Kako su Mirza Mustafagić i Hana Hadžiavdagić Tabaković očitali lekciju "kolegama" influencerima

Smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, koji je umro 27. augusta 2026, otvorila je još jednom pitanje koje u Bosni i Hercegovini, ali i regiji nikada nije prestalo biti bolno: koliko smo spremni glasno govoriti o ratnim zločinima, presuđenim činjenicama i odgovornosti, a koliko je pojedincima lakše šutjeti.

Dok su društvene mreže nakon vijesti o njegovoj smrti preplavili komentari onih koji ga i dalje veličaju ili negiraju zločine za koje je pravosnažno osuđen, iz javnog prostora istovremeno je stiglo iznenađujuće malo glasova.

Među rijetkima koji su odlučili jasno reći šta misle bili su influenceri Mirza Mustafagić i Hana Hadžiavdagić Tabaković. Oboje su govorili bez uvijanja, o zločincu kao zločincu, o žrtvama i o odgovornosti društva da ne šuti pred pokušajima prekrajanja historije. Nažalost, cijena tog javnog stava brzo se pokazala. Uslijedili su uvrede, linč i poruke pune mržnje.

"Nemojte mi pričati"

Mustafagić je poručio da se o Mladićevoj smrti ne bi trebalo šutjeti niti temu svoditi na politiku. Za njega je riječ prije svega o ljudskom i historijskom pitanju, o čovjeku koji je pravosnažno osuđen za najteže ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici. Posebno je odbacio argument da se javne ličnosti ne trebaju "miješati u politiku", ističući da govor o žrtvama i presuđenim zločinima nije političko pitanje.

"Nemojte mi pričati da ne želite da se uplićete u politička pitanja. Nisu ovo politička pitanja, ovo su historijska, ljudska i pitanja časti onih koje je ovaj zlotvor ubio. Uz pravo i pravdu sam uvijek i zauvijek, taman da je moj brat ratni zločinac", poručio je Mustafagić.

Svoj jasan stav iskazala je i Hana Hadžiavdagić Tabaković, koja je nakon osude Mladićevih zločina, kako je navela, primila niz gnusnih poruka. Posebno ju je, kaže, pogodilo što iza nekih takvih profila stoje maloljetnici, ali i roditelji koji javno poziraju sa svojom djecom. Zapitala se kakve se poruke toj djeci šalju kod kuće i kakva će "istina" biti prenesena na nove generacije:

Gnusobe u inboxu

"Neću vam pokazati kakve su mi se gnusobe slile u inbox samo zato što sam OSUDILA OSUĐENOG RATNOG ZLOČINCA ratka mladića. Neću. Neke poruke jednostavno više govore o onome tko ih piše nego o onome kome su upućene. Ali znate što je zapravo najjezivije? Kad otvoriš profile, a tamo maloljetnici. Ili žene koje ponosno poziraju sa svojom djecom. Majke. I onda se zapitaš: što se toj djeci priča kod kuće? Čemu ih se uči? Kakvu im se 'istinu' servira ako odrasla osoba osjeti potrebu vrijeđati nekoga jer je ratnog zločinca nazvao ratnim zločincem? To odrasta. To se odgaja. To sutra postaje odrasla osoba.

Možete prekrajati povijest koliko želite. Možete zataškavati, relativizirati, izmišljati i generacijama prodavati laž kao istinu. Ali postoji jedan problem: činjenice ne nestaju zato što vam se ne sviđaju. I da, istinski mi je žao ljudi koji žive zarobljeni u takvoj mržnji. Ali još mi je više žao mog naroda koji je toliko puta, bez kalkulacije i s velikim srcem, pružao ruku pomirenja. E TU JE RAZLIKA! Ogromna! Pomirenje nije amnezija. Oprost nije brisanje povijesti. A nazvati OSUĐENOG RATNOG ZLOČINCA onim što jest nije mržnja. To je činjenica. I činjenice, koliko god vas boljele, ne možete izvrijeđati do nestanka."

Problem je tišina

I upravo u tome i jeste veliki problem. Nisu najglasniji samo oni koji danas Mladića nazivaju herojem ili pokušavaju negirati zločine za koje je pravosnažno osuđen. Problem je i tišina svih onih koji znaju šta se dogodilo, ali biraju da ne kažu ništa. Šutnja sama po sebi nije neutralna kada se činjenice pokušavaju zamijeniti mitovima, a zločinci pretvarati u heroje. Posebno kada se ljudi koji na to podsjete izlažu linču samo zato što su izgovorili ono što je već utvrđeno presudama.

Ratko Mladić nije historijska nepoznanica niti stvar nečijeg političkog ili nacionalnog dojma. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pravosnažno ga je osudio za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju, teror nad civilima Sarajeva i druge zločine, potvrdivši njegovu krivicu po 10 od 11 tačaka optužnice. Kad se sve sagleda, nije najvažnije ko će napisati najglasniju poruku. Značajnije je, mnogo značajnije, da oni koji znaju činjenice ne pristanu na tišinu. Jer, štagod nam govorili proteklih godina, pomirenje bez istine nije pomirenje, a zaborav nije pravda.