Partizansko spomen groblje: Mali grad u koji je Mostar ugradio svoju dušu

Spomenik je pravljen od 1959. do 1965. godine, a Bogdanović koji je između ostalog izgradio i Spomenik Jevrejskim žrtvama fašizma u Beogradu, Spomenik Kameni cvet u Jasenovcu i još desetine drugih spomen obilježja za žrtve fašizma u Drugom svjetskom ratu kaže kako je posebno vezan za spomenik u Mostaru.

"Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.

Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim 'novim prijateljima', čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole.

Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom", napisao je o spomeniku Bogdanović.

Arhitektica iz Mostara Senada Demirović smatra kako je obnova Partizanskog spomen groblja u Mostaru izuzetno važna, te da je njegova vrijednost neupitna.

"Vrijednost Partizanskog spomen groblja je neupitna. Od toga da ona ima arhitektonsku vrijednost, do toga da je to genius loci. To je mjesto za koje se mnogi ljudi rođeni u Mostaru vezuju. Mostar ima dva kultna spomenika i mjesta, to su Stari most i Partizansko spomen groblje. Partizansko spomen groblje danas je nažalost zrcalno stanje našeg društva. Mi se moramo znati nositi s tim i pokušati to promijeniti, ako želimo bolju budućnost.

Vrijednost tog ambijenta, priče i poruke koju je Bogdan Bogdanović ostavio zaista je velika. On je za svoje radove govorio da to nisu spomenici jednom vremenu. On nikada nije smatrao svoje radove spomenicima jednom vremenu, jer je smatrao da će se interpretacije takvih mjesta razlikovati s novim generacijama. To je on vidio prije svih nas ostalih. To je nešto što se desilo 40 godina kasnije Mostaru. Stvarao je ambijente koji su imali mitologiju i svoju sopstvenu simboliku i to je ključna vrijednost. Taj spomenik ima poruku svima nama. Čak i napušten i devastiran izgleda kao neki dvorac.

Ja često odlazim i pokazujem ga kolegama i studentima i uvijek se stvori neka energija kada posjetite to mjesto. Bogdan je želio da kada posjetite grad mrtvih, ne posjećujete grad mrtvih nego grad koji u vama nosi život. Mislim da sam uspjela približiti šta za Mostar znači rekonstrukcija Partizanskog spomen groblja", rekla je Senada Demirović arhitektica iz Mostara.

Mostarci su nekada, baš prema riječima Bogdana Bogdanovića, arhitekte ovog simbola grada na Neretvi, ugrađivali dijelove svojih kuća u spomenik.

"Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a 'natura' je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost", napisao je svojevremeno Bogdanović.

Danas u Mostaru su neka druga vremena, danas građani, ili bolje rečeno vandali Mostara ruše spomenik i arhitektonski biser grada podno Veleža. Bogdan Bogdanović umro je 2010. godine u Beču, iako je kada je izgradio Partizansko spomen groblje želio da na vječni smiraj krene upravo odatle, to je mišljenje vremenom promijenio.

"Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…

Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima", napisao je svojevremeno Bogdanović.