Nafisa Latić: Evropa uporno zaboravlja da su muslimani dio njene historije

U Francusku sam prvi put otputovala ovog decembra, tačnije u malo skijalište nadomak švicarske granice. Taksista koji nas je vozio s aerodroma u Ženevi bio je Tunižanin, rođen u Francuskoj u imigrantskoj porodici prije više od četiri decenije. Dok se automobil penjao prema Alpama, a snijeg postajao sve gušći, razgovor nam je s vremena na vrijeme prelazio s vremena na porodicu. Kada sam kćerku oslovila imenom, zastao je i gotovo nevjerujući upitao: Čekajte, vi ste muslimani? Ne izgledate kao muslimani.

Piše: Nafisa Latić, za Daily Sabah

To je pitanje koje sam čula bezbroj puta. Rekla sam mu da sam bosanska muslimanka, plavokosa, Evropljanka, i da je moj stil oblikovan jednako Parizom i Londonom kao i Sarajevom. Bio je iskreno iznenađen i priznao da vrlo malo zna o zemlji iz koje dolazim.

Slično iskustvo imala sam i kada me je italijanski policajac zaustavio na slovenskoj granici. Ponovilo se i u Maroku, gdje je producent s kojim sam radila u automobilu pustio američku pop muziku, u šali govoreći da želi da se "osjećam kao kod kuće", jer mu, kako je rekao, izgledam kao Amerikanka. Njegova zbunjenost bila je još veća kada sam se izvinila kako bih klanjala u džamiji Hasana II u Kazablanki, jednoj od najvećih i najljepših džamija na svijetu.

Europa je naš dom

Ponekad imam osjećaj da se prema nama odnose kao prema rijetkoj vrsti – ne potpuno odbačenoj, ali stalno propitivanoj. Kao da je naše postojanje anomalija koja zahtijeva objašnjenje. Taj osjećaj ostaje s vama. Nauči vas kako da se prilagodite, kako da "čitate" prostoriju, kako da se prilagodite a da ne nestanete, i kako da ostanete svoji, tiho ali čvrsto, s ponosom. No, to nije lako.

Francuske planine bile su zadivljujuće, selo i njegovi stanovnici srdačni uprkos jezičkoj barijeri. Hrana je, međutim, bila složenija priča. U malom alpskom mjestu, gdje su gosti uglavnom Francuzi iz drugih dijelova zemlje, svinjetina je dominirala jelovnicima, a alternative su se svodile na foie gras, sir, džem ili palačinke.

Lako smo se prilagodili i prihvatili ograničenja prostora oblikovanog geografijom i tradicijom. Tome su se bosanski muslimani odavno naučili – prilagoditi se, snaći se i pronaći prostor za sebe. Ovaj kontinent je naš dom, i usput sam o njemu mnogo naučila – o njegovoj kršćanskoj historiji, vrijednostima i raznolikostima. Milano je šest sati vožnje od Sarajeva, Beč nešto više. To su gradovi u koje bosanski muslimani odlaze za vikend ili na romantična putovanja, kao i drugi Evropljani.

Ono što je teže prihvatiti jeste činjenica da ostatak Evrope još uvijek ne uspijeva uzvratiti istom mjerom.

Kako bi, zapravo, evropski muslimani trebali izgledati? Često sam pitala prijatelje. Pa ne znam, ali ne kao Bosanci, odgovarali bi.

Mnogo prije ratova, siromaštva i nestabilnosti koji su potaknuli migracije iz dijelova arapskog svijeta i Sjeverne Afrike, muslimani su već bili dio Evrope. Bosanski muslimani su među njima. Prije izbjegličke krize 2015. godine, muslimansko stanovništvo Evrope bilo je uglavnom nastanjeno, a ne tek pristiglo. Činile su ga autohtone zajednice koje stoljećima žive u jugoistočnoj Evropi – u Bosni i Hercegovini, Albaniji, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Sandžaku, Bugarskoj, Grčkoj i Rumuniji.

Islam u Evropi nije privremena pojava, već dio društvenog tkiva kontinenta, koji Evropu primorava da iznova promišlja identitet, državljanstvo i sekularizam. Muslimani nisu samo u Evropi; oni su od Evrope. Ipak, to i dalje iznova objašnjavamo.

Jemo li europski "Drugi"?

To propitivanje pojavljuje se u suptilnim, svakodnevnim situacijama. Moderirajući međunarodne konferencije, više puta sam morala objašnjavati da se moja zemlja nalazi u samom srcu Evrope. Čak su i visoki zvaničnici Evropske unije znali, uz šalu koja je istovremeno i uvredljiva, govoriti o Balkanu kao o prostoru evropskog nereda.

Jedna kolegica koja radi u Briselu rekla mi je da je saradnici doživljavaju kao "manje Evropljanku" jer ujutro pije jaku bosansku kafu i jede kasnije tokom dana, umjesto da uzme espresso i kroasan.

"Ne znam, Nafisa", napisala mi je u jednom mailu, "imam osjećaj da će nas uvijek gledati kao drugačije.

 Kao neku tamnu rupu Evrope o kojoj malo znaju, a još manje žele znati."

Taj osjećaj isključenosti dodatno jačaju šire političke promjene. Godinama svjedočimo usponu krajnje desnih stranaka širom Evrope – od Francuske i Njemačke do Nizozemske i Austrije – koje antimigrantsku i antimuslimansku retoriku sve više približavaju političkom centru.

Uz izborne uspjehe, incidenti poput spaljivanja Kur’ana pod izgovorom slobode izražavanja produbljuju osjećaj otuđenosti. Muslimani se sve češće ne posmatraju kao historijska činjenica Evrope, već kao kulturni problem koji treba "upravljati".

Umjesto da nas potiskuju ili da o nama ne žele učiti, Evropljani bi u Bosancima trebali prepoznati primjer kako je moguće biti i Evropljanin i musliman, bez ikakve proturječnosti.

Umorna sam od objašnjavanja da bosanski muslimani postoje, kao da smo izuzetak, a ne rezultat same evropske historije. Jugoistočna Evropa nije periferija niti manje vrijedan prostor. Ona je oduvijek bila u središtu evropske priče – obilježena kulturnim razmjenama, ali i strašnim genocidom nad muslimanima u Srebrenici, koji institucije Evropske unije svake godine obilježavaju 11. jula.

Nove generacije Evrope moraju tu historiju učiti u skoli. Jer prilagođavanje ne može ostati jednosmjeran zahtjev.

Ako su muslimani stoljećima učili kako živjeti s Evropom, vrijeme je da Evropa nauči kako živjeti s njima. U suprotnom, ideja da ovdje ne pripadamo prestat će biti nesporazum i ponovo postati opasnost.