Navršilo se 46 godina od pogibije velikog državnika Džemala Bijedića

Prije tačno 46. godina, na današnji dan, 18. januara, u avionskoj nesreći na planini Inač kod Fojnice poginuo je tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vjeća (SIV) Džemal Bijedić.

Zajedno s njim stradali su i njegova supruga Razija i šest članova posade, među kojima i Džemin bliski saradnik dr. Smajo Hrle. Tako su Bosna i Hercegovina i tadašnja Jugoslavija izgubili jednog od najvećih političara i državnika u svojoj novijoj povijesti.

Veliki političar

Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju. Zbog navodnih loših vremenskih uvjeta, avion je udario u sami vrh planine Inač, prepolovio se i eksplodirao. U izvještaju o nesreći, Tanjug je prvi javio da su svi putnici u avionu poginuli. 

Iako će istraga pokazati da je do tragedije doveo "ljudski faktor", do danas traju dileme i prijepori, da li se radilo o pukoj nesreći ili su, s obzirom na kasniju nesreću BiH, zavjerenici umiješali svoje prste, bojeći se Bijedićevog utjecaja kod Tita.

Autor ovih redaka Faruk Vele prenio je ranije izjave u međuvremenu preminulog Bijedićevog rođaka Bahrudina koji je govorio o strahovima Džeme da će biti ubijen.

Imao beskrajno Titovo povjerenje

Ipak, prof. dr. Husnija Kamberović, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, autor političke biografije Džemala Bijedića, kazao je ranije za Radiosarajevo.ba da nije "pristalica teorija zavjere vezano za pogibiju Džemala Bijedića".

"Imao je protivnika, naravno, ali mislim da je tada politički odnos bio takav da je malo vjerovatno da bi ti njegovi protivnici bili u prilici ići toliko daleko da organiziraju tako široku zavjeru koja bi rezultirala Bijedićevim ubistvom. Bijedić je imao beskrajno Titovo povjerenje, a Tito je, ipak, kontrolirao procese u obavještajnoj zajednici. Zvanični izvještaj, s kojim se saglasio i Tito, kada su mu ga predočili, kazivao je, ipak, na 'ljudski faktor' u toj avionskoj nesreći. Ali, kada su u pitanje nesreće u kojima poginu tako velike ličnost, uvijek se otvara mašta i razvijaju teorije zavjere. I uvijek će biti ljudi koji je u te teorije vjerovati", rekao je Kamberović.

Veliki lider

Nadalje, ugledni profesor je isticao da mi "dugo nećemo imati političara poput Džeme".

"Danas mi nemamo političara koji bi mogli izaći iz etničkih okvira i nametnuti se kao općebosanski političari. Rezultat je to političkog konteksta u kojem mi živimo posljednjih dvadesetak godina, s jedne, te općeg trenda rasta nacionalizma u svijetu, s druge strane. Mislim da će proteći još mnogo vremena dok se ne pojave političari koji će, uvažavajući političke realnosti, ali sa jasnom vizijom, biti u prilici graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj će se svi dobro osjećati. Bijedić je u svom vremenu dobro razumio politički kontekst, imao je jasnu viziju i vodio politiku primjerenu tom kontekstu i toj viziji", kazao je Kamberović ranije za naš portal.

Prema njegovim riječima, Džemal je bio "neobičan političar koji je u sebi objedinjavao mnogo toga".

"U komunikaciji s drugima je bio jednostavan, a u odnosu prema obavezama bio je krajnje uporan i beskompromisan. Odrastao je faktički bez oca, koji je umro kada je Džemal imao svega godinu dana, ali je zato svoju majku izuzetni poštovao. Bio je krajnje odan porodici, i s te je strane ispoljavao velike ljudske vrline, ali je u političkom djelovanju iskazivao beskompromisnost u ostvarivanju zacrtanih ciljeva i ideja.

