Tako je pisao Independent 1992: "Bosna nestaje dok se Hrvati pridružuju podjeli"

Britanski Independent je u julu 1992. godine, iz pera uglednog međunarodnog novinara i urednika Markusa Tannera, objavio izvještaj iz Bosne i Hercegovine pod naslovom Bosna nestaje dok se Hrvati pridružuju podjeli.

Tanner je studirao teologiju na Cambridgeu prije nego što je od 1988. do 1994. godine postao dopisnik Independenta za Balkan. Po povratku u London bio je pomoćni urednik vanjske politike u Independentu od 1996. do 2000. godine, a kasnije i kolumnista ovog lista.

Valja imati na umu da se ono što Tanner bilježi dešava u julu 1992. godine, nekoliko mjeseci nakon zvaničnog proglašenja ratnog stanja, odnosno agresije na našu zemlju, a mnogo prije događaja koje je Haški tribunal kasnije okvalificirao kao "udruženi zločinački poduhvat" i "međunarodni oružani sukob".

Trending

Sarajevo: Radnici ViK-a na terenu, ove ulice će danas ostati bez vode

Mnogo toga što se može pronaći u ovom tekstu - na kojeg je podsjetio dr. sci. Amir Kliko s Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu -  u velikoj mjeri objašnjava i današnje političke odnose, nažalost ih vraćajući u rane 1990-e. To je zabrinjavajuće, trideset godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma.

"Granica Hrvatske i Srbije kod Sarajeva"

Evo tog teksta:

"Visoko između vrleti i gudura Zapadne Hercegovine, miješalice za beton i bageri naporno rade. Hrvatski vojnici od starog prašnjavog makadama grade dvosmjernu cestu kroz planine kojom će spojiti hrvatske gradove srednje Bosne s morem. Ljudi koji nadgledaju posao nose HVO uniforme. Hrvatsko vijeće obrane je vojno krilo nedavno proglašene hrvatske države u državi u Bosni, nazvane Herceg-Bosna.

Kada se cesta završi, Hrvati će biti u stanju da u roku od nekoliko sati prevoze hranu i oružje iz luke Split preko neprohodnih planina do 150 milja udaljenog Kiseljaka, posljednjeg hrvatskog grada prije Sarajeva.

Mnogi od 300.000 Sarajlija, koji sada proživljavaju četvrti mjesec opsade, nadali su se da bi hrvatske snage smještene na rubu grada, u Kiseljaku, mogle biti njihovi potencijalni osloboditelji.

Već i letimičan pogled na situaciju oko Kiseljaka otkriva koliko su u zabludi. U četiri mjeseca rata u Bosni nijedan metak nije ispaljen između hrvatskog Kiseljaka i Ilidže, srpskog uporišta na rubu Sarajeva.

Nisam vidio otvoreno bratimljenje dva lako naoružana srpska policajca i njihovih hrvatskih kolega iz nekoliko milja udaljenog Kiseljaka, ali kada mi je srpski milicajac opušteno ponudio da me policijskim autom odveze do prvih hrvatskih položaja, shvatio sam da ovo nije bojišnica već granica.

Nova i vrlo mirna granica između Hrvatske i Srbije nalazi se između Ilidže i Kiseljaka, na samom rubu Sarajeva, i nijedan Musliman s obje strane te ‘nove’ granice nije se ništa pitao kada se ona povlačila.

Na Kiseljak nije pala nijedna srpska granata, iako se nalazi tek nekoliko minuta od čađavih i izbombardiranih fasada Sarajeva – grada u kojem su bolnice pune ranjenih, a trgovine prazne; gdje maloljetni muslimanski borci s prastarim automatskim puškama pariraju srpskim tenkovima; gdje se domaćice tuku za paket hrane dobiven od Ujedinjenih nacija. Istovremeno, u Kiseljaku život protiče u ruralnoj idili.

Hrvatske vlasti gnjevno opovrgavaju optužbe da su se pridružile Srbiji u podjeli Bosne.

Ističu kako se nova hrvatska zona nije odijelila od Sarajeva i da su hiljade Muslimana koji su izbjegli srpsko ‘etničko čišćenje’ pronašli utočište u Herceg-Bosni.

U Konjicu i Jablanici, gradovima pod hrvatskom kontrolom, vidio sam hiljade izbjeglica s istoka, mnoge odjevene u tradicionalne šarene dimije, koji su sebi improvizirali smještaj u bivšim kasarnama.

No, nema dvojbe ko kontrolira situaciju na području Herceg-Bosne: hrvatska crveno-bijela šahovnica ovih se dana viđa češće od bosanskih ljiljana."

"Mi ne priznajemo bosansku zastavu"

Gospodin Mate Boban, predsjednik Herceg-Bosne, opisuje regiju kao "hrvatsku zemlju", a u jednom intervjuu je izjavio:

"Što god ljudi u Sarajevu radili, to je njihova lična stvar. Oni ne mogu ništa govoriti ili odlučivati u ime ljudi Herceg-Bosne."

Njegov zamjenik, gospodin Jozo Marić, bio je još oštriji:

"Mi ne priznajemo bosansku zastavu, bosansko predsjedništvo niti zajedničku bosansku vojsku. Oni nemaju vojsku u Sarajevu. Kako onda mogu očekivati da stavimo naše snage pod njihovu kontrolu?"

Jedan od prvih poteza gospodina Bobana kao predsjednika Herceg-Bosne bio je da na svom području ukine sve jedinice Teritorijalne odbrane lojalne Sarajevu i proglasi mjesne hrvatske policijske snage jedinim dozvoljenim oružanim snagama.

Nijedan Musliman u lokalnim vlastima nije dobio otkaz, ali se isto tako nijedan Musliman ne nalazi u Vladi Herceg-Bosne. Poruka je jasna: Muslimani su dobrodošli kao vojnici ili službenici, ali na "hrvatskoj zemlji" oni više nikada neće biti ništa više od korisnih stanara.

Bosna nestaje i umire – spaljena i iskorijenjena od Srba u istočnoj Bosni i bezbolno ugašena od Hrvata na jugozapadu.

Stara Bosna, etnički mozaik Hrvata, Srba i Muslimana, svela se na nekoliko četvornih milja unutar Sarajeva."

Toliko o tome ko se borio za Bosnu i Hercegovinu, ko ju je branio i ko ju je o(d)branio, kako reče Igor Štimac, od "nezahvalnih Bošnjaka".