Kako je nastala velika poema „Hatidža“ pjesnika Mile Stojića

Ambasadorica Bosne i Hercegovine u Češkoj Martina Mlinarević u povodu 27. godišnjice genocida u Srebrenici napravila je uistinu jedinstven i veličanstven gest kulture sjećanja.

Umjetnost i kultura sjećanja

Naime, u povodu obilježavanja godišnjice genocida, Ambasada BiH u Češkoj je centralni fokus ovogodišnje komemoracije stavila majke Srebrenice, njihovu žrtvu, prkos i borbu za pravdu.

Tako su na komemoraciji za Srebrenicu poemu "Hatidža" proslavljenog bosanskohercegovačkog pjesnika Mile Stojića izvele i ambasadorice akreditirane u Češkoj Republici.

Bