom je bio najkritičniji prema studentskim pozicionerima i onda se postavilo pitanje zašto da finansiraju radio koji ih kritikuje, a uz to pušta muziku koju oni ne slušaju. Ta populacija sluša muziku koja je bliža narodnoj ili zabavnoj, nikako alternativnoj.

Tako su odlučili da ukinu finansiranje radija i od 120 000 eura koliko su im dali prošle godine, za 2021. su namijenili 0 eura. Tada je došlo do revolta i masovnog potpisivanja peticije da se to promijeni. Zahvaljujući tom pritisku, odbačena je ideja ukidanja finansiranja radija, ali nisu donijeli odluku koliki će iznos biti, tako da ta opasnost i dalje postoji.

Osim Radio Študenta i Mladine, u Sloveniji više ne postoje omladinski i nekomercijalni mediji i lijeve ideje se skoro nigdje više ne pojavljuju. Većina drugih medija su komercijalizirani.

Je li moguće da to radi Janez Janša, čovjek koji se osamdesetih zajedno sa vama borio za slobodu govora, mišljenja, protesta? Kako je i ta revolucija pojela svoju djecu i zašto Janša, kao bivši politički osuđenik nije slijedilo primjer Vaclava Havela u Čehoslovačkoj, nego se ponaša orbanovski?

Robert Botteri: Janez Janša se samo pet godina svog života se borio za slobode, a 35 godina je dio autokratske partije. Prije nego što je postao disident, nekoliko godina je bio partijski funkcioner najtvrđe ruke. Vodio je omladince i omladinke pješice od Ljubljane do Jajca, ne dozvoljavajući im da se zabavljaju na tom maršu, morali su samo izvršavati njegova naređenja. Postojala je nada da će on nakon iskustva raskida sa Partijom i iskustva vojnog zatvora postati lider u Sloveniji, kako je postao Vaclav Havel u Čehoslovačkoj. No, kada je došlo do smjene režima i kad je postao ministar odbrane, zaboravio je sve svoje borbe sa vlašću krajem osamdesetih.

Vrlo brzo se iz demokratske pozicije okrenuo u nacionalističku i počeo upotrebljavati drugi jezik. Iz mirovnjačke pozicije, postao je militarista. Počeo se baviti trgovinom oružjem i stvorio vojsku svojih sljedbenika. Već devedesetih je rekao kako je Sloveniju potrebno resetirati i maknuti iz ljevičarske pozicije na desno. I to agresivno radi svaki put, kad se domogne vlasti. Evo sad već peti put (1990, 2000, 2004, 2012 i 2020).

I u Sloveniji se, sa pandemijom koronavirusa, ustoličio Stožer kao neka vrsta alternativne vlasti. Koliko su iskoristili pandemiju da mijenjaju stvari koje bi teško prošle parlamentarnu proceduru? Odgovor na to je bila protestna vožnja biciklima svakog petka. Šta je taj vid otpora uspio izvojevati?

Robert Botteri: Mi smo imali gore nego stožer. Parlament nam je postao mašina za potvrđivanje vladinih mjera, odnosno mjera predsjednika vlade. Kako je odlučio Janša, tako je i bilo.

Imamo najduži lockdown, škole su zatvorene već 3 mjeseca (tek se 25. januara poslije velikih pritisaka otvaraju prva tri razreda osnovne škole), ne smijemo van iz svoje regije, što znači, da se, kad je sunčani vikend, pola miliona ljudi u Ljubljani gužva na četiri brdašca, a ne smiju ići na skijanje, jer planine nisu u ljubljanskoj regiji. Struka sumnja da to ima veze sa epidemijom, ali ko god se pobuni protiv mjera bude smijenjen. Čovjek koji je prijavio da se dešavala korupcija prilikom nabavke respiratora je izbačen s posla i sad njega pretražuje policija.

Mjere imamo kako ne bismo izašli na ulice i tražili smjenu vlade. Prije osam godina Janša je bio na vlasti i izdržao godinu, jer su ljudi izašli na ulice i tražili njegovu smjenu. Sada se to ne smije. Policija sprečava demonstracije i ko god dođe da demonstrira, plati kaznu od 400 eura. Biciklisti su jedini vid otpora koji nisu mogli kazniti, no kad je bilo hladno, ljudi su se vozili automobilima, pa su pisali kazne onima koji su imali upaljena 4 svjetla ili koristili sirenu.

Ovaj vid otpora je jedino što je ostalo. Potpora vlade je pala na 30% i svi znaju da će, kad prođe epidemija, ljudi izaći na ulice i to će biti najveće demonstracije u Sloveniji. Oni tada padaju.

