Palestinac u Sarajevu: Kako su nas Jevreji protjerali

Omar El Tabari, potomak jedne od najuglednijih porodica iz Tabarije, za Al Jazeeru govori o tome kako su Jevreji etnički očistili taj grad. Palestinac Omar El Tabari nikada nije ušao u svoju domovinu. Za svoje 33  godine života Palestinu je gledao samo sa uzvišica u Jordanu.

Tekst u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s prijateljskog portala Al Jazeera.

Dok na ekranu laptopa pokazuje vidikovac u Umm Qaisu u Jordanu, historijskom gradiću smještenom tik uz sjevernu granicu nekadašnje Palestine, a sada Izraela, Omar, koji je danas državljanin Bosne i Hercegovine i stanovnik Sarajeva, kaže: "Ovo je najbliže dokle sam došao. Na ovo mjesto bismo svakog ljeta išli s roditeljima, peli se na najvišu tačku i gledali Palestinu, gledali našu Tabariju, rodni grad mojih predaka..."

Ako bi im se posrećilo lijepo vrijeme, mogli bi vidjeti obrise Tabarije, pitoresknog gradića smještenog na Galilejskom jezeru,  u kojem rastu banane, kivi i mango.

Progon iz Tabarije

Dok bi stajali na toj uzvišici, Amin El Tabari, otac Omarov, pričao bi im o progonu njegove porodice, ali i svih ostalih Arapa iz Tabarije 1948. godine. Prstom bi prelazio preko obrisa grada i pokušavao im dočarati njegove ulice, voćnjake, maslinike...

Porodica El Tabari bila je jedna od najuglednijih u Tabariji, sve do njihovog izgona.

"Otac mi je pričao da smo mi držali između 6.000 i 8.000 dunuma zemlje. Od kraja 1700-ih do sredine 1800-ih godina glavni muftija je bio iz porodice El Tabari, kao i glavni sudija. Prvu trgovačku komoru u Tabariji osnovala je moja porodica, a moj deda Naif El Tabari bio je šeih Tabarije", kaže Omar.

Kuće El Tabarija nikad se nisu zaključavale. Vrata su bila svima otvorena i svijet je najviše dolazio kod njih po savjete. Kako Arapi, tako i Jevreji.

Ipak, jedna Jevrejka je naročito bila draga šeihu El Tabariju.

"Moj deda je imao devet kćeri i silno želio sina. I, konačno, kada ga je dobio, taj sretni glas mu je donijela jedna Jevrejka i on je stalno o njoj pričao", priča Omar.

Ali, onda se sve preokrenulo.

"Palestinu su, malo po malo, zauzimali Jevreji, koji su imali podršku Britanaca. Prije nego su preuzeli kompletnu Tabariju, već su počinili velike masakre u okolnim selima, već se desio makaskr u Deir Yassinu. U stanovnike se uvukao strah, pogotovo zato što su znali da Britanci naoružavaju Jevreje i treniraju Haganah, Irgun i druge grupe, koje su se kasnije transformirale u oružane snage Izraela. Tako je došao dan kada je naređeno Arapima da se isele. Neki su pružali otpor, ali odmah su bili ubijeni", priča Omar.

Šezdeset godina lutanja svijetom

Ali, niko, kaže, nije vjerovao da se neće vratiti.

"Mislili su, baš kao i ovdje, početkom rata - to će biti kratko i onda će se vratiti. Moja nena nije čak ni ključeve od kuće ponijela. Sve su ostavili otvoreno. Ljudima u glavu nije moglo stati da su tu živjeli stoljećima i da ih sad neko jednostavno istjeruje. Od povrtaka nije bilo ništa i danas u Tabariji nema nijednog Arapa."

Porodica El Tabari, koja je tada, a i puno godina poslije, finansirala palestinski otpor, izašla je iz Tabarije. Ostao je samo jedan amidža, ali se on, već nakon dan-dva, morao iseliti i nastaniti u Nazaretu.

