Mešani: Naši ljudi misle da će im život vani ispuniti snove, ali nije tako

Primjer su supružnici Denisa i Samir Mešan iz Bugojna koji su se, nakon višegodišnjeg boravka u inozemstvu, vratili u svoj grad i počeli baviti pekarstvom.

Otvorili su, naime, vlastitu pekaru, koja je za kratko vrijeme stekla svoje redovne kupce i povjerenje mnogih stanovnika bugojanske općine. 

"U početku je bilo teško. Uložili smo novac, i bili svjesni rizika koji donosi ulazak u novi biznis. Srećom, nismo pogriješili u našoj procjeni. Ne može se čovjek preko noći obogatiti, ali se može solidno živjeti", kazala je Denisa.

Dodaje da nikada nije zažalila zbog odluke da se vrate u Bugojno i pokretanja posla kojim se trenutno bave.

"Tamo je suprug na posao putovao 120, a ja 80 kilometara, u suprotnom smjeru. I, onda, kada nakon isteka mjeseca platite sve što treba, shvatite da vam je dobro i u vašoj zemlji, i da samo trebate raditi. Naši ljudi misle da će im život na zapadu ispuniti sve snove, ali nije tako", ističe.

Naglasila je da u pravljenju hljeba i raznog slanog i slatkog peciva koriste isprobane recepture norveških pekara, s obzirom da su u toj zemlji živjeli od 2001. do 2013.

"Suprug je tamo radio kao pekar, a određeno iskustvo je stekao i u bugojanskom 'Mlinpeku' u kojem je, također, proveo izvjesno vrijeme. Nekako se sve posložilo, i danas smo tu gdje jesmo, zadovoljni nakon tri godine rada - kazala je.

Priznaje da je konkurencija na tržištu velika i da, žele li opstati, pekari moraju uložiti  maksimalne napore da ponude  proizvod, koji će moći zadovoljiti sve rigoroznije kriterije kupaca.

"Mi smo se bazirali isključivo na domaću proizvodnju novih vrsta hljebova, koji ne sadrže nikakvu hemiju. Imamo domaći, bavarski i planinski hljeb, i oni su jako traženi. Nije nam važna količina, već kvalitet hljeba koji pravimo", istakla je.

Dosta dobro se, kaže, prodaju i dvije vrste hljeba, čija je cijena 0,50 KM.

"Kupuju ih uglavnom penzioneri koji žive sami, a bude i onih kojima hljeb poklonimo, jer nemaju novca da ga plate. Takvima uvijek izađemo u susret", veli Denisa.

Kaže da pekarski posao zahtijeva puno truda i odricanja, i da zbog stalnih obaveza nema baš puno vremena koje bi, eventualno, iskoristila za neke druge stvari.

"Kada zatreba, pomognu djeca. Kćerka studira u Tuzli, a sin je srednjoškolac. Povremeno zaposlimo studentice, koje na ovaj način zarade džeparac za dalje školovanje, što nam je posebno drago", ističe.

Smatra da svi ljudi, ukoliko to zaista žele, mogu biti uspješni u postizanju svog cilja, bez obzira kojom profesijom se bave.

"Važna je upornost, volja i želja da se uspije. Ako to imate, onda ni rezultati neće izostati", poručila je.

Denisa na kraju zaključuje kako bi se cijela knjiga mogla napisati o njenom dosadašnjem životu, i putu koji je prešla s porodicom do adrese na kojoj danas živi.

Kao 12-godišnja djevojčica je iz rodnog Vinca kod Jajca otišla u izbjeglištvo u Sloveniju, a kasnije i u Austriju. Tamo je pohađala osnovnu školu, i onda se 1995. vratila u Bosnu, tačnije u Zenicu. Tu je završila prvi razred gimnazije, da bi školovanje nastavila u Bugojnu.

Za taj grad se, kaže,  čvrsto vezala još kao srednjoškolka, zapravo onog momenta kada je upoznala svog supruga Samira, koji joj je i najveća podrška.