BiH: Kako je zataškan najveći pedofilski skandal u katoličkoj crkvi?

PortalNovosti.hr donosi priču o fratru kojeg su pojedine štićenice dječjeg doma Ivan Pavao II u Čitluku optužile za pedofiliju.

Prema navodima ovog medija, slučaj se godinama zataškavao. Izostala je reakcija nadležnih u Bosni i Hercegovini i Vatikanu.

U nastavku, portal Radiosarajevo.ba u cijelosti prenosi članak posvećen ovom slučaju.

Mostarski biskup Ratko Perić, franjevački provincijal fra Ivan Sesar i Vatikan devet godina krili su od javnosti i policije prijavu za pedofiliju u dječjem domu Ivan Pavao II u Čitluku.

Donosimo iskaze bivših štićenica doma koje tvrde da ih je kao djevojčice godinama zlostavljao tamošnji svećenik fra Kornelije Kordić. Donosimo očitovanja biskupa Perića i fra Sesara te razgovor sa samim Kordićem

Franjevac Kornelije Kordić godinama je seksualno zlostavljao maloljetne štićenice Doma za djecu bez roditeljskog staranja Ivan Pavao II u Čitluku i Vionici, tvrdi pet bivših štićenica doma.

Vrebao djevojčice, pa i one s poteškoćama u razvoju

Prema iskazima djevojaka koje prvi put javno iznose lična iskustva, zlostavljanje su doživljavale od 2001. do 2014. godine. Najviše je vrebao djevojčice u dobi od 10 do 12 godina, među kojima su bila i djeca s poteškoćama u razvoju.

Istražujući priču, saznali smo da su o svemu tome još prije devet godina pismeno obaviješteni biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić i Kordićev nadređeni franjevački provincijal Ivan Sesar, ali i Sveta stolica.

Iako su nadležne vlasti u Vatikanu 2010. i 2011. godine dobile izvještaje Perićeve biskupije, postupak protiv tog svećenika nikad nije pokrenut niti je do danas Kordić sankcioniran na bilo koji način.

Tokom istraživanja, koje je trajalo više od godinu dana, otkrili smo da je krajem dvijehiljaditih o događajima iz doma poslano anonimno pismo biskupu Periću.

Biskup nam je ove sedmice potvrdio tu informaciju, rekavši da nije imao ovlasti istraživati toga svećenika. Stoga je njegov Biskupski ordinarijat čak dva puta, 2010. i 2011. godine, obavijestio o pismu Svetu stolicu i fra Ivana Sesara, tadašnjeg provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, koji je kao Kordićev nadređeni snosio odgovornost za pokretanje istrage.

U telefonskom razgovoru za Novosti Sesar, međutim, tvrdi da mu je Perić rekao "neke" informacije u jednom usmenom razgovoru, ne sjeća se tačno koje, ali da mu, po njegovom sjećanju, pritužbu nikad nije fizički uručio.

Budući da se radilo o anonimnoj prijavi, kaže da ionako nije imao opravdanih razloga za pokretanje istrage. Perićev Biskupski ordinarijat u dodatnom je očitovanju Novostima demantirao neke Sesarove tvrdnje, navodeći da su provincijalatu kojim je tada Sesar predsjedao "predali stvar u pisanom obliku" i da od toga trenutka više ne snose nikakvu odgovornost.

Javio nam se opet, sada preko e-maila, i prozvani Sesar, kako bi rekao da kao tadašnji franjevački provincijal nije imao nikakve formalne ni neformalne veze s dječjim domom ili Kordićevim aktivnostima u njemu.

Dodao je da je saslušao Kordića koji je poreknuo optužbe i da je o tome obavijestio biskupa Perića. Priča je na koncu završila tako što je Vatikanu poslan izvještaj s prijavom i Kordićevim iskazom.

Niko nije reagovao

Niko od navedenih nije pritom obavijestio policiju, iako ih zakon Bosne i Hercegovine obavezuje na takvo postupanje.

Tako je zataškan jedan od najvećih pedofilskih skandala u historiji Katoličke crkve na ovim prostorima.

Iako je Vatikan bio upoznat s informacijama o teškim krivičnim djelima pripadnika klera, od tamo nije bilo nikakve reakcije, ni unutar Crkve ni prema policiji ili tužilaštvu Bosne i Hercegovine.

