Pravo na zaborav i novinarstvo: Šta znači brisanje prošlosti?
U digitalnom dobu, pravo na zaborav postaje sve značajnije, posebno kada je riječ o brisanju novinarskih tekstova. Ovaj koncept, koji se često percipira kao sredstvo zaštite pojedinaca od negativnih posljedica javne objave, donosi brojne izazove i dileme za medije i novinare. Prema istraživanju, najčešće zahtjeve za brisanje sadržaja upućuju oni koji smatraju da im objavljeni tekstovi nanose reputacijsku štetu.
Post festum cenzura
Jedna od ključnih stavki je da mediji i novinari nemaju obavezu da štite reputaciju onih za čija nezakonita djela posjeduju dokaze. U ovakvim situacijama, važno je postaviti pitanje javnog interesa, koji često prevazilazi individualne zahtjeve. Novinari su obavezni da prikupljaju informacije i objavljuju sadržaje koji se ne mogu naknadno mijenjati, osim u slučajevima kada se utvrdi da su netačni ili pogrešni. Zahtjevi za brisanje tekstova u ovom kontekstu mogu se smatrati post festum cenzurom.
Pravo na zaborav nakon brisanja presude iz kaznene evidencije
Zahtjevi za brisanje sadržaja najčešće se odnose na pojedince čije su presude za krivična djela brisane iz kaznene evidencije. Iako brisanje iz kaznene evidencije znači da je teško dostupna javnosti, novinari i dalje procjenjuju javni interes za zadržavanje takvog sadržaja. Pravo na zaborav ne odnosi se na svaki medij pojedinačno, već na pretraživače, koji moraju razmotriti da li su navedene informacije "netačne, neprikladne, irelevantne ili pretjerane."
Novinarstvo i sudski procesi
Važno je naglasiti da istraživačke priče nisu dio sudske istrage niti procesa. Brisanje iz krivične evidencije ne znači da se sudske presude u potpunosti brišu, one ostaju dostupne, ali je njihov pristup otežan. Novinarske priče nastaju na osnovu javnog interesa i prava javnosti da zna određene informacije, što znači da sudske odluke ne utiču nužno na to kako će se informacije obraditi u arhivama medija.
Kako mediji trebaju postupiti u slučaju zahtjeva za brisanje sadržaja
Kada se suoče s zahtjevima za brisanje sadržaja, mediji imaju nekoliko opcija. U slučaju kada se utvrdi da je riječ o netačnom sadržaju, na takve informacije primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti od klevete. Ukoliko se informacija smatra nepotpunom, mediji mogu dodati nova saznanja koja su im dostavila oštećena lica. Međutim, kada se radi o sadržaju koji je već utemeljen na tačnim informacijama, etički i profesionalno, novinarima nije obavezno uklanjanje sadržaja.
Praktične implikacije u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini postoje slučajevi pritisaka na medije, gdje se pravo na brisanje sadržaja koristi kao sredstvo pritiska. Pojedinci oslobođeni ili amnestirani traže da se uklone svi tragovi njihovih ranijih krivičnih djela. "Mi imamo slučajeve pritisaka na medije gdje se to pravo da se ukloni neki sadržaj koristi na način: 'ja sam oslobođen, sada vi obrišite tekstove iz cijelog sudskog postupka'," ističe Džana Brkanić, zamjenica urednika u BIRN-u BiH. Ona dodaje da novinar nije obavezan da briše svoje tekstove, što ukazuje na potrebu za jasno definisanim pravilima i zaštitom novinarske slobode.
Pravo na zaborav može biti korisno za rehabilitaciju pojedinaca, ali je također važno da javnost bude informisana o prošlim djelima. Siniša Vukelić, urednik Capital.ba, naglašava: "Hajde da oprostimo nekome nešto! U redu, on je odslužio svoju kaznu koja je bila propisana, vratio je dug društvu i sada može živjeti kao slobodna osoba. Može, ali narod ima pravo da zna šta je on radio u prethodnom periodu."
Ovo naglašava potrebu za ravnotežom između prava pojedinaca na privatnost i prava javnosti na informacije. Lejla Turčilo, profesorica na FPN-u u Sarajevu, dodaje: "Pravo na zaborav nije namijenjeno tome da se koristi na način na koji se često ovdje površno razumije, a to je da se kao mehanizam pritiska na medije traži da sve ono što nam ne odgovara bude brisano s web portala."
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.