Pročitajte intervju Mustafe Nadarevića iz 1988: Nema dobre uloge bez manijačkog rada

Mustafa Nadarević, poznati bh. glumac preminuo je nakon duge borbe sa teškom bolešću u 77. godini.

Vijest o njegovoj smrti potvrdio je glumac Moamer Kasumović za portal Radiosarajevo.ba

Dijagnosticirana mu je bio karcinom pluća, nedavno je otpušten iz bolnice i bio je u kući u Zagrebu, a kako su pisali mediji nije izlazio iz kuće zbog epidemiološke situacije.

Prisjetimo se njegovog legendarnog intervjua objavljenog za Yugopapir, s novinarom Slobodanom Šterićem.

Intervju je od zaborava sačuvan zahvaljujući Yugopapiru.

Mustafa Nadarević, dobitnik Grand-prixa na Filmskim susretima u Nišu: "Koliko se filmova, serija, kazališnih uloga treba godišnje snimiti da bi se živjelo! Bježati od sebe iz lika u lik godinama - znači biti savjestan da se možeš i ne vratiti. Plaši me da ne napustim samoga sebe."

Nema nikakve nedoumice.

Mustafa Nadarević mora preuzeti na sebe golemu odgovornost što je iz niške tvrđave - dvaput zaredom (a to se za protekle dvadeset i tri godine postojanja, festivala Filmski susreti još nije dogodilo) - sasvim eliminirana neizvjesnost oko Grand-prixa, odnosno Ćele-kule.

Bio je to onaj sumanuti profesor muzike Mihailo u filmu Već viđeno, Gorana Markovića, a ovaj put Leone Glembaj - zacijelo jedan od najkontroverznijih i najslojevitijih likova u Krležinu opusu i u našoj dramskoj literaturi.

Taj nezgodni "neuravnoteženi osobenjak" (kao što za nj kaže Puba Fabriczy) nije dopustio nikakve dileme.

Pa uz to još dva neslužbena priznanja koja potvrđuju visoke domete Glembajevih u režiji Antuna Vrdoljaka: za najbolje kazališne glumce Festivala, žiri Udruženja dramskih umjetnika Srbije proglasio je Mustafu Nadarević i Enu Begović, a prema glasovima niške publike tumač Leonea najpopularniji je glumac Susreta!

"Pitao me Krleža na Gvozdu neku godinu pred smrt, zabrinut je, zapravo, bio - hoće li ga čitati i poslije, te hoće li se njegove drame igrati? Sada sam srećan da je publika u niškoj tvrđavi, četiri hiljade ljudi, pratila Glembajeve s tako velikim razumevanjem. Za to što je Krleža toliko svež, zasluge pripadaju i Vrdoljaku i Mustafi i svim ostalim akterima toga dela, pa ću prvom prilikom kad budem išao u Zagreb otići do Mirogoja i reći ću mu da može biti spokojan: i dalje će se čitati i gledati! A ja znam da će me on čuti, jer Krleža je đavo-čovek!", riječi su Ljube Tadića, velikog tumača Krležinih likova, u Nišu u ulozi člana žirija, uz Marjetu Gregorač i pokojnu Nadu Đurevsku.

Muka je velika dobro voditi taj luk lika

Vaš je Grand-prix jedina od nagrada dodijeljena većinom glasova...

Nadarević: Da, Ljuba Tadić bio je za Miru Furlan (Braća po materi op.p). Sigurno je imao neko svoje viđenje kako je trebalo glumiti Leonea. Pa, nisam ni ja sasvim zadovoljan kako sam ga odglumio! Bilo je strahova i sumnji hoćemo li takav projekt dovesti do kraja kako treba?

Moglo se negdje lako kliznuti u ponor...

S Glembajevima je to uvijek na rubu, s Leoneom također... na filmu je rizik višestruk!

Vrdoljakova ekranizacija i sve što sada prati Glembajeve zacijelo je golemo ohrabrenje za sve buduće autore koji će pokušati adaptirati naše književne baštine, u prvom redu kazališne?

Nadarević: Moralo bi tako biti, iako situacija u našoj filmskoj produkciji ne daje neku veliku nadu. Možda nemam pravo tako govoriti jer sam na filmu gotovo početnik. Dosad sam naime, odigrao samo tri glavne uloge.

Prva je bila u filmu Miris dunja...

Kad sam počinjao u teatru, nakon prve dobre epizode - rekli su:

"Dobro, to je slučajno."

Poslije druge, opet, druga pjesma:

"Omaklo mu se."

A nakon treće:

"Vidiš, on je dobar epizodist, ali ne može biti protagonist."

Pa kad su stigle i te glavne uloge, onda su se otprilike ponovile ocjene i procjene istim redoslijedom kao i za epizode.

Slično je i s filmom. Teško je doći do glavne uloge, a još je teže iznijeti ulogu od prvog pojavljivanja do gašenja kino-aparature. Muka je velika dobro voditi taj luk lika.