Mladina je kroz godine ostala dosljedna svojim stavovima, pa i formatu. Jedan je od rijetkih medija koji danas njeguje kulturu stripa i ilustracije. Koliko su važne satira i kritika i zašto su danas skrajnute iz medija? Kome sve smetaju?

Robert Botteri: Za autokratske režime je oduvijek satira najgora kritika. Toga su plaše čak i više nego kritičkih zapisa. Kad vam se ljudi počnu smijati, to znači kraj neograničene vlasti. Zbog toga smo mi u Mladini mnogo puta imali problema zbog svoje satire i karikatura. Nedavno je Vlada Mađarske zahtijevala od Vlade Slovenije da spriječi Mladinu da se u karikaturama ruga Orbanu. Njima smeta kako je on nacrtan, a ne smeta im šta se o njemu piše u Evropi. Zbog toga je taj dio u Mladini uvijek važan. Mi smo dobra strana loših vijesti…

Još jedna zanimljiva stvar u Mladini jeste mail adresa namijenjena za pisma bralcev, odnosno pisma čitatelja. Šta sve završi u tom pretincu? Koliko je važna ta vrsta interakcije između čitatelja i redakcije?

Robert Botteri: To je u prošlom režimu krenulo kao ventil. Ljudi su tamo pisali stvari koje se nisu smjele napisati, pa su ti poštanski pretinci novina bili prozor kroz kojeg se moglo nešto progurati. Dva puta smo bili zabranjeni jer se u pismima čitatelja pojavilo nešto što tadašnja vlast nije dozvoljavala. Danas je to drugačije, ali i dalje postoji interakcija i često dobijete vrlo kvalitetne zapise putem tih pisama. Urednici nisu stručnjaci za sve teme. Važno je da nađu stručnjake koji mogu kvalitetno graditi javno mišljenje o problemima društva.

Ko su bili kreatori fakenews-a u javnom prostoru pred raspad države? Analizirajući omladinske i subverzivne medije, te one druge, zvanične, stiče se dojam da se tu radilo o paralelnoj stvarnosti.

Robert Botteri: To se i danas dešava, prateći neoliberalne medije i teme koje se bave javnim zdravstvom, školstvom… sve do 2010. godine, u ovim medijima je postojala mantra da sve treba privatizirati. Sve što je društveno je bilo neuspješno, a sve što je privatno podizalo se na pijedestal uspješnosti. Tih godina je Mladina bila jedan od rijetkih medija koji je zagovarao interes društvenog i javnog i tek sad sa epidemijom se pokazalo koliko je važno da su školstvo i zdravstvo javni i dobro plaćeni.

Kad se rušio socijalizam, od demokracije koja se desila, kad je popustila partijska disciplina, sve je prešlo u nacionalizam. Nakon pada Partije, vrlo kratko su mediji u Jugoslaviji bili demokratski i brzo su postali nacionalistički. To je neminovno dovelo do raspada.

Mi te stvari tada nismo nazivali fakenews-om, mi smo to zvali laž i fabriciranje. Pred rat je bilo mnogo laži i ratne propagande. Medijski prostor je postao zatrovan. Gledajući televizijske dnevnike u republikama, moglo se zaključiti da su to bile paralelne realnosti. Činilo se da ne živimo na istom prostoru. Dakle, imali smo fakenews-a i foxnews-a mnogo prije njihovog zvaničnog nastanka.

Ali kad smo kod toga, ima jedna zanimljiva anegdota od ranije, kada je 1989. godine u Mladini izašla epizoda Alana Forda. Šta se zapravo desilo tu?

Robert Botteri: Mi smo tada bili veliki zaljubljenici u Alana Forda. Bio je dio naše socijalizacije i obavezno štivo. U jednom trenutku smo zaključili smo da je nemoguće da se Alan Ford nikada nije desio u našoj zemlji, koja je kao stvorena za njega. Onda smo odlučili da mi to napravimo. Postojala je epizoda u kojoj je grupa TNT došla u Jugoslaviju, u posjetu Maršalu Titu.

To je bila 1989. godina. Da je bilo samo godinu ranije, to bi bio veliki skandal i najvjerovatnije bi bila redakcija na udaru, da ruši lik i djelo pokojnog maršala.

Kako se osjećate danas kao pripadnik onih koje jugonostalgičari optužuju da su bili rušitelji Jugoslavije, a trenutna vlast danas trvrdi da ste komunisti i recidivi prošlog vremena?

Robert Botteri: Postoji više uglova oko toga kako se desio raspad i niti jedan nije sasvim dovoljan. Godinama sam se čak i u snu zapitkivao da li smo mogli to spriječiti i da li smo mi svojim angažiranjem za demokraciju ustvari bili potpaljivač raspada. Neminovno je bilo da društvo mora preći da autokratskog sistema u demokratski. Nadali smo se da će demokratske snage iz cijele zemlje, zato smo težili za saradnjom, preuzeti vlast i da će se to desiti na miran način, te da će snage unutar KP-a surađivati.