Fra Kornelije Kordić je nastavio nesmetano odrađivati svećeničke dužnosti, pa tako i službovati za oltarom u čitlučkoj crkvi Krista Kralja, gdje smo ga zatekli prošle nedjelje.

Nakon izostanka reakcije Katoličke crkve na anonimnu prijavu protiv njega, ovaj je franjevac, prema tvrdnjama naših sagovornica, nastavio bludničiti nad maloljetnicama bez roditelja.

Do danas redovno posjećuje Dom za djecu'Ivan Pavao II. Od njegovog osnivanja, Kordić je jedan od upravitelja, zajedno s časnom sestrom Kornelijom Kordić, inače njegovom rođenom sestrom.

Kad smo ga prošle nedjelje poslije mise suočili s detaljnim optužbama za napastovanje djevojčica, 83-godišnji Kordić je sve negirao.

Iako je pismo bilo anonimno, rekao je da pretpostavlja tko je pošiljateljica, opisujući je kao pohlepnu lažljivicu koja mu pakuje zato što joj nije dao finansijsku podršku koju je od njega tražila.

Sadržaj anonimne prijave, o čijim smo dijelovima saznali od više upućenih osoba, u potpunosti odgovara svjedočenjima i onih djevojaka koje nemaju veze s pismom, ali su za Novosti odlučile progovoriti o događajima u domu u kojem su provele dio djetinjstva.

Svjedočenja bivših štićenica

U zadnjih godinu dana razgovarali smo s deset bivših štićenica te djevojaka koje su živjele u domu pripremajući se za poziv časnih sestara. Sve su nam redom, neovisno jedna o drugoj, potvrdile da je Kordić u brojnim prilikama dodirivao njih ili drugu djecu po intimnim dijelovima tijela.

U ovome tekstu skicirat ćemo priče pet djevojaka, o čijim smo iskustvima dobili i potvrde drugih svjedokinja. Četiri su Kordićeve žrtve, dok ga je peta vidjela kako bludniči nad djetetom s posebnim potrebama. Nakon što je sve ispričala Kordićevoj sestri Korneliji, upraviteljici doma, ona joj je rekla da se do sutra odseli.

"Imala sam 10 godina. Stajao je pored moga kreveta, ništa nije rekao. Osjetila sam da me dira. Sjećam se da sam bila okrenuta glavom prema zidu i da sam se skamenila. Nisam znala što da radim".

Njihove priče objavljujemo bez otkrivanja identiteta. To im je bio jedini uslov za istupanje u javnosti. Glavni su razlozi stid, strah da će imati problema u bogobojaznim sredinama u kojima žive, ali i bojazan od osvete Kordića i Katoličke crkve.

Prva naša sagovornica je dovedena u dom kao dijete sredinom devedesetih godina, u samim počecima rada ove institucije. Dom za djecu je podignut 1994. godine na dvije lokacije, u centru Čitluka i u obližnjem mjestu Vionica. Osnovala ga je sestra Josipa Kordić, utemeljiteljica Zajednice sestara Misionarki Ranjene Obitelji i druga Kornelijeva sestra. Vatikan nije službeno priznao ovaj red, dok je sama institucija, iako vjerske naravi, od početka privatni obiteljski dom, formalno nepovezan s Katoličkom crkvom, koji se finansira novcem od donacija.

Socijalne službe Bosne i Hercegovine tamo su tokom zadnjih 25 godina poslale nekoliko stotina djece, dojenčadi, dječaka i djevojčica starosti do 18 godina.

Najvećim dijelom radi se o djeci bez roditelja ili iz porodice kojima su oduzeta iz raznih razloga. Josipa Kordić preminula je 2003. godine, pa je brigu za dom preuzela Kornelija Kordić zajedno s bratom Kornelijem.

U više novinskih napisa o domu upravo se on navodi kao dugogodišnji pročelnik udruge Marija Vrata nebeska, koja vodi brigu o svemu u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Ivan Pavao II.

Naša prva sagovornica kaže da se stanje pogoršalo nakon smrti sestre Josipe, za koju ima samo riječi hvale. Još dok je teško bolesna ležala u krevetu, počeo nas je redovno posjećivati u sobama - prisjeća se sagovornica, koja je u tom trenutku imala 10 godina.

Iz obližnjeg crkvenog doma, u sklopu crkve Krista Kralja gdje je živio, dolazio je gotovo svakodnevno. Nakon večernje mise i molitve, koju je Kordić predvodio u prostorijama doma, otišao bi kući i onda se vratio oko 20 sati.