Za malodušne, a nestrpljive mlade glumce to baš i nije neki poticaj?

Nadarević: Pa i ne treba da bude sve glatko, jer mislim da će se i moji mladi kolege prilično namučiti dok ne dobiju glavnu ulogu. Moram priznati, imao sam mnogo sreće jer sam igrao u dobrim filmovima. Sreća što sam u Kusturičinu Ocu glumio onog Mešinog šogora, udbaša.

Kroz taj se lik na neki način prelama i IB, pa je zacijelo velika sreća i za taj film i za jugoslavensku kinematografiju dakako, mislim i na Sidranov tekst - kad ga Sena pita: "Možeš li spavati, brate ?"

Nadarević: Pa, kako će glumac napraviti nešto dobro od nečega što ne valja? Inače, moj način življenja prilično kasni za mojim godinama (45 - op.p), no ipak se ne bi moglo reći da sam infantilan. Međutim, kasno sam počeo razmišljati o poslu...

Ne o egzistenciji, nego o stvaralaštvu, da ga tako nazovem.

Posljednjih desetak godina živio sam kao onaj Ciganin koji mora iscijepati deset metara drva, a on iscijepa tri, pa kaže:

"Dosta je, isplati me! Ne cijepa mi se više!"

A sada? Idete li sada do posljednje "cjepanice"?

Nadarević: Pa, čovjek u mojim godinama mora biti ustrajan do kraja. Ili se mora ostaviti toga i početi neki drugi posao. Ovo su godine da se iscijepa i triješće za potpalu.

Pa, ipak, dobar ishod ne ovisi jedino o dobrom glumcu, nije li tako?

Nadarević: Dakako, ne može se ništa generalizirati, ali je također važno da osim te naše glume i tog nekog našeg laganja sebi i drugima, te vječite igre u stvaralaštvu - moraš imati i veliku sreću. I toga biti svjestan!

Jer, ako misliš da to što si dao nešto dobro, solidno ili bolje od toga, da to nema veze sa srećom, onda si upropašten čovjek.

Ja sam samo kamenčić toga zida, dio mozaika sretnih okolosti.

Istina je da i dobar posao možeš zabrljati. Čovjek mora računati s time da jednoga dana, kad sebe dovede u stanje sitosti, počne i tako razmišljati...

Svjestan sam, imao sam mnogo promašaja, nisam zadovoljan ni s nekim ulogama koje su pristojno primljene

Pouka za mladež

Pristojno?

Nadarević: Recimo da su tako primljene... Nisam od onih igrača koji nakon dvije loše odigrane utakmice ne može u trećoj vratiti stabilnost. Da, ovaj nas posao psiho-fizički iscrpljuje do besvijesti... Uvjeren sam da ću nakon dvije loše "utakmice" treću zaigrati dobro.

Možda uz takva razmišljanja idu i neka moja davnašnja iskustva, još kada sam kao riječki gimnazijalac stigao na Kazališnu akademiju u Zagreb.

Bio sam na drugoj godini i kod svog cijenjenog profesora... jednog od svojih profesora - Joška Juvančića, zaigrao u Benetovićevoj Hvarkinji. To je bila moja prva dobra glavna uloga, ali sam nakon tog sjajnog uspjeha dugo bio u teškoj krizi.

Što se, zapravo, dogodilo?

Nadarević: Mislio sam na krajnji ishod, a zaboravljao sam koliko mi je energije uzela ta predstava, koliko sam strašno radio. Zaboravljao sam na ona mukotrpna povlačenja u sobu, na beskrajna ponavljanja nekih scena s partnerima.

Poslije sam mislio da sam ne znam kako talentiran i da će sve doći samo od sebe.

A ne može se dobra uloga napraviti bez poštenja, zaluđivanja, manijačkog rada.

Je li to i nekakva pouka za mladež?

Nadarević: Ne znam da li je to pouka, ali svjestan sam da im treba pomoći.

Ali, kojim mladim glumcima? Tu je problem!

Nadarević: Onima koji su spremni strašno raditi, koji ne misle da su zajedno sa svojim bogomdanim talentom pali kao neki dar s neba. Nemam više vremena družiti se s neradnicima.

Vi ste prestali tako misliti o sebi i svom talentu?

Nadarević: Pa, usprkos svojoj neozbiljnoj prirodi, morao sam jednoga dana shvatiti što je najvažnije. Moraš se strašno namučiti da bi uspio, da bi se gledaocima činilo kao da to izvodiš lako, malim prstom.

Kao kad netko trči i pobjeđuje, iz daljine ga vidiš kao gazelu bez napora, a kad mu priđeš kamerom, vidiš one strahovite grčeve na licu...

Kao nekoć kod Zatopeka?

Nadarević: Da, kao kod njega... Svaku sam svoju ulogu, za koju mislim da je uspjela, odbolovao. Jer "bio" sam netko drugi, a poslije nije lako opet se vratiti u svoju kožu. Zato nemam ni želje ni snage da ponovo glumim Pometa, Cyrana, Figara, Miletića...

