Posljednja lekcija akademika Filipovića: Čuvajte našu Bosnu!

U drugom dijelu intervjua koji je akademik Muhamed Filipović dao potpisniku ovih redaka, uz saglasnost da bude objavljen poslije njegove smrti, kao svojevrsni politički testament, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, čijom jučerašnjom smrću završava jedna cijela epoha, govori o greškama i zabludama probosanske države, opasnostima palestinizacije Bosne, atacima na bosanski jezik i kulturu, neophodnosti dijaloga u našoj zemlji, Islamskoj zajednici u BiH, te daje preporuke budućim bosanskim liderima i mladima...

Razgovarao: Faruk Vele

Koji su ključni propusti napravljeni, po Vama, na putu rekuperacije naše države i koje su posljedice takvih povijesnih promašaja? Stiče se utisak da genocidom i etničkim čišćenjem, ali propašću koncepta povratka i uopće pogrešnim politikama proteklih desetljeća, bošnjački narod, ali i ostali građani koji vide Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, smješteni na relativno mali postotak teritorija naše zemlje. S druge strane, svjesni smo da ima i onih među nama koji bi se pod određenim uslovima i zadovoljili konceptom "fildžan države". Koliko je to sve skupa pogrešan put?

Politički testament akademika Muhameda Filipovića: Kako sačuvati Bosnu?

Tokom posljednjih bezmalo 15-tak godina autor ovih redaka imao je priliku i čast intenzivno sarađivati sa akademikom Muhamedom Filipovićem, zasigurno jednim od najpoznatijih i najplodnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, istaknutim filozofom, teoretičarem, esejistom, čovjekom naprosto velikih zanimanja i znanja.

Akademik Filipović: Glavna mana naše politike je u tome što to nije ni bila politika, nego plivanje na talasima koji su dolazili iz Srbije i Hrvatske, te iz Europe i Amerike. 

Najbitnija greška je da nismo istrajali na stavu da smo legitimna i legalna država, univerzalno priznata i da kao takva imamo apsolutni legitimitet i pravo postojanja, te pravne garancije našeg statusa. 

To pravo je nešto što nam niko ne može osporiti i oduzeti, osim ako mi sami od njega ne odustanemo, tj. ako odstupimo od stava da možemo, kao i mnoge druge države, ako to svijet dopušta, biti silom okupirani, ali ne i negirani, te da  međunarodna javnost na kraju krajeva mora to priznati. 

Nismo ih mi molili da nas priznaju, nego su oni priznali jedno legalno i legitimno stanje. Ključ odstupanja od tog stava i početak urušavanja naše države bio je pristanak da se pregovara sa pobunjenim banditima koji su se oružjem digli protiv ustavnog poretka i započeli masovna ubijanja, mada ih niko u njihovim pravima nije dovodio u pitanje.

Umro akademik Muhamed Filipović

Akademik Muhamed Filipović umro je danas u 91. godini, potvrđeno je za Radiosarajevo.ba iz Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Bio je filozofski pisac, teoretičar, esejista i jedan od značajnijih bosanskohercegovačkih filozofa. Akademik Muhamed Filipović: Bosna je naš jedini nacionalni program Akademik Filipović rođen je u Banjoj Luci 3. augusta 1929.

Mi smo morali ostati čvrsto kod stava da pregovaramo jedino o nužnoj i momentalnoj obustavi svih oružanih akcija, ali nikako o ustavnom ustrojstvu države, jer je to naša unutrašnja stvar i jedino mjesto gdje se to može raspravljati je naša Skupština, iz koje niko nikoga nije istjerao.

To je bio početak sunovrata naše države koji je i nju i nas Bošnjake, ali i druge narode i građane, doveo u nemoguće stanje, da imamo i nemamo državu, da  nas svaka grupa protuha može osporavati, zaustavljati u razvoju, dovoditi u krizna stanja i miješati se u naše stavari.

Moramo se, stoga, u političkom smislu vratiti na koncept naše države kao jedinstvene historijske i pravne tvorevine i o tome otvoriti razgovore među nama uz pomoć, ali ne i diktat i intervenciju međunarodne zajednice.