Pozivao ih u krevet da se "malo odmore"

Do 23 sata obilazio je ženske sobe, dječaci ga nisu zanimali. Svaka soba imala je dva do pet kreveta. Za 'laku noć' bi išao od kreveta do kreveta i zavlačio ruke pod pokrivač, dirajući intimne dijelove tijela - prisjeća se ona Kordićevog 'rituala'.

Svakoga četvrtka Kordić je u kapelici ispovijedao štićenike doma. Sjeća se da je jedna časna sestra u nekoliko navrata postavila stolicu za djecu, ali bi je svećenik maknuo.

"Tako smo se ispovijedali klečeći. Kad govoriš grijehe, on samo ponavlja 'Ja, ja, ja', praveći se da sluša. Zapravo iskorištava situaciju. Što se više odupireš, on te intenzivnije pritišće i dira - kaže, potvrđujući da je u brojnim navratima vidjela kako na isti način tretira i druge djevojke. Kad bi u skupini stajali ispred doma ili u hodniku, zapodjenuo bi razgovor i rukama prelazio s jednog na drugo dijete. Kako bi jedna od nas pobjegla, tako bi nastavio na drugoj. Nije ga smetalo prisustvo više djevojčica, samo je pazio da ga odrasli ne vide - tvrdi ona, dodajući da je u raznim prilikama vidjela kako neprimjereno dodiruje druge stanarke doma. Ne mogu reći da su baš sve to prošle. Imao je 'miljenice', cure kojima je poklanjao najveću pozornost. Znalo se tko su. Druge bi dirao onako usput", tvrdi ona, i kaže da je taj 'princip' primjenjivao i u brojnim drugim okolnostima.

Kao ministrantica u Župi Krista Kralja doživjela je da njih, štićenice doma, neprimjereno dodiruje na susretima s drugim ministrantima iz Čitluka. Vidjela sam kako nam se gradska djeca podrugljivo podsmjehuju. I danas se sjećam koliko mi je bilo neugodno - priča.

U više je navrata, poput brojnih drugih djevojaka iz doma, odlazila čistiti samostanske prostorije u kojima je živio Kornelije Kordić. Sjeća se da ih je svećenik pozvao u krevet "da se malo odmore". Nismo na to pristale. Znale smo što to znači - kaže.

"Bilo je to kad sam imala 11 i 12 godina. Znao je ulaziti u gaćicama u sobu. Jednom je takav legao pored mene i prijateljice. Dodirivao nas je dok nije zaspao".

Premda se, tvrdi ona, pred uposlenicama doma trudio prikriti svoje ponašanje, uvjerena je da su o njegovim "navikama" znali svi odrasli, mahom časne sestre.

"Bilo ih je desetak, uz popratno osoblje i volontere. Pojedine sestre, sablažnjene njegovim ponašanjem, nekoliko puta su im savjetovale da bježe kad ga vide. Sestra Kornelija, međutim, nije dala protiv brata. Kad je čula da ga nas nekoliko cura ogovara na taj način, a često smo o tome međusobno razgovarale, poludjela bi. Nije nam vjerovala. Tvrdila je da njen 'brajko' nikad ne bi napravio takve stvari. Prijetila je da će nas poslati tamo odakle smo i došle nastavimo li širiti laži o Korneliju. To su govorili i djeci bez roditelja, koja nemaju nikoga svoga", veli djevojka, ističući da su se ovakve stvari dešavale sve do kraja dvijehiljaditih, kad je izašla iz doma.

Njenu priču o noćnim posjetima potvrđuje druga svjedokinja. U Dom za djecu u Čitluku dovedena je 2001. godine, nakon što ju je socijalna služba iz jednoga grada u Bosni i Hercegovini oduzela majci.

Iako je tamo boravila nepunih godinu dana, kaže da je doživjela nekoliko neugodnih iskustava s fra Kornelijem.

Imala je 10 godina kad joj je jedne večeri došao poželjeti "laku noć".

"Stajao je pored moga kreveta, ništa nije rekao. Osjetila sam da me dira. Sjećam se da sam bila okrenuta glavom prema zidu i da sam se skamenila. Nisam znala što da radim", prisjeća se.

Nakon nekog vremena, ne sjeća se tačno koliko je prošlo, na isti je način "obišao" druge djevojke u sobi.