Uvažavao je sagovornike, cijenio svoje saradnike, imao je mnogo razumijevanja za obične ljude. Često je, i kao predsjednik jugoslavenske Vlade, išao na pijacu da nabavlja namirnice za kuću, toplo razgovarao sa prodavcima, i u svemu tome je uvijek zadržavao duboku iskrenost. To ga je izdvajalo iz mnoštva prosječnosti i sivila socijalističke elite", govorio je Kamberović.

Bijedić je, prema Kamberoviću, bio realan političar, a "svoje djelovanje je usmjerio u nekoliko temeljnih pravaca".

"Jugoslavija i Bosna i Hercegovina su bili okviri njegovog političkog angažmana. Smatrao je da je ravnopravan status Bosne i Hercegovine sa ostalim republikama temelj opstanka Jugoslavije, a ravnomjeran ekonomski razvoj svih bosanskohercegovačkih regiona, i ravnopravnost naroda koji žive u Bosni i Hercegovine, bila je pretpostavka očuvanja Bosne i Hercegovine. Zato je on snažno radio na otvaranju zapadne Hercegovine i skidanju nametnute hipoteke ustaštva s Hrvata u tom kraju, ekonomskoj izgradnji i integraciji zapadne Hercegovine u šire bosanskohercegovačke okvire, integraciji i obnovi Bosanske krajine, infrastrukturnom povezivanju cijele Bosne i Hercegovine, izgradnji aluminijskog kombinata u Mostaru, modernizaciju pruge Sarajevo – Ploče, otvaranju škola, biblioteka, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Televizije Sarajevo, razvoju sarajevskog Univerziteta i tako dalje", ukazivao je poznati historičar.

Profesor Kamberović se složio s ocjenama da se nedovoljno primjećuje uloga Bijedića u kontekstu snažnije afirmacije i muslimanskog, odnosno bošnjačkog naroda.

Vidi se to po činjenici priznavanja Muslimana s velikim M, ali i kroz prizmu Islamske zajednice, gdje osniva Islamski teološki fakultet, počinje da izlazi list Preporod, Anali GHB...

Pitali smo uvaženog profesora Kamberovića kolika je bila uloga Džemala Bijedića u svemu tome?

"Kada je sredinom 1960-ih godina pokrenuta akcija afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, Bijedić je bio predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine, dakle obavljao je najveću državnu funkciju. S te pozicije on je ne samo podržavao, nego i snažno poticao taj proces. Iz današnje perspektive mi možemo raspravljati o njegovom razumijevanju nacionalnog i vjerskog identiteta, koje se u suštini kretalo unutar marksističkog razumijevanja nacije, ali je nesporna činjenica da je Bijedić smatrao i da Islamska zajednica ima važnu ulogu u nacionalnoj afirmaciji.

Nadalje, Džema je poticao otvaranje Islamskog fakulteta u Sarajevu, a u jednom razgovoru je rekao da je to važno jer na taj način Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini stvara kadrove koji neće biti pod utjecajem radikalnog islama“, pojasnio je Kamberović, te zaključio:

"On je, naime, smatrao da su kadrovi koji se školuju u arapskim centrima 'manje-više klerikalci, a poneki od njih i agenti ove ili one obavještajne službe'. Zato je on snažno podržavao tadašnjeg reisul- ulemu Sulejmana ef. Kemuru, koga je smatrao ne samo prijateljem nego i 'našim čovjekom 100 posto', kako se jedanput izrazio. Iako se, dakle, zalagao za afirmaciju Muslimana kao nacije, dakle sekularne zajednice, njegov odnos prema islamu, ali i prema religiji uopće, nije bio negatorski. Naravno, treba i tu pratiti njegove razvojne faze. Tako je, na primjer, neposredno nakon Drugog svjetskog rata on smatrao da je „naš zadatak da narod koji je religiozan pridobijemo tako da on bude naš vjeran saradnik.(...) Mi treba da imamo u vidu to da ako jedna omladinka sa sela nije otišla na crkveni skup, neće se ni udati.'

Kada je njegova majka umrla, dženaza je klanjana u haremu Gazi Husrev-begovoj džamije! Možda je to najbolji dokaz kakav je Džemal Bijedić bio i kao čovjek, prije svega kao sin".