Legenda o Safikadi, banjalučkom simbolu želje za sretnom ljubavi

Prema jednoj, prelijepa Banjalučanka je unuka Ferhad-paše Sokolovića, a u drugoj Safikada je kćerka Hadži-Kejzo Kahrimanovića.

No priča o ovoj nesretnoj ljubavi završava na isti način.

Safikada je teško podnijela odlazak voljenog askera, nekog Omera, na neko ratište. Na vijest o njegovoj pogibiji pohitala je u najljepšem svadbenom ruhu pred top baljemez u trenutku kad je fitilj dogorijevao, stala pred njega i otišla u smrt.

Prema nekim izvorima, Safikaduna je bila djevojka zaljubljena u vojnika vezirske vojske, što ovu legendu stavlja u kasni 16, 17. ili 18. vijek, dok je, prema drugima, bila kćerka časne banjalučke porodice, a njen ljubavnik bio je austrijski vojnik, stoga i zabranjen. Vojnik sa tvrđave Kastel, odlazi u ratne pohode. Nesretnoj djevojci uskoro stiže glas o njegovoj pogibiji. No, kako je to nekada bivalo, roditelji su joj izabrali primjerenog muža.

Legenda kaže da je Safikada, obučena u odjeću za vjenčanje, odšetala do Tvrđave, ispred koje je bio postavljen top, koji je pucnjem označavao podne. Kada se fitilj zapalio, pritrčala je moćnom oružju, i zagrlivši cijev, uz nju čvrsto priljubila grudi...

Postoji i verzija prema kojoj je nju ubio austrijski vojnik, jer nije stala na znak "HALT!" (Stoj) i koja je zbog svog prkosa i stradala. Kažu kako istini najviše odgovara upravo ova verzija.

Banjalučani sahraniše Safikadu na mjestu gdje je palo njeno tijelo.

Međutim, ni tu se zna istina. Jedni tvrde da je Safikadunino turbe bilo dio kompleksa Ferhadije, a grob u blizini bedema.

A priča koja je izgleda prihvaćenija među Banjalučanima, govori kako je Safikadunin grob nedaleko od Ferhadije, u ulici koja vodi prema Kastelu. Na tom mjestu generacije Banjalučana pale svijeće uz znak želje za sretnom ljubavlju.

Ovako stoji na stranici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika:

"Lijevo od džamije nalazilo se manje turbe u kome je sahranjena unuka Ferhad-paše. Turbe je bilo oktogonalno, manjih gabarita od prethodna dva i pokriveno drvenim šatorastim krovom s biber crijepom. Pretpostavlja se da je izgrađeno krajem XVII ili početkom XVIII vijeka. Turbe je bilo djelomično ozidano kamenim kvaderima, a djelomično pritesanim kamenom s krečnim malterom kao vezivnim sredstvom, bez upotrebe gvozdenih spona. Na tri suprotne strane nalazila su se tri četvrtasta prozora s naglašenim šiljatim lukom. Prozori su bili s demirima od okruglog kovanog gvožđa. S lijeve strane ulaza u turbe nalazio se manji drveni dolaf. Plafon je bio ravan, s daščanim šišetom."

Safikadin grob je na inicijativu Zavoda za zaštitu spomenika i prirode Banja Luke restauriran 1987. godine. Na zidovima neugledne limarske radnje u Ulici patrijarha Makarija Sokolovića stoji pločica s natpisom: "Ovaj spomenik kulture je pod zaštitom države".

Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen-groba, postoji ljudski kostur položen u smjeru zapad-istok. Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka.

Prije nekoliko godina, Muharem Insanić je skladao operu Safikada. Libreto je napisao banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec.

Ujedno, postoji i zapisi o tragičnoj ljubavi.

„Legenda jedna još uvijek živi:

Za ljubav svoju, Safikada, iako mlada, svoj život dade.

I ove noći neko će proći tu pokraj zdanja Ferhadije,

neko ko beskrajno voli, ko ljubav cijeni i ljubav krije.

Niko ga kažu video nije i niko ne zna ko to radi.

Ko svako veče kad akšam pada, zapali svijeće Safikadi.

Tužno je bilo kad haber stiže da on se nikada vratiti neće.

Pred top je stala lijepa Safikada i krvlju zalila cvijeće.”