Kad danas razmišlja o svemu što se desilo, kaže da je godinama nakon toga bila sama u procesu suočavanja s istinom.

"Pomoglo je nazvati stvari pravim imenom i suočiti se s pojmovima kao što su seksualno uznemiravanje, nasilje nad djecom i slično. U svemu tome najgora je ipak bila spoznaja da se to nekome i dalje dešava. Šutnja i bespomoćnost postoje sve dok ne shvatimo kako nismo bespomoćni i da moramo progovoriti. Javnost mora znati za nasilje koje se sistematski i institucionalno prešućuje i podržava. Mi, djeca tog doma, zaslužujemo svoj glas", objasnila je razloge za istupanje u Novostima.

Treća sagovornica, djevojka koja je sada u srednjim dvadesetim godinama, tvrdi da je Kordić radio iste stvari i u domu u Vionici.

Tamo su dvijehiljaditih godina bila smještena manja djeca, do četvrtog razreda osnovne, dok je Čitluk bio rezerviran za nešto starije uzraste.

U međuvremenu je Vionica postala dom za djevojčice, a Čitluk isključivo za dječake. Iz toga razdoblja, a riječ je o prvoj polovici dvijehiljaditih, najviše pamti posjete domu od 10 do 12 sati, nakon jutarnje mise u crkvi Krista Kralja i doručka.

Kordić u Vionici ima i "vikendicu" koja se nalazi nekoliko minuta hoda od doma. Njena iskustva gotovo su identična pričama drugih sagovornica, od dodirivanja u dvorištu i prostorijama doma, pa do susreta ministranata.

Najviše se sjeća 2008. i 2009. godine, kad je imala 11 i 12 godina. Kaže nam da je nad njom i drugom djecom godinama bludničio i za vrijeme ljetnih praznika u Neumu.

"Od 1. srpnja do 5. kolovoza izmijenilo bi se u Neumu pet grupa po tjedan dana. U svakoj grupi bilo je petnaestak djece. Prva skupina su uvijek bile isključivo djevojke", prisjeća se.

"Redovno su spavale u istoj kući "kod privatnika". Zbog stiješnjenosti prostora, više ih je ležalo u svakom krevetu. Znao je ulaziti u gaćicama u sobu. Jednom je takav legao pored mene i prijateljice. Dodirivao nas je dok nije zaspao", tvrdi.

Sjeća se da im nije dao da se međusobno mažu uljem za zaštitu od sunca.

"To je bila njegova zadaća. Redovno je koristio te trenutke da nam uvlači ruke pod kostime. Mlađe je curice učio plivati", veli nam sagovornica.

O detaljima s ljetovanja koje smo citirali dobili smo dodatne dvije nezavisne potvrde bivših stanarki doma.

Ova pak svjedokinja kaže da nije o tome pričala samo s drugim stanarkama.

"Psiholog mi nije povjerovao, tvrdio je da živim u svetom katoličkom centru. Prijatelj mi isto nije vjerovao. Svi su mislili da izmišljam", napominje.

Četvrta sagovornica u dom je došla s devet godina. Napustila ga je sredinom dvijehiljaditih.

I ona nam potvrđuje priču o Kordićevim "miljenicama" koje je zasipao pažnjom i poklonima.

"Sve je to do danas loše utjecalo na mene jer nisam imala nikoga od svojih. Tamo sam trebala doživjeti ljubav, a ne probiranje koga će više ispipati. Više je volio one koje je više mogao iskorištavati", kaže nam ona.

Otpor prema uznemiravanju nazvao "nekulturom"

Dok su navedene četiri djevojke na razne načine i u različitom vremenu od Kordića doživljavale izravne neugodnosti, našu petu sagovornicu zaobišla su opisana iskustva.

"Tako sam se postavljala, znao je da ne smije ni pokušati, a imala sam i nešto više godina od djevojaka koje su ga zanimale", kaže ona.

Poput drugih starijih djevojaka u domu, često se brinula za mlađu djecu.

Jedne je večeri 2003. godine otišla u sobu u kojoj je spavalo dijete s poteškoćama u razvoju. Djevojčica je imala oko 14 godina.

