Kako Konjic čuva sjećanje na Drljaču i Džumhura

Kroz školu je prošlo preko 200 ljubitelja likovne umjetnosti, a svima im je zajedničko to da žele sačuvati sjećanje na ove velikane, koji su iza sebe ostavili velika djela, javlja Radio Slobodna Evropa.

Inicijator likovne škole „Zuko i Lazo“ je Udruženje za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa Općine Konjic, o čemu sekretar Udruženja, Afan Hajduk kaže:

Školu slikanja vodi akademski slikar, prof. Vedad Mujak: „Pored ove škole, toliko se to razvilo da otprilike sad ima osamdeset osoba koje idu. Uzrasti su razni, od najmlađih, od čak pet godina, do osamdeset pet. Tek sam nedavno saznao koliko godina ima čika Ibro.“

„Udruženje je obnovom kuće započelo i tu vrstu aktivnosti. Naime, mi smo poželjeli da ova kuća, osim što će postati svojevrsni muzejski eksponat, ima i svoj stvarni, svakodnevni život, a čini mi se, i vrijeme je pokazalo, da je najprimjerenije bilo omogućiti svojim malim i mladim sugrađanima da svoje prve poteze kistom ili slikarsku vještinu iskažu upravo ovdje.“

U ovoj školi godine nisu bitne. Bitna je samo strast za slikarstvom. Potvrđuje to i 86-godišnji Ibro Tulić.

Da škola ima i budućnost, potvrđuju i njeni najmlađi članovi. Bilježe se izjave Armina i Emine.
„Dosta sam vremena ovdje provela, naučila sam mnoge stvari koje su mi potrebne za slikanje i crtanje. Veoma sam zadovoljna jer pored toga što učimo o slikanju i crtanju, ovdje stječemo i prijateljstvo koje će biti doživotno.“

„Radiću još u ovoj školi „Zuko i Lazo“, kao njen član, i svi mi, čuvamo ideale Konjica, a to su upravo ove ličnosti Zuko i Lazo.“

„Da vam kažem, čast mi je biti član ovog školskog centra, baš radi našeg Zuke, poznatog putopisca. Uz njega je još i Lazo Drljača, čiji je spomenik napravljen na Borcima. I to mi se nadodalo, još jedan potencijal, da se držim ovog posla. Počeo sam, uspio sam u olovci uraditi, i od tada do danas, evo devet godina kako radim ovo u Centru. Ne bih napustio dok me god drži snaga i pamet. Radiću, jer je to moj hobi i volim ga“, kaže Tulić.

Lazar Drljača za sebe je govorio da je bogumil, i to posljednji. Želio je, kada umre, da mu kao nadgrobnik postave stećak. Tako je i bilo. Ovaj akademski slikar svjetla Pariza, Rima i Beča zamijenio je krajolikom iznad Boračkog jezera u konjičkoj općini, gdje je živio oko 40 godina, sve do svoje smrti. Danas ovdje Radoš Mićević slika iste motive.

„Vjerujem i duboko sam uvjeren da na ovim prostorima još uvijek lebdi njegov duh, duh akademika koji nas nadahnjuje, nas umjetnike, koji primamo taj njegov duh i njegovu energiju koja nas tjera da slikamo. To je neki poriv u čovjeku koji ga jednostavno tjera i on mora da uzme četkicu i slika. Tako ja uzmem četkicu i dođem na ova mjesta koja su potpuno obrasla, koja su tako divlja, a opet tako pitoma. Na tim mjestima se rade najbolja djela“, kaže Mićević.

Učiteljica Mirzeta Teletović redovna je učenica likovne škole „Zuko i Lazo“.

„Pošto su to bili veliki umjetnici, ja sam stvarno željela da budem dio te škole koja nosi taj naziv i ponos mi je bio da predstavljam njihova imena. Moja okolina je to prihvatila onako, sa skepticizmom, pošto sam ja tada bila supruga, majka, zaposlena žena, imala sam svoje obaveze. Bila su razmišljanja u smislu da li je to za mene ili ne. Međutim, ja sam znala šta želim, odmah sam se javila profesoru i od prvog dana sam dio te škole. U toku škole nadograđivala sam znanje. Naš profesor zaista nesebično prenosi svoje znanje na polaznike škole“, kazala je ona.