Palestinizacija Bosne

U jednom drugom razgovoru koji sam s Vama vodio 2009. godine kazali ste da se bojite kako nas čeka sudbina Palestinaca, evropskih Palestinaca, da li i dalje nosite strah da će naša budućnost kretati u tom pravcu i kako izbjeći taj smrtonosni scenarij? 

Akademik Filipović: Palestina je bila zemlja i država, ali je ona nakon pada Jordana ostala nepriznata i negirana je sve do danas. 

Izrael je s druge strane nasilno stvoren, (svaka paralela je namjerna) i odmah priznat i uveden u strukturu međunarodnih odnosa i politike. Budući da naša država ne može ovakva kakva je da funkcionira kao jedinstveni politički i međunarodnopravni subjekt ni u odnosu na unutrašnje ni međunarodne odnose, mi smo via facti vraćeni u stanje preddržavnog statusa, a raseljavanje koje je nad nama prisilno izvedeno, dovelo je do neprirodne koncentracije našeg naroda na uskom prostoru između dvije eventualne posebne nacionalne subdržave, sa tendencijom da postanu države. 

To nije ništa drugo nego projekt palestinizacije našeg prostora i nas kao naroda. 

Nažalost, naši političari nisu toga svjesni. Oni naivno vjeruju svemu što im se kaže. 

Posljednji popis stanovništva iz 2013. pokazao je da u BiH živi 50,11 posto Bošnjaka i da skoro 53 posto građana ove zemlje govore bosanski jezik, što ukazuje na jednu vitalnost bosanskog društva, pa i ove zemlje i njezine kulture i duha. No, usudio bih se reći da su pred nama neka važnija pitanja budućnosti države. Mnogo puta ste otprilike rekli da je ideja Bosne najvažniji nacionalni plan Bošnjaka. Koji je onda naš put?

Akademik Filipović: Karakteristično je da je svaki popis, od dana kad je našem narodu bilo dopušteno da se izjasni kao zasebna nacija, bez obzira kakvo nam je ime dato, pokazao da u Bosni i Hercegovini ima najviše muslimana ili Bošnjaka.

Ovaj rast broja Bošnjaka nije posljedica samo jačeg nataliteta, nego, kako su pokazale studije koje sam i sam vršio, činjenice da su mnogi Bošnjaci, koji su se izjašnjavali kao Srbi, Hrvati, Slovenci, a pogotovo Jugosloveni, počeli da se oslobađaju straha od svog identiteta i da se vraćaju sebi.

Stoga nije nikakvo čudo da je svaki popis od 1971. godine pokazivao rast broja Muslimana i Bošnjaka, i da je on konstantan, unatoč tolikom broju pobijenih i protjeranih Bošnjaka.

To za znalce nije bila tajna, ali je ovaj najnoviji popis pokazao ne samo da su Bošnajci najbrojniji, nego i jedini stabilni narod u našoj zemlji koji se sam od sebe ne iseljava, nego mora biti grubo protjeran.

Osporavanje ishoda popisa je očajnički pokušaj da se vrate uvjeti kada je sve u ovoj zemlji bilo po ukusu Beograda, pa i broj stanovnika. 

S tim uporedo ide i osporavanje bosanskog jezika. Srbi će se morati navići na to da su prošla vremena kada su oni određivali ko smo mi, šta smo, kakvo nam je porijeklo, kojim jezikom govorimo i kakvu kulturu imamo i kako treba da mislimo. 

To je prošlost. Bosna je prošla kroz čistilište, bila je blizu pakla, ali je iz njega izašla moralno i u svijesti očišćena, i mi Bošnjaci znamo, čak vrlo dobro, a tome ste nas i vi (Srbi) naučili, ko smo, koja je to naša zemlja, kakva nam je historija, koju kulturu imamo, koja je univerzalna i svima prihvatljiva vrijednost te kulture i to nam više nilko neće i ne može oduzeti.