"Kad sam otvorila vrata, vidjela sam kako Kornelije brzo izvlači ruku ispod jorgana. Odgurnula sam ga iz sobe i rekla mu da ga više nikad ne želim vidjeti u sobama gdje spavaju djevojčice. Sjećam se da se tresao i da mi je rekao kako nije očekivao takvo ponašanje od tako kulturne djevojke", priča svjedokinja.

Iste večeri na razgovor ju je pozvala sestra Kornelija. Brat joj je rekao da sam se prema njemu ponijela kao luđakinja, iz čista mira.

"Nakon što sam joj ispričala sve što sam vidjela, optužila me da lažem i rekla da pokupim stvari i napustim dom. Ne bih htjela griješiti dušu i reći da sam sigurna da je znala za bratovo ponašanje, ali mislim da je lagala samu sebe da to nije istina", prisjeća se.

Sestra Kornelija predomislila se oko izbacivanja nakon što joj je zaprijetila da će joj pozvati novinare.

"Danas mi je žao što već tada nisam otišla novinarima", iskreno će sagovornica, dodatno obrazlažući razloge za ovakvu tvrdnju.

Po onome što je ona vidjela, Kordić je često vrebao djecu s poteškoćama u razvoju.

Procjenjuje da su u Čitluku i Vionici tada živjele po četiri takve djevojčice.

U nekoliko navrata prilazile su joj uznemirene, žaleći se da ih fra Kornelije neprestano dodiruje po cijelom tijelu.

"Rekla sam im da odu svaki put kad se pojavi i da dođu meni. Nisam dozvoljavala da se to dešava u mome prisustvu. Zato me i nisu voljeli",  objašnjava, dodajući da se nakon suočavanja sa sestrom Kornelijom više nije obraćala nadležnima u domu.

"Sestre mi nisu bile naklonjene zato što sam imala stečeno znanje i odgoj prije nego što sam tu završila. Nisu mi mogle previše lupetati. Uostalom, ne bi ni stale na moju stranu. Prema njemu sam osjećala odbojnost i gađenje, a pojedinim časnim sestrama mogu 'zahvaliti' na niskom samopouzdanju koje sam vukla godinama, ali i mojim predrasudama prema svećenicima i sestrama diljem svijeta. Činjenica da taj čovjek i dalje propovijeda, drži mise i slično, uzrokuje mi ogorčenost. Da smo svi bili malo hrabriji i složniji mogli smo to spriječiti", zaključuje.

S obzirom na epilog ovog novinarskog istraživanja, oni koji bi trebali snositi odgovornost za propuste su Kordićeva crkvena subraća, s posebnim naglaskom na upozoreni Vatikan.

Od nezaštićenih djevojčica i djevojaka bez roditelja, u ambijentu potpunog nepovjerenja, javno istupanje se nije moglo ni trebalo očekivati.

Unatoč tome, jedna je osoba iz doma 2010. godine ipak reagirala anonimnim pismom biskupu Periću, ali njena reakcija, iako u konačnici dostavljena Svetoj stolici, nije naišla na odgovor.

Nakon što nam je sam Kornelije Kordić potvrdio postojanje anonimnog pisma, tvrdeći da ga je o tome obavijestio biskup Perić (koji demantira tu izjavu), Perićeva biskupija nam je odgovorila da Kordić, a posebno Dom za djecu u Čitluku i Vionici, ne potpadaju pod bilo kakvu vlast njihova Biskupskog ordinarijata.

U odgovoru na naš upit dodali su da su 25. novembra 2010. o svemu obavijestili poglavara Hercegovačke franjevačke provincije Ivana Sesara, koji je po članku 16. Apostolskog pisma kompetentan voditi postupak istrage.

"Obavijest Svetoj Stolici bila je više puta: 2010. i 2011. godine", odgovorili su iz biskupije na pitanje o tome kad je o slučaju obaviješten Vatikan.

Kontaktirali smo potom Sesara, tadašnjeg provincijala Hercegovačke franjevačke provincije.

U telefonskom razgovoru rekao je da nikad lično kao provincijal nije primio nijednu pritužbu na račun Kordića.

Kazao je da se ne sjeća detalja, ali da misli kako mu biskupija nikad nije poslala pismo.

Na pitanje zašto pismo nije tražio od Perića, s obzirom na to da je kao provincijal bio nadležan za Kordića, odgovorio je da pismo nije bilo upućeno njemu te da je biskupija, ako je smatrala da je potrebno, to sama trebala učiniti.

