Prošlo je 29 godina od NATO intervencije u Bosni i Hercegovini

Prije tačno 29 godina, 30. augusta 1995. godine, snage Sjevernoatlantskog saveza (NATO) predvođene Sjedinjenim Američkim Državama započele su vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini koja je konačnici dovela do Daytonskog mirovnog sporazuma.

Ovaj dokument je parafiran nepuna tri mjeseca kasnije, 21. novembra 1995., u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu (Ohio).

Priredio: Almir Sokolović

Povod za intervenciju je bio artiljerijski napad Vojske Republike Srpske (VRS) na Sarajevo dva dana ranije, 28. augusta 1995. godine, kada su minobacačkom granatom kod Gradske tržnice u Sarajevu ubijena 43, a teško ranjena 84 civila.

Operacija NATO snaga pod nazivom Namjerna sila (Operation Deliberate Force) u BiH počela je oko 2:00 sata ujutro 30. augusta 1995. godine i završila se 21. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5.000 ljudi iz 15 država svijeta. Ispaljeno je više od 1.000 projektila.

Vezani vojnici UNPROFOR-a

Vojna operacija bila je načelno odobrena i ranije na Vijeću NATO-a, ali se nije dogodila do drugog masakra na Markalama u Sarajevu.

Komandant VRS osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, spriječio je zračni napad NATO-a u junu 1995. godine tako što je za stubove i vojne instalacije vezao vojnike UNPROFOR-a. Bilo je to istinsko poniženje međunarodne zajednice pred svjetskom javnošću.

U operaciji NATO-a u BiH učestvovale su Sjedinjene Američke Države (SAD), koje su izvele najveći broj letova (oko 66 posto), te Turska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Holandija, Italija, Španija…

Tokom operacije „Namjerna sila“ izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Izvedeno je 750 napada, a avioni koji su učestvovali u operaciji letjeli su iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona Theodore Roosevelt.

Prema procjenama, 68 posto bombi korištenih u operaciji su bile tipa „precizno navođene municije“.

Bombardiranje je veoma potreslo VRS jer su uništena skladišta municije, protivavionske baterije, radarske instalacije, postrojenja za komunikaciju, stovarišta, artiljerijske jedinice, komandni bunkeri i mostovi…. Cilj je bio da se oštete srpske komunikacije i da se VRS privremeno onesposobi da odgovore i prikupe pojačanja.

Čak je i civilni telefonski sistem srušen kako ne bi mogao biti korišten u vojne svrhe.

Prvi predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović zapisao je sve u svojoj knjizi “Sjećanja“.

Izetbegovića je vijest o nesreći na Markalama, zatekla u Mostaru odakle je planirao put za Pariz  na poziv predsjednika Francuske Jacques Chiraca. Izetbegović bilježi da je nakon masakra na Markalama nastala je opća pometnja te je odlučio da otkaže putovanje u Francusku.

"Bolje je – mislio sam – da idem u Sarajevo i prisustvujem dženazi ubijenih, nego da uzaludno obijam pragove evropskih vlada koje ostaju ravnodušne na zločine u srcu Evrope", navodi Izetbegović i dodaje:

"Safet Oručević je razmišljao sasvim obrnuto: upravo je sada trenutak da se Europa i Amerika izjasne. Treba ići i postaviti im jasno pitanje jesu li spremne da konačno kazne zločin i aktivno podupru mirovne pregovore koji su već petnaest dana bili u toku. Treba ih to pitati sutra u Parizu. Argumenti su bili očigledni. Ovo je uistinu prilika".

Sutradan, u 10 sati Izetbegovića je primio francuski predsjednik Chirac.

Istu večer u Parizu, pod dramatičnim okolnostima u domovini, Izetbegović se u Ambasadi  SAD posredstvom ambasadorice SAD u Francuskoj Pamele Harriman, sreo sa Richardom Holbrookeom.

"Odmah sam u uglu za telefonom primijetio Richarda Holbrookea. Klimnuo sam mu u znak pozdrava, na šta mi je on, na moje iznenađenje, dao znak rukom da dođem, pokazujući mi telefonsku slušalicu. Sve je bilo očito dobro sinhronizovano i sigurno sam samo ja, a niko od Amerikanaca, bio iznenađen. Sa druge strane javio se Strobe Talbott, zamjenik tadašnjeg državnog sekretara SAD Warrena Christophera.

Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović posvjedočio je da su se čelnici bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, bojali NATO-a.

„Postali su svjesni veličine svih grešaka koje su napravili i činjenice da sve može da se upropasti i da Republika Srpska nestane“, pričao je Bulatović.

Cilj ovih borbenih dejstava aviona NATO-a i Snaga za brzu intervenciju bio je da se vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske prisili da deblokira Sarajevo i povuče teško naoružanje iz “zone isključenja” oko grada.

Cilj je relativno brzo i ostvaren, jer je VRS povukla teške topove iz Sarajeva, da bi narednog dana Amerikanci naredili prestanak zračnih napada. Poslije tri godine i četiri mjeseca prestalo je granatiranje bosanske prijestolnice.

Paralelna ofanziva

Paralelno sa borbenim akcijama NATO-a, započela je ofanziva Armije BiH, Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u sjeverozapadnom, zapadnom i centralnom dijelu BiH. Sukobi u kojima je VRS izgubila velike teritorije Bosanske krajine i centralne Bosne trajali su do sredine oktobra 1995. godine, ali je, na kraju, u Daytonu, ipak, sklopljen mirovni sporazum.

Svi nezavisni analitičari su jedinstveni u ocjeni – da je takva odlučnost međunarodne zajednice u BiH pokazana ranije, sasvim sigurno bi bio spriječen genocid nad Bošnjacima, krvoproliće nezapamćeno na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata.

Uzme li se u obzir da je tokom agresije u BiH ubijeno približno 200.000 ljudi, to znači da je svakog dana stradalo 140 osoba. Svaki 20. stanovnik BiH je stradao, a samo u Sarajevu je ubijeno 1.600 djece.

Bombardovanje agresorskih položaja okončano je 14. septembra 1995. godine kada je postignut dogovor da Vojska RS povuče teško oružje iz “zone isključenja” što je i učinjeno 17. septembra 1995. Srbi su povukli tešku artiljeriju oko Sarajeva. Poslije tri godine i četiri mjeseca prestalo je granatiranje bosanske prijestolnice.

Tokom 1.425 dana ili 44 duga mjeseca opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, poginulo je 11.451 građana Sarajeva.