Potrošio sam se i potrošili su me. Bio sam netko drugi, a opet ja!

A Leonea?

Nadarević: Ne, Leonea bih mogao ponovo! Ostali su samo Ludi dani... Figaro - i njega će ubrzo giljotinirati. Ha... Sve što sam napravio, iskren da budem, ne mislim da je veliko. To nije nikakva lažna skromnost. Jer, do nečega velikog doći - mislim da sam premalen.

Nemam o sebi, o stvaralaštvu, neko osobito mišljenje. To je istina!

Drugi bi te uloge glumio nekako drugačije: bolji bi ih igrao bolje, a netko lošije...

Samo eto, da ponovim, često se puta dogodilo da te predstave i filmove prihvate i gledaoci i kritike. Pa onda, uz te pohvale... često puta i panegirike... pristajem da je nešto dobro.

Ali, ne gubite glavu?

Nadarević: Pa nema nikakvog smisla gubiti glavu, jer za razliku od uistinu velikih glumaca koji rade i na Zapadu i na Istoku, ja moram dalje stvarati da bih mogao... preživjeti!

A oni, mislite da oni ne moraju?

Nadarević: Ne moraju! Oni su - ili priznati državni umjetnici, kao na Istoku, ili imaju toliko novaca da više ne moraju raditi, kao na Zapadu. Uzmite, naprimjer, Marlona Branda - ne radi ništa jer se umorio!

A zašto baš njega? Ima toliko drugih slavnih i bogatih glumaca koji bi mogli osigurati mirnu budućnost mnogim svojim potomcima, pa ipak rade. To je njihov život, nije li tako?

Nadarević: Rade, rade eventualno godišnje jedan film, pa onda dugo, dugo ništa. Koliko se filmova, serija, kazališnih uloga treba godišnje snimiti da bi se živjelo! Bježati od sebe iz lika u lik godinama znači biti svjestan da se možeš i ne vratiti. Plaši me da ne napustim samoga sebe.

Niški suton na terasi hotela Ambasador. Nadarević se približava točki usijanja. A nekako sve se pribojava da ne kaže nešto što bi ga moglo odvesti u drugu intonaciju ("Nerado dajem intervjue, jer u ljutnji kažem nešto, pa mi poslije bude krivo.") Ali, položaj glumca i odnos društva prema njemu - ne mogu se zaobići.

Svakoga je dana sve gore i gore...

Meni uglavnom pokazuju crveni plašt

Za Leonea u Glembajevima, za tri mjeseca rada, za TV-seriju od tri pedesetominutne epizode, plus film koji tako lijepo prolazi, dobili ste tristadvadeset starih milijuna. To je uistinu malo!

Nadarević: Eto, što da još ja dodam tome što ste vi konstatirali? Ove nagrade koje stižu mogu radovati, ali i one sve više sliče na neke pohvalnice.

Kao kad đačić dobije odličnu ocjenu, pa mu učiteljica kaže:

"Odnesi to i pokaži mami!"

Ona vaša oštra reakcija u kronici s Pulskog festivala, u izravnom prijenosu, nije baš bila simpatična. A samo što ste primili Zlatnu arenu!?

Nadarević: Ljudi s Televizije predbacili su mi kao da sam ja imao nešto protiv televizije. Svašta! Želio sam samo upozoriti da bi ta završna ceremonija mogla izgledati kulturnije, a ne kao nekakva seoska priredba: okupi se nakon druge, ponoćne projekcije jedva stotinjak ljudi, opkole pozornicu u Areni i onda nešto aplaudiraju.

Svi se ostali raziđu. I zato sam mislio - a vidim da nisam dobro shvaćen - da bi bilo bolje tu podjelu nagrada obaviti između dva filma, kad je Arena puna.

Ili, treba sve to ukinuti pa pronaći neko bolje rješenje, odgovorio je svojevremeno Nadarević u intervjuu za Yugopapir

Ipak, čudno ste reagirali... I nakon vaših uloga, u koje - kako sami kažete - ulažete golem napor, sve se doima lako, bez grča, nervoze ili straha. Sve je elegantno, kao što se toreador doima hladnokrvno ispred bika (u areni, opet!), a zapravo - unutra kuha!

Nadarević: Da, s time što ovdje obično ja izigravam bika... Inače, i rođen sam u znaku Bika! Meni uglavnom pokazuju crveni plašt!

Ipak, katkad i bik pobijedi?

Nadarević: Te pobjede nemaju cijenu, i zato još ne odustajem. Dođe mi, kad mi neka budala kaže "Pa ti si bogat, dobro zarađuješ!" da mu odgovorim : "Jesam, jesam! Moje bogatstvo uistinu nije malo."

Jer za razliku od njega, mogu biti - luda, sluga, kralj, brico, mogu biti i budala, ali on ne može biti ja! Mogu se igrati, mogu i pobjeći... Zato sam tu!