Politički testament akademika Muhameda Filipovića: Kako sačuvati Bosnu?

Tokom posljednjih bezmalo 15-tak godina autor ovih redaka imao je priliku i čast intenzivno sarađivati sa akademikom Muhamedom Filipovićem, zasigurno jednim od najpoznatijih i najplodnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, istaknutim filozofom, teoretičarem, esejistom, čovjekom naprosto velikih zanimanja i znanja. 

Piše: Faruk Vele 

Osporavan, napadan, minimiziran, stigmatiziran, proganjan, profesor Filipović je bio svjedok (često i neugodan) jednog vremena u kojem se bosanskohercegovački čovjek suočavao s raznim izazovima, od negiranja do pokušaja uništenja ove zemlje i genocida nad Bošnjacima, ali i raznih izdaja.

Još prije čuvenog eseja „Bosanski duh u književnosti, šta je to“, ali i poslije, akademik Filipović je bio na braniku interesa Bosne, bosanskog jezika, bosanske kulture... Često usamljen, dokazivao je da ovo nije "tamni vilajet" i prostor na kojem se "ništa kulturno bitno" već stoljećima nije dešavalo, čime se lakše osporilo i postojanje tako "sadržajno ispražnjene" Bosne.

Bosanski duh

Družio se i sarađivao sa velikanima poput Maka Dizdara, Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Skendera Kulenovića, Husrefa i Envera Redžića, Hazima Šabanovića i mnogih drugih. Politički je, posebno prije i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, srađivao je sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i Adilom Zulfikarpašićem. Bio je jedan od rijetkih koji je stao u odbranu Maka Dizdara kojeg će proganjati do smrti.

"Ako vi previdite vezu između Makove poezije i eseja “Bosanski duh u književnosti, šta je to”, čiji sam ja autor, vi ne zate ništa. Kako smo mi došli i koji je to put naše emancipacije i šta je otvorilo put taj? Nisu se naši političari borili za emancipaciju muslimana, Bošnjaka. Također naše mjesto u svijetu i pod suncem neće izboriti nikakav političar, već ono što smo u duhovnom i kulturnom polju stvorili", kazat će mi 2017. godine.

Iza nas su brojni intervjui objavljivani u medijima u kojima je autor ovih redova imao priliku raditi, ili sa njima sarađivati, uključujući i portal Radiosarajevo.ba. 

Profesor Filipović bio je duboko svjestan čovjek, svjestan i sebe i svoje uloge u vremenu, u našoj kulturi, politici, uopće društvu, iako mu to mjesto često nije priznavano.

Svjestan je bio i svoje, naše uopće ljudske, prolaznosti. Na neki način predosjećao je da je vrijeme za odlazak na, vjerujemo, bolji svijet. Miran, suzdržan i odmjeren, prihvatao je to kao istinu od koje niko nije pobjegao.

Zato je prije nekoliko godina pristao da napravimo intervju kojeg će biti objavljen poslije njegove smrti, kao svojevrsni politički testament, oporuka, emanet koji se neće gledati iz dnevno političkog konteksta i različitih tumačenja. Ključno pitanje tog razgovora bilo je isto ono pitanje koje će decenijama okupirati pažnju ovog velikana – kako sačuvati ili, bolje reći, odbraniti Bosnu?

Dijelove iz tog intervjua donosimo u dva nastavka na portalu Radiosarajevo.ba. 

Uvaženi profesore Filipoviću, započinjemo ovaj Intervju razgovorom o Bosni. Zbog mog dubokog uvjerenja da kada bi se u jednu riječ sažele sve riječi iz Vaše ogromne bibliografije, da bi ta jedina riječ bila upravo - Bosna. Vi ste svjedok bosanskog i bošnjačkog 20. stoljeća i čovjek koji je decenijima patio zbog ideje Bosne. Otud i moje prvo pitanje, koje mnogi među nama često i ne smiju na glas izgovoriti – ima li Bosna budućnost i kakvu?  

Akademik Filipović: Tačna je Vaša konstatacija da je glavni i najbitniji problem i ono što je me je najviše okupiralo i o čemu sam mislio, bilo pitanje o sudbini nas Bošnjaka i naše zemlje Bosne.

Ono se u mojoj svijesti javlja od najranijih pamćena kad sam slušao mog oca, kako prilikom dugotrajne kahve koju je pio sa mojom majkom, redovni pregled novina završava pitanjem: "Šta ti misliš, Đula, šta će biti sa nama muslimanima?"

Svi razgovori mojih amidža i starijih rođaka su se u konačnici vodili na isto to pitanje, jer je cjelokupno iskustvo našeg postojanja govorilo da postoje stabilne snage koje neprestano ugrožavaju opastnak naše domovine i nas kao njenih sinova.  

Ovo što je nekada bilo samo osjećanje brige, postepeno je u meni sazrijevalo u spoznaju o tome da je Bosna posebna zemlja koju okolne zemlje i narodi žele uništiti.  

Jedino što je bilo u tome pitanju su razlozi zbog kojih to oni žele. Da žele nije bilo u pitanju, to je potvrđivala i ranija, a i aktualna historija kojoj sam i ja svjedočio.

Pitanje je bilo pitanje zbog čega su jedna normalna, lijepa zemlja, koja nikoga nikada nije ugrožavala i njeno mirno stanovništvo  nepoželjni do mjere da drugi žele da unište i tu zemlju i njen narod? Moj duhovni i intelektualni, pa da kažem i naučni napor je od početka je bio usmjeren na traženje odgovora na to pitanje.

Foto: Negativ: Muhamed Filipović

Historija otimačine

Kako sačuvati Bosnu? Šta biste Vi generacijama koje dolaze ostavili u emanet? Koja je to formula, koja to ideja i put koja nosi tu magičnu formulu? Kada sam Vas jednom prilikom pitao za nacionalni plan, kazali ste da je to Bosna...

Akademik Filipović: Uvjeren sam da dok god postoje pravi Bošnjaci...i sve dok im je Bosna glavni razlog postojanja i djelovanja, Bošnjacima, nema nikakve opasnosti za Bosnu. 

Mi imamo od početaka naše historije iskustvo sa onima koji su nas, bilo su dolazili iz Raške, Srbije, Zete, Hrvatske i drugih zemalja, uvijek bili spremni pokoriti i domoći se naše zemlje i naše države, i to je konstanta naše historije za čiji kraj mi moramo naći rješenje.

Ta historija otimačine se mora završiti. A kraj te historije, i to je ono što moje mišljenje razlikuje od mišljenja mnogih, zavisi najviše od nas, od toga da li ćemo praviti greške kakve smo do sada pravili i hoćemo li znati za nas otvoriti vrata jedne bolje i perspektivnije historije. 

Hoćemo li znati govoriti jezikom kojim govori moderni svijet ili ćemo dopustiti da nam oni koji se inspiriraju idejama nasilnog pravljenja historije određuju put u budućnosti.