Posljednji sedlar središnje Bosne: Posla sve manje, u nekim selima nema konja

"Izradom opreme za konje počeo sam se baviti 1995. godine. To mi je bilo stalno zanimanje. U to vrijeme bilo je više i konja pa se nekako moglo živjeti od ovoga posla. Kako je mehanizacija zamjenjivala konje tako je i moj posao opadao. Pogotovo otkako je sve više napuštenih sela i neobrađenih njiva. Odem ponekad na štraparijade (takmičenje konja u povlačenju velikih trupaca) pa tu ponudim opremu, nešto i prodam, ali posla je sve manje", govori nam Mirsad Hrustanović, dok priprema novu ormu za kupca iz Srbije.

"Ovdje sam zaradio penziju. Pored opreme za konje, uradi se ponešto i za lov. Najviše lovačke stolice, razno remenje i kaiševi. Od konjske opreme još uvijek radim komute, kisove, julare, križnice, pokrivke zobnice i tako. Bilo je ovdje posla. Dolazili su ljudi naručiti opremu za konje čak iz Slovenije, Austrije, Srbije, Hrvatske", kaže Hrustanović.

Smatra da se više se ne može živjeti od ovoga zanata. Posla je sve manje, a tokom 20-ak godina jednom je dobio poticaj od kantona – 3.000 KM.

"Naravno, kupio sam materijal za taj novac, jer sve se mora pravdati računima. Kad bi to društvo prepoznalo kao tradicijski obrt pa barem svake druge godine davalo poticaj za posao, bilo bi zainteresiranih da se ovaj zanat ne ugasi. Nedavno mi je dolazila jedna tv ekipa iz Slovenije da snima priču o ovom zanatu, jer ni kod njih više nema majstora koji prave opremu za konje", priča Mirsad Hrustanović. 

U mnogim selima središnje Bosne više nema konja, u nekim čak ni krava. Tradicionalna proizvodnja hrane očito postaje prošlost. Izgleda da to vrijedi i za zanimanje sedlara koje je nekada bilo cijenjeno u društvu.