Bez obzira na to, Sesar nam je rekao da anonimna prijava po kanonskim pravilima nema težinu za otvaranje postupka u ovakvim slučajevima.

"Mimo naznaka koje mi je usmeno prenio biskup Perić, u tome trenutku nisam imao validnih dokaza za otvaranje slučaja", kazao nam je Sesar, koji je dakle u tom prvom našem razgovoru poručio da nije pročitao pismo.

Međutim, u drugom odgovoru koji smo naknadno dobili iz Perićeve biskupije poručeno nam je da su Sesaru poslali baš to pismo.

Biskupija nam je napisala da je "stvar u pisanu obliku predana mjerodavnu Provincijalatu".

Uoči zaključenja ovoga teksta na e-mail smo dobili i novo Sesarevo pojašnjenje.

Rekao je da Kordića nikad nije ovlastio za obavljanje bilo kakvih djelovanja u Dječjem domu, instituciji koja nema veze s franjevcima.

"Nakon što me mjesni biskup mons. Ratko Perić obavijestio o anonimnome i nedatiranom pismu, s optužbama protiv fra Kornelija Kordića (2010. god.), odmah sam se pismeno očitovao i dao svoje odgovore na postavljena pitanja, u želji da se što što prije otkrije prava istina", tvrdi u e-mailu Sesar,2 koji sada dodaje da je saslušao Kordića i o ishodu obavijestio Perića.

"Prema mojim saznanjima, sve prikupljene informacije, putem nuncijature u Sarajevu, proslijedio je mjerodavnim vlastima u Vatikan" navodi još fra Sesar, koji je danas na visokoj funkciji generalnog definitora za slavenske konferencije Franjevačkog reda.

U zadnjih nekoliko dana poslali smo više upita na sve relevantne adrese koje se pri Svetoj stolici bave problemom crkvene pedofilije.

Tražili smo ih da odgovore zašto ovaj slučaj nije temeljito istražen.

Do zaključenja teksta nismo dobili odgovore.

Informacije o Kordiću na kraju su tako došle do vrhovne crkvene vlasti.

Što se tiče svjetovnih institucija, kojima je po zakonu svaki građanin dužan prijaviti spoznaje o teškim krivičnim djelima, to je u ovom slučaju izostalo.

Biskupa Perića, odnosno njegov ordinarijat, pitali smo zašto nije obavijestio policiju o sadržaju anonimnog pisma.

To je bilo jedino pitanje na koje iz Biskupskog ordinarijata nismo dobili odgovor.

Crkva Krista Kralja, u kojoj Kordić i dalje redovno drži mise, pod upravom je Hercegovačke franjevačke provincije. Biskupski ordinarijat, na prijedlog Provincijalata, izdaje dekret za župnika i župnoga vikara radi dušobrižničkog djelovanja.

Na službenoj stranici Zajednice sestara Misionarki Ranjene Obitelji, koju je osnovala pokojna Josipa Kordić sredinom devedesetih, zajedno s Domom za djecu bez roditeljskog staranja Ivan Pavao II, navodi se da je biskup Perić "sudjelovao u nazivu same Zajednice".

U knjizi Primijetiti potrebe drugog o životu sestre Josipe, autora fra Ike Skoke, navodi se da je Perić više puta posjećivao Dom za djecu i davao blagoslov i podršku sestrama u njihovom radu i djelovanju.

Josipa Kordić pouzdavala se za života da će Perić kanonski riješiti "registrovanje" zajednice, koju Vatikan nije priznavao.

To se na koncu nije desilo.

Na fotografijama snimljenima nedavno, u novembru 2018. godine, Perić i Kordić u istom su kadru.

Dok franjevac polaže kamen temeljac za novu mjesnu crkvu, biskup iznad njega izgovara prigodni blagoslov.

Pored Perića u tome se trenutku nalazi Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Fra Kornelije Kordić: To su laži nezahvalnice

Nakon što je fra Kornelije Kordić održao nedjeljnu jutarnju misu u crkvi Krista Kralja u Čitluku, potražili smo ga u župnom uredu i razgovarali s njim.

Dobar dan, ja sam novinar sedmičnjaka Novosti iz Zagreba. Došao sam čuti vašu stranu priče o događajima u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Čitluku.

O čemu je riječ?

Više djevojaka s kojima sam razgovarao, bivših stanarki doma, optužilo vas je za bludničenje i seksualno napastovanje.