"Moja porodica je pružala otpor tako što zemlju nije htjela prodati Jevrejima. Čak smo otkupili nekoliko hiljada dunuma zemlje, samo kako  bi onemogućili Jevreje da je posjeduju. Ipak, oni su sve uzeli", priča Omar.

Njegov otac Naif El Tabari bio je beba kada je napustio Tabriju.

Prva stanica ove porodice Sirija. Ali, ta zemlja je imala svojih problema i izbjeglicama iz Palestine je izdavala samo privremene dozvole boravka, pa se jedan dio porodice 1973. godine preselio u Jordan, gdje je Omar rođen i odrastao.

"Jordan nam je dao sve. Tamo su se Palestinci najviše osjećali kao kod kuće. Ali, prave kuće, one naše, mi nikad više nismo vidjeli."

Omarova porodica više od 60 godina luta svijetom. Njeni članovi rasuti su po Siriji, Saudijskoj Arabiji, Arapskim Emiratima, SAD-u, Kuvajtu, Jordanu, Libanu, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini...

"Moja porodica je odrastala u izbjeglištvu, školovala se u školama za izbjeglice... Moje dvije tetke donedavno su bile u Jermuku, najvećem palestinskom izbjegličkom kampu u Siriji, koji je uništen. One su nisu uspjele izvući iz Sirije i još su tamo.  Mi čitav život nemamo ništa, a samo 40 kilometara dalje imamo sve, imamo skoro čitav jedan grad. To, kako se mi zbog toga osjećamo, teško je dočarati", kaže Omar.

On nikada nije ušao u Palestinu, jer ne želi dodatna poniženja.

"Da bih ušao u svoju domovinu, moram imati dozvolu Izraela. A i kad bih je dobio, onda bih bio osuđen na njihovo maltretiranje, čekanje na granici, na kojoj nikad ne znaš hoće li te pustiti, koliko će te tu zadržati... Njima nije važno je li dan ili noć, jesi li star ili bolestan... Ako si Arap - za njih si ništa", kaže.

Grad u papirima

Ipak, Omarov otac nije mogao izdržati. Prije nekoliko godina potiskao je ponos i od Izraela zatražio dozvolu da posjeti Tabariju. Tamo je proveo četiri dana i, kako priča Omar, to su bila njegova najteža četiri dana u životu.

"Pričao nam je da to nije više ona Tabarija. Da su na našoj zemlji nikli hoteli, restorani... To je veoma plodna zemlja, s lijepom klimom i Jevreji su znali što su je uzeli. Otac kaže da su mu Jevreji, oni stari, koji još uvijek znaju šta je u gradu značilo prezime El Tabari, nudili da ostane. Ali, on nije mogao. Ko bi mogao ostati u tuđini, a znaš da je sve tvoje?", kaže Omar.

Porodica El Tabari je sačuvala sve dokumente iz katastra, a u kojima piše da su oni vlasnici zemlje i kuća u Tabariji. Kaže da to isto čuvaju i ostali potomci protjeranih arapskih familija - u nadi da će jednog dana ponovo otići na svoje.

"Moj deda, šeih Naif, za sve godine svog izbjeglištva, a izbjeglica je bio više od 20 godina svog života, samo jednom je rekao: 'Kada vratim svoje imanje, uzet ću Amina [Omarovog oca] i stavit na konja, a ja ću pored njega bos proći kroz Palestinu'."

Omar je danas državljanin Jordana i Bosne i Hercegovine, a oženjen je Sarajkom.

Dok nas vodi u virtualni obilazak domovine svojih predaka, kaže: "Sumnjam da ću za svog života vidjeti Tabariju, ali moja će djeca, ako-Bog-da, znati ko su i odakle su, kao što i ja znam. I sve potomke porodice El Tabari na Palestinu, kao našu zemlju, uvijek će podsjaćati dokumenti iz katastra, iz Palestine, zemlje koju Jevreji sada nazivaju Izrael."