Djeca roditelja koji su na vlasti željela su napraviti novo društvo. Trebalo nam je otvoreno društvo, a osamdesetih se zbog nespretne ekonomske politike država zatvarala. Nije se mogao spriječiti krah tog režima. Ideja da nije došlo do demokratizacije da bi se spriječio raspad zemlje je paradoksalna. Oni koji su tada zagovarali represiju da se zadrži Jugoslavija po svaku cijenu, bili su njeni rušitelji i krvnici. Oni koji su sprečavali da se demokratizira Slovenija su napali Bosnu i vodili rat u cijeloj Jugoslaviji.

Ne slažem se s tim da smo rušili Jugoslaviju. Mi smo bili posljednji Jugoslaveni koji su ostali tu. Sa snagama iz svih republika htjeli smo napraviti demokratsku zemlju i bili smo vrlo nesretni kad se desio raspad. Kad se u Sloveniji počelo govoriti o samostalnosti, upozoravali smo da će se desiti krvavi raspad i da Slovenija mora preuzeti inicijativu i pokušati dovesti do mirnog rascjepa. Mnogi su nam tad u Sloveniji okrenuli leđa. Naša se tiraža zbog toga raspolovila. Mnogi su tad očekivali da će Mladina postati medij koji će promovirati ideju vlastite, nezavisne države. No, na izborima devedesetih, u svim zemljama su pobijedile nacionalističke snage koje su se vrlo brzo podijelile i svaka republika je otišla u pravcu svoje države, a sve su bile nacionalističke i militarističke.

Za nas demokratske snage, rockere i punkere više nije bilo mjesta, kao što nije bilo mjesta za pacifiste i radnički pokret u Prvom svjetskom ratu. Iako je bio najjači pred Prvi svjetski rat i svi su bili su protiv rata, u trenutku kad se razglasio rat, došlo je do mobilizacije i ugušen je svaki mirovni pokret.

Tih godina je trebalo doći do smjene generacija i tu garnituru KP-a je trebala naslijediti nova, koja je stasavala na Novom valu, omladinskoj štampi. To su bili mladi ljudi sa izraženim jugoslavenskim sentimentom i kapacitetom da vode državu i društvo. Da li je tog trenutka popuštena šansa za modernu Jugoslaviju, kako u knjizi Nebeska Jugoslavija konstatuju Mitja Velikonja i Vjekoslav Perica?

Robert Botteri: To je stvar koja bi mogla da bude zamjerka našoj generaciji, da smo to propustili. Nismo se htjeli baviti stranačkom i partijskom politikom. Niko od nas se nije htio kandidovati za izborima, željeli smo da budemo nezavisni i kritičko ogledalo u vlasti. Vjerovatno je isto tako i na drugim prostorima mnogo ljudi željelo zadržati svoju nezavisnu poziciju, a parlamentarni sistem je takav da u trenutku kad uđeš u njega, ti gubiš nezavisnost. Vremenom su te partije počele privatizirati vlast i opće dobro. Poslije svih tih godina ljudi vrlo teško dođu do toga da na izborima uopće imaju alternativu. Mi sad barem imamo stranku Ljevice, to su ljudi koji kao da su rasli sa Mladinom, pa su se danas politički angažirali. Oni su jedini koji se striktno bore za društvo, a ne za interese pojedinih lobija.

Mlada generacija je tada više tražila svoj smisao u zabavi, muzici, kulturi, zajedničkom životu, nego u partijskoj politici. Došlo je do iluzije da će stranački izbori značiti garanciju za postojanje demokracije i dugo nam je trebalo da shvatimo da višestranački sistem nije garancija za demokraciju. Mi smo iz jednopartijske diktature prešli u višepartijsku autokraciju.

Je li se to moglo popraviti na 14. Kongresu KPJ-a, s kojeg se Slovenija povukla?

Robert Botteri: Moglo je, da je još neko stao na stranu Slovenije i Hrvatske. Tu mislim na BiH i Makedoniju. Ostali su bili već priklješteni od strane Srbije i Miloševića, on je napravio udare u CG, Vojvodini i na Kosovu i kad se to nije desilo na kongresu, bilo je jasno da će se to raspasti. Da u Srbiji na vlast nije došao Milošević nego Stambolić, moglo je biti drugačije. Poslije više ne.

Kada ste kao dio subverzivne mladeži Jugoslavije potpisivali peticije za oslobođenje političkih osuđenika Alije Izetbegovića, Vojislava Šešelja, Dobroslava Parage, Adema Demaçija, stariji pripadnici KP-a su vas upozoravali da je mir moguć samo uz čvrstu ruku. Čime ste vi bili vođeni tada i kakav mir ste zamišljali?

