Porodica Zamolo tri godine čuva tradiciju izrade dajaka

Braća Andrej (40) i Dario (38) Zamolo cijeli svoj život bave se izradom čamaca, a od očeve smrti 2007. godine čamce izrađuju samostalno.

Njihov djed Guido napravilo je nekoliko čamaca oko 1936. godine nakon što se u Banjaluku doselio iz Italije, a otac Antonio prvi čamac izradio je 1963. godine.

Većina čamaca koja se danas vozi na Vrbasu djelo je vrijednih ruku članova porodice Zamolo. Na pitanje koliko je zahtjevna izrada čamaca Andrej Zamolo ekipi Aandolu Agency (AA) koja ga je posjetila u radionici na obali Vrbasa, objasnio je da ovaj posao zahtjeva mnogo znanja i iskustva, ali da su mnogo časova proveli radeći na čamcima jer "kad nešto voliš sve savladaš".

Za izradu čamca potrebno dvadesetak dana 

Da bi se izradio čamac od početka do kraja potrebno oko 20 dana.

"U suštini nema nikakvih tajni, trup čamca se pravi od jelovine, jelove građe. Jelovina nije nešto postojana u vodi, ali na našim prostorima dosta se lako može naći, lagana je što je bitno za čamac i dobrom zaštitom -impregnacijom jelovog materijala dobijamo ovaj čamac koji može biti postojan. Ima čamaca i preko 30 godina, koji uz pravilno održavanje, još služe ljudima", rekao je Andrej Zamolo i dodao da ako se čamac loše održava može proasti i za par sezona.

Zbog dugovječnosti čamaca koji se dobro održavaju potražnja za njima nije velika, ali je uvijek prisutna. Desi se kaže Zamolo, da tokom neke seozne ne naprave ni jedan čamac, ali onda sljedeće imaju nekoliko narudžbi.

Prema njegovim riječima za čamac daska mora biti dobrog kvaliteta, ali poseban kvalitet traži se za motku kojom se vozači odguruju o dno Vrbasa - dajak. Upravo po tome je banjalučki čamac dobio ime - dajak čamac.

"Dajak mora biti pravilnih godova bez ijedne nepravilnosti jer trpi veliku silu. Kada se dajakaš odguruje sa tom motkom, dajakom o dno motka trpi veliku silu", rekao je Zamolo i dodao da se i dajak izrađuje od jelovine.

Prilikom pravljenja dajaka važno je da njegova težina iznosi oko tri kilograma kako ne bi bio bespotrebno opterećenje vozaču. Dužina motke, odnosno dajaka, je oko četiri metra, a završava se sa metalnim dijelom, šiljkom koji služi da dajak ne bi proklizavao kada se dajakaš odguruje o dno.

Iskustvo dajakaša u prošlosti pokazalo je da je idealna dužina trupa čamca za dobru vožnju Vrbasom šest metara i 80 centimetara, dok dužina špica - ukrasnod i zaštitnog dijela čamca varira od 50 do 70 centimetara.

Upravo po ovom špicu svaki dajak čamac u Banjaluci se razlikuje jer se radi o ručnom radu kroz koji majstori pokazuju svoju vještinu. Za dajak čamce kažu da postoje od kako postoji i Banjaluka, a kroz istoriju dužina i dubina čamaca se mijenjala. Pošto se ranije ovakvim čamcima prevozio teret, bili su dugi i po devet metara, a mogli su nositi po tonu tereta. U današnje čamce može stati šest, sedam osoba, ali uglavnom se voze po tri, četiri jer što ima više tereta u čamcu dajakašu je teže da vozi.

Postoje i žene koje voze dejak čamce 

Današnji, moderni dajakaši, čamce na desetak kilometara Vrbasa sa specifičnim dnom od šljunka, kamena i sedre, gdje je moguće odgurivanje dajakom. Sa osnivanjem Dajak kluba pojavilo se više mladih vozača, ali prema riječima Zamola i dan danas ima dosta vozača koji su svoje ozbiljnije godine doživjeli upravo zahvaljujući dajak čamcu.

Iako su znatno malobronije, postoje i žene koje voze dajak čamce, a kako je ekipi Anadolu Agency objasnio Andrej Zamolo, osvajač čitavog niza nagrada u trkama dajak čamaca, tehnikau vožnji je mnogo važnija od snage. Dajak čamce voze ljudi od devet do 79 godina, a na pitanje šta ih to privlači Zamolo je rekao da je to teško opisati riječima.

"Bilo ko, ko je sjeo u čamac i provozao se, naročito da ga je vozio odnosno da ga je uspio naučiti voziti, uvijek se vraća čamcu, jednostavno - brzo ga zavoli. Uz čamac ide i druženje, uvijek ste uz rijeku, priroda - to je ono što vjerovatno najviše privlači dajakaše", rekao je Zamolo.