Ko su te osobe? Recite mi imena!

Reći ću vam detalje optužbi. Djevojke s kojima sam razgovarao optužile su vas, neovisno jedna o drugoj, da ste godinama, od početka dvijetisućitih pa nadalje, gotovo svaki put kad biste dolazili u dom bludničili nad njima. Sve su mi rekle da ste često od 18 pa do kasnih večernjih sati ulazili u njihove sobe u domu u Čitluku.

Tamo biste im, od jedne do druge, poželjeli "laku noć" tako što biste sjeli na njihov krevet ili legli s njima, pa ih onda počeli pipati po intimnim dijelovima tijela. Neke su mi djevojke rekle da im se to počelo događati kad su imale 10 do 12 godina i da je to trajalo godinama.

Rekle su mi, također, da ste ih na isti način napastovali u drugim prostorijama doma, od zajedničkih prostorija pa do hodnika. Pipali ste djevojčice i na ljetnom kampu u Vionici, gdje se nalazi drugi dio doma.

Zlostavljali ste ih i na susretima s djecom iz drugih domova. Na isti ste se način ponašali prema pojedinim djevojkama koje su se pripremale za poziv časnih sestara.

"To su laži, nikad ništa od toga nisam napravio".

Imam i svjedočenja djevojaka koje su vas vidjele da bludničite nad djecom s posebnim potrebama, kako ih pipate u krevetu. Jedna vas je cura suočila s time, zaprijetila vam je. Druga vas je vidjela kako ležite na jednoj takvoj štićenici.

"To nije istina, nikad se takvo nešto nije dogodilo".

Ista mi je osoba rekla da ste najviše pipali djecu s posebnim potrebama. Toj su se curi ta djeca požalila u više navrata da ih neprestano seksualno uznemiravate.

"Kažem vam da to nema veze s istinom".

Na koncu, i biskup Perić je prije deset godina upozoren pismom poslanim iz doma da bludničite nad curama koje se pripremaju biti časne sestre i maloljetnim štićenicama doma.

"Da, ali se ništa nije dogodilo".

Kako to mislite?

"Ja nisam ni znao za pismo dok mi biskup nije poslao zahtjev za očitovanje, nakon što je primio pismo. Ja sam se očitovao, i tu je priča završena".

Biskup Perić nije proveo nikakvu crkvenu istragu?

"Nije. Pismo je bilo anonimno. Da je bilo potpisano, onda bih ja lijepo kontaktirao tu osobu i sve raščistio".

Biskup Perić je dakle dobio pismo u kojem vas se optužuje za bludničenje nad djecom i ništa nije poduzeo? Nikad niste sankcionirani ni u jednom dijelu svoje službe?

"Primio je pismo, ali kažem vam da nije imao što poduzeti. Ja sam mu odgovorio i tu je priča završila".

Što ste mu napisali?

"Još najbolje da vam govorim što sam napisao. Rekao sam mu da su to  bične laži. I tu je završilo. Ništa od toga nije istina. A i mislim da znam tko ga je poslao. Ne treba vjerovati toj osobi. Ta osoba se pokazala izrazito nezahvalnom".

Rekli ste da je pismo bezvrijedno zbog anonimnosti, a sad kažete da znate tko je autor?

"To je samo moja pretpostavka".

Kakav je interes imala ta osoba da vas optuži za bludničenje nad djevojčicama u domu?

"Bilo je tu više od 300 djece. Bilo je svakakve djece. To su vam bila napuštena djeca bez roditelja, djeca iz razorenih obitelji, svakakva problematična djeca. Očekivala je, kao i mnoge druge, materijalno zbrinjavanje, da ih školujemo do fakulteta. Očekivale su svašta. Bilo je tu svega".

Ali za isto su vas optužile sve djevojke s kojima sam razgovarao?

"Ja vam vjerujem kad kažete da ste razgovarali s tim curama. A sada vam kažem i koji su mogli biti motivi za takve neistinite priče".

Hoćete reći da su vas siročad i djeca iz razorenih obitelji prikazala kao seksualnog predatora koji je vrebao njih, u tom trenutku djevojčice od 10 ili 12 godina, iz materijalne pohlepe?

"Rekao sam vam što mislim".

Ne kajete se zbog onoga što ste napravili?

"Nekoliko puta sam vam rekao da su to neistine. Zašto bih se kajao zbog nečega što nisam napravio?"