Priznajemo svim drugima ono što od njih tražimo za sebe, ali dosta je bilo uništavanja tragova našeg postojanja, vratiće se sve onako kakvo je bilo, jer je to i Božji i ljudski zakon.

 Ataci na bosanski jezik

Svjedoci smo posljednjih godina borbe, posebno u bh. entitetu RS, za očuvanje bosanskog jezika. Vi ste jedan od najzaslužniji za njegovu afirmaciju. Kako odgovoriti na izazove ataka na bosanski jezik, ali istovremeno ne upasti u zamku raznih bojkota i izvođenja djece i škola, što samo po sebi, također, može biti opasno. Kakve su perspektive bosanskog jezika i na koji način ga moramo afirmirati?

Akademik Muhamed Filipović: Bosna je naš jedini nacionalni program

Akademik Muhamed Filipović, zasigurno jedan od najpoznatijih bosanskih intelektualaca, naš istaknuti filozof i historičar, danas ulazi u 10. deceniju života. Piše: Faruk Vele Profesor Filipović, koji 3. augusta slavi svoj 90. rođendan, bez sumnje je osebujna ličnost domaće javne scene.

Akademik Filipović: Možete samo zamisliti kakva mora biti kultura, narav, mentalitet i svijest ljudi koji misle, i koji ne samo da misle nego su spremni upotrijebiti i silu vlasti, da odluče kako se zove jezik jednog naroda, da negiraju pravo tom narodu da svoj jezik naziva imenom koje on smatra najprikladnijim i najviše opravdanim i naučno utemeljenim.

Takvo ponašanje prevazilazi svaku mjeru kulture, ono je primitivno ali i apsolutno nasilno i nezakonito, jer postoje izvjesna opća načela i slobode koje ni jedna uprava, zakon ili praksa ne može negirati.

Takvo jedno pitanje je i ime jezika naroda koji njime govori. Očito je da razlozi za ovakav postupak nisu sadržani u prirodi samog pitanja, nego da su modalitet jednog dubljeg osporavanja.

Stoga treba reći kojeg to osporavanja, šta se zapravo želi zabraniti na teritoriji kojom danas vlada klika iz Banja Luke.

Stvarna zabrana ne tiče se samog jezika nego se odnosi na zabranu upotrebe riječi Bosna, i to u bilo kojem obliku i kontekstu.

Još malo pa će zabraniti i upotrebu geografskog pojma Bosna, a ne samo bosanska država, bosanski jezik, bosanska kultura.

To je nasilje koje izražava činjenicu da ti ljudi ne pristaju ni na kakav oblik postojanja Bosne kao historijske, geopolitičke, državne i duhovne i u tom kontekstu jezičke činjenice.

Oni smatraju da su ovim nasilnim aktima provedenim od 1992. do 1995. godine, iz historijske, geografske, političke, kulturne i jezičke terminologije izbrisali pojam i riječ Bosna. To pokazuje da oni i nadalje insistiraju na apsolutnoj parcijalizaciji i definitivnoj podjeli Bosne i Hercegovine, a to znači i da su protiv čak i Daytonskog sporazuma.

Tada je ideja o stvaranju nove prekodrinske srpske države u potpunosti ostvarena.

Nažalost, ovdje se ne radi samo o pravnom, duhovnom, kulturom i jezičkom nasilju, čija su žrtva djeca, nego o nasilju nad historijom i historijskom zemljom Bosnom i Hercegovinom.

Nažalost, oni koji bi trebali da znaju šta to znači i da zatraže intervenciju Ustavnog suda zbog ove akcije, ne samo protiv imena jezika, nego protiv države Bosne i Hercegovine, mudro šute.

Dijalog sa Srbima

Ipak, valja živjeti na ovim prostorima. Nama je potreban mir. Zašto je, u tom smislu, važan i koliko je moguć srpsko-bošnjački dijalog, mada bih ja radije govorio o dijalogu države BiH i države Srbije. Vi ste o tome pisali Vuku Draškoviću. Gdje je tačka susreta Bošnjaka i Srba nakon međusobne krvave povijesti?

