Na vratima Sarajeva su rođeni alpinizam i kupališta, otvorena prva vinarija

Most je sagrađen zbog stijena na desnoj strani Miljacke, od kojih se nije moglo proći dalje. Na mjestu gdje je izgrađena Kozija ćuprija zaustavljali su se karavani kako bi odmorni i osvježeni ušli u grad.

Kozija ćuprija sagrađena je po uzoru na mostarski Stari most, a od njega je za aršin šira jer je to promet zahtijevao. Visoka je 10.20 metara, a promjer svoda je 17.60 metara s dva olakšavajuća otvora na sebi od oko tri metra. Ne postoji tačan podatak kada je most sagrađen, a predanje kaže da je nastao u XVI stoljeću. Sagrađena je u istom dobu kao i Most Mehmed-paše Sokolovića i Stari most, ali nikada nije utvrđen njen datum rođenja i ime graditelja.

Postoje dvije legende o tome kada je izgrađena Kozija ćuprija. Prva legenda kaže da je most izgradio siromašni pastir Meho, kojem su roditelji rano umrli od kuge. Mehu su odgojile komšije, a kao dječak pohađao je seoski mekteb u kojem je naučio nešto o Stambolu, sultanu i njegovoj sviti. Kasnije je čuvajući koze oko Lapišnice čitao knjige koje mu je njegov bivši učitelj posudio i sanjao da će jednog dana otići u grad na Bosforu.

Jednog dana primijetio je kako jedna koza nešto kopka u grmlju i tamo je pronašao nekoliko ćupova s blagom. Njegov san se ostvario, otišao je u Istanbul, školovao se i postao paša. Pretvorio je kolibu svog očuha u prelijepu bogatu kuću, a u sjećanje na koze i pronađeno blago podigao je most koji je nazvao Kozija ćuprija.

Druga legenda kaže da su dvojica braće kozara s Jarčedola, naselja na padinama Trebevića, Sinan i Mehmed pronašli uz pomoć koze blago u pećini. Jedan je sagradio džamiju u Sarajevu, a drugi Koziju ćupriju.

Kozija ćuprija uspjela je do danas zadržati dašak prošlog vremena. Za razliku od ostalih sarajevskih mostova na njoj se zadržao koraluk, odnosno stara kamena ograda od kamenih ploča, koja je štitila prolaznike od pada u Miljacku. Nekoliko puta je i popravljana, a 1791. godine spominje se velika poplava koja je oštetila most. Svod mosta srušio se 1799. godine tokom popravke, a paralelno je privremeno sagrađen drveni most od paljanskog drveta.

"Sruši se... svod na pet-šest majstora koji su je gradili, pa od njih jedan zaglavi i ostali se ozlijede", napisao je Bašeskija u svom zapisu. Tako je nastala i legenda o majstoru koji se nije htio maknuti ispod popravljenog mosta kada se skela skidala sa željezom, da pogine ako se svod po uklanjanju skele ne održi. Pored Kozije ćuprije i danas se nalazi gostionica koja je nekada bila drumska mehana sa štalama i kovačnicom.

Kozija ćuprija više nije ulaz u grad, a danas je posjećuju izletnici, rekreativci, šetači, turisti... Do Kozije ćuprije od Bentbaše doći ćete ako prošetate Darivom. Šetalište koje se smjestilo uz obalu Miljacke ime je dobilo po Austrijancu porijeklom iz Italije, Josefu Da Rivi. On se u Sarajevo doselio 1884. godine, a 1889. godine izgradio je na mjestu gdje se Mošćanica ulijeva u Miljacku kuću i gostionicu.

Kafanu je uspio spojiti s podrumom u kojem je skladištio vino. Tako je postao prvi koji je služio vino u gradu na Miljacki. Josef Da Riva bio je prvi sarajevski vinar s autentičnom vinarijom, koja je na Darivi postojala sve do 1918. godine. Da Riva je prvi u gradu otvorio i kupalište za građane Sarajeva. Svakog dana omnibus je vozio od Katedrale do Da Rivinog kupališta.

Ograđena Miljackom s jedne i stijenama s druge strane, Dariva predstavlja i raj za sve penjače i alpiniste. Babin zub ili kako su je nazvali Austrougari Kleopatrina igla je stijena koja se nalazi na šetalištu Dariva. Dariva je bila ključna za razvoj sportskog penjanja u Bosni i Hercegovini nakon završetka agresije, a Babin zub barem jednom žele popeti svi penjači.

Vjeruje se da je prvi Babin zub popeo Abdulah Šero, sin Hasanov sa Hrida. Bašeskija je zapisao da se s kraja XVIII stoljeća na ovu stijenu "bez ikakvih ljestava penjao neki rahmetli Abdulah Šero, sin Hasanov".