Robert Botteri: To su bila vremena kad su u Jugoslaviji u zatvorima bili politički zatvorenici. Zbog toga što je neko nešto napisao, ili rekao, završio bi u zatvoru. Mi smo se tada, kao mladi studenti, borili za pravo na slobodu govora. Bilo nam je u prvom planu da se ti ljudi oslobode. Potpisivali smo peticije za ljude koji su kasnije svojim riječima ubijali druge. Ja i dalje smatram da ne treba zatvarati ljude zbog političkog mišljenja. Danas se to radi drukčije. Moramo paziti šta o kome napišemo, jer mnogo puta se nađemo na sudu i zbog satire, a kamo li za velike istraživačke tekstove. Za jednog političara smo imali virman da je dobio novac od farmaceutske kompanije i na sudu to nije bilo dovoljno. Smatrali su da ako je dobio novac, to još ne znači da su ga potkupili. Danas su druge opasnosti. Danas možete psovati po društvenim mrežama, širiti fašističke i rasističke ideje i sve vam to sloboda govora i mišljenja dozvoljava i niko ne odgovara za govor mržnje. No, ako novine ako napišu nešto, mogu biti uništene, kao što su tužbama uništili Feral Tribune, najbolji medij na ovim prostorima ikada.

Danas se Slovenci mnogo bave Jugoslavijom, kako kroz puku nostalgiju, tako i akademski. Profesor Velikonja govori o Titostalgiji, Tanja Radež o ostalgiji. Postoji li pravo na naknadnu pamet?

Robert Botteri: O tome govore ljudi koji su zadržali kontakte na tom prostoru. Svi mi znamo da je to naš zajednički prostor, bez obzira na granice. To su generacije koje su slušale i slušaju istu muziku, gledaju se iste predstave… Umjetnici se sele i djeluju po cijelom kulturnom i duhovnom prostoru koji je ostao. To nije jugonostalgija, nego normalni odnosi među ljudima koji imaju zajedničke interese i afinitete. Najpoželjiniji festival za sve nas je Sarajevo Film Festival i to je regionalni događaj na kojem moraš biti ako se na Balkanu baviš filmom, kao i na Bitefu u Beogradu, ako se baviš teatrom. Trenutno se u MAXXI muzeju u Rimu radi velika izložba koja okuplja savremene autore i autorice sa kompletnog postjugoslavenskog prostora. Vani nas prepoznaju kao pripadnike jednog kulturnog prostora. U Njujorku je 2018. godine u MoMa muzeju bila velika izložba posvećena arhitekturi Jugoslavije i toga će biti sve više i više. Bespredmetno je da se mi sramimo toga i smatram da je ratna retorika prevaziđena na nivou kulture.

Šta je za Vas Sedma republika?

Mi malo stariji poznajemo taj izraz vrlo dobro. U Jugoslaviji je postojalo šest republika i dvije autonomne pokrajine, čiji su predstavnici sačinjavale predsjedništvo SFRJ. Pokraj njih je pored predstavnika Partije uvijek sjedio i predstavnik vojnog vrha, pa je sedma i najjača republika bila JNA. Bez nje se ništa nije moglo promijeniti. Nažalost su na kraju u svojoj konzervativnosti prešli na stranu Miloševića, misleći, da će time sačuvati bratstvo i jedinstvo, a dobili smo krvoproliće.

Za mlađe, postoji i Sedma republika Ante Perkovića, nažalost pokojnog. Sedma je bila rock'n'roll republika. Ljudi koji su slušali istu muziku i imali viziju – put do slobode. Rock je muzika oslobađanja, muzika pacifizma, muzika mladosti i ljubavi. Kao što je punk muzika bunta. Osim u Engleskoj, gdje se pojavio kao bunt protiv neoliberalizma Margaret Thatcher, punk odnosno novi val je bio najjači baš u Jugoslaviji. Kroz muziku i mladalačku energiju ispoljavali smo bunt protiv režima. To se nije dešavalo ni u zapadnoj, ni u istočnoj Evropi. Beograd, Zagreb, Sarajevo, Rijeka, Ljubljana … to je bila takva orkanska energija, koja zaslužuje izraz 7. republika, ali nažalost, ona nije učestvovala u raspadu, niti stvaranju normalnog društva.

Danas Sedmu republiku čine zajedničke ideje i interesi, istina, na nivou pojedinaca, ali toga ima mnogo. Razumijemo se, zainteresovani smo jedni za druge, imamo zajedničku povijest i vječito pitanje da li bismo raspad mogli spriječiti, rekao je u intervjuu za Prometej.ba Robert Botteri.