Akademik Filipović: Historija je ljudska tvorevina, a jedini prihvatljiv način njene izgradnje je dijalog među ljudima koji se među sobom razlikuju.

Stoga je dijalog ono što mora uslijediti prije bilo kakve odluke koja se tiče interesa različitih aktera historije. Pomislite koliku cijenu smo mi platili zbog nesposobnosti da umjesto oružjem govorimo riječima i argumentima.

Ja sam oduvijek bio za dijalog i uložio sam ogroman napor, ali i ispio mnogo gorkih čaša nastojeći da se dijalog među nama ostvari prije nego što se donesu sudbonosne odluke.

Nažalost u tim nastojanjima bio sam često onemogućavan. Mnogi su se zanosili idejom da će neka viša sila za njih intervenirati, pa su silu pozvali u pomoć i ona im se ukazivala u svjetlu u kojem sila jedino zna sijati i jezikom kojim ona jedino govori. 

Ja polazim od bitnog svojstva naše bosanske historije i kulture, a to je tolerancije i vladavine načela priznavanja prava na postojanje svima i bez obzira na njihov način mišljenja, vjerovanja i govora.

To je bitno naslijeđe naše bošnjačke i uopće bosanske kulture i historije. Što se tiče nas Bošnjaka mi tu ideju baštinimo od naših predaka Bošnjana, a tu tradiciju su nastavili i Bošnjaci koji su očuvali vladavinu principa tolerancije.

Nama stoga nikada niko nije smetao ma koliko od nas bio različiti. Zbog toga se u Bosnu doseljavalo toliko različitih ljudi i naroda. Nigdje nije živjelo više naroda na manjoj teritoriji nego u Bosni. Stoga sam ja bio i ostao protagonist razgovora, a pogotovo među nama u Bosni, jer nas veže zemlja, sve na njoj i u njoj, naša historija, naše komšijsko povjerenje i zajedničko osjećanje i način mišljenja, činjenica da imamo mnogo zajedničkog, a da nam razlike ne smetaju da budemo zajedno i da očuvamo svoje osobitosti.

Stoga sam napisao obimnu raspravu posvećenu potrebi, uvjetima i modalitetima dijaloga između Bošnjaka i Srba koje je historija situirala u prvi plan odnosa, jer smo najviše pomiješani. Pismo sam ne samo formalno uputio Vuku Draškoviću, jer sa njim imam izvjesna pozitivna iskustva, vjerujem u njegovo lično poštenje i dobru namjeru i svijest da je konačno vrijeme da se svi momenti u našim odnosima, koji su nas upućivali jedne naspram drugih, moraju prevazilaziti.

Kakvi su lideri potrebni

Da bi se bosanskohercegovačka država odbranila očito su potrebni veliki napori, veliki izazovi koji su i dalje pred nama. To treba jasno reći. Kakvi su lideri potrebni Bosni da bi se realizirala i provela ideja koja garantira opstanak i Bosne, pa i Bošnjaka? Što su Vaše poruke budućim generacijama političara iz kojih se treba pojaviti takav lider? Govorili ste: "Mi Bošnjaci bi morali voditi bosansku politiku, ne bošnjačku! Svi lideri koji govore o bošnjačkoj politici jednostavno griješe, govorili ste… ".

Akademik Filipović: Nažalost, mi Bošnjaci smo ostali bez elite još od vremena obimnih egzekucija i progona kojima je elitni sloj našeg bošnjačkog društva bio podvrgnut nakon ustanka 1832. godine. 

Tada je, u toku dvadesetogodišnjeg perioda kaznenih ekspedicija, sve do zadnje koju je proveo Omer-paša Latas, uništen najelitniji sloj naše aristokracije i bogatog trgovačkog staleža. Skora austrijska okupacija je taj proces dovršila na taj način da mi nismo mogli stvoriti u kratkom vremenu novu elitu u novom europskom ključu... Tako smo u odsudne događaje XX. vijeka ušli bez izgrađenog, samosvjesnog i prema narodu odgovornog sloja intelektualne, poslovne i zemljoposjedničke elite.

Nova elita stvarana je pod nemogućim uvjetima za koje mi je rahmetli profesor Hamdija Kapodžić rekao: "Moj beže, svi smo mi slomljene kičme. Ti ne znaš šta su to internati i šta je znčailo ovisiti od volje ljudi koji su služili kralju i državi“.

Taj nedostatak tradicionalne i kvalificirane elite je i danas najteži problem našeg bošnjačkog svijeta, jer je rat i sve ono što se dogodilo još pogoršalo kvalitet mase ljudi koji su u obliku jednog cunamija, gotovo na silu, prodrli u strukture intelektualnog, kulturnog i poslovnog svijeta, i u njega unijeli mentalitet koji nema u sebi ništa elitno niti kvalitetno.

Imamo danas hrpu akademika, profesora, književnika, ali osim rijetkih primjera nemamo ni nauke, ni kulture, ni književnosti i prežvakavamo stare stvari.

Ljudi ne znaju elementarne stvari. Sve što se odnosi na ukupno stanje odnosi se u još većoj mjeri na politički stalež.

Ja mislim da onom što je danas na vrhu stvari - nema spasa, ali da bi trebalo izvršiti ozbiljnu reformu sistema obrazovanja i nauke. Prije svega osloboditi te oblasti diktata primitivne državne birokratije i političke kontrole, a zatim izgraditi, i to na viskom kriterijima, i u skladu sa našim potrebama, a ne sa bolonjskim mišljenjima i metodama koje nas osuđuju na to da budemo sposobni primijeniti ono što nam drugi daju kao rješenje, a ne stvarati sopstvena rješenja, jednu novu generaciju mladih elitnih ljudi.

A za to imamo štofa, jer ono čime nas Bog još jedino štiti, je izuzetno talentirani mladi svijet.

Umjereni reis

Kako vidite ulogu Islamske zajednice u BiH u 20. i 21. stoljeću i značaj unutar našeg naroda, kao i poteze reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića kojeg smatraju umjerenjakom i čovjekom koji je mnogo pomogao u rješavanju nekih važnih pitanja naše današnjice. Kakva bi uloga IZ trebala biti u budućnosti, jer se pokazala najvitalnijom nacionalnom institucijom?

Akademik Filipović: Islam je jedan od bitnih konstituanata naše moralne svijesti, naše kulture, a i naš običajni svijet je prožet islamskom tradicijom, stoga je islam za nas veoma važan i kao vjera i kao opći okvir naše duhovne, moralne i kulturne konstitucije.

Ja sam se brinuo zbog ozbiljnih znakova tendencije ka razbijanju našega tradicionalnog hanefijskog islama, naše lijepe bosanske vjere koja je mekana, blagorodna, koja je radosna i ima povjerenja u čovjeka.

U tom smislu sam za tradiciju, a protiv izražene tendencije pretvaranja Islamske zajednice u neku vrstu crkve, jer postoje tendencije da se ulemanski stalež postavi u poziciju zastupnika i prenositelja vjere, tako da se vjera izuzima iz života i odgovornosti običnog čovjeka i prenosi njeno težište na ulemu.

Tako nastaje monopol uleme na vjeru i tumačenje vjere, na što je još reis Džemaludin ef. Čaušević ukazivao kao naraslu opasnost nastanka posvećenih, na jednoj, i neznalica, na drugoj strani. Ohrabruje me činjenica da je reisu-l-ulema Kavazović veoma smiren, odmjeren, mudar i odlučan u osnovnim pitanjima integriteta vjere i vjerske zajednice na spram svega što dolazi iz svijeta, ali i iz intimnog odnos između dijela ulme i političke elite, što nikako nije dobro. 

Želio bih da ulema živi mnogo bliže narodu, da se kloni estradnog tumačenja vjere i da radi u narodu, ali sa stavom da samo dragi Allah dž. š. može cijeniti ko je vjernik ko nije. Jer nikakva ulema na to nema pravo, a to se čini, mada je to refleks utjecaja politike na praksu vođenja vjerskog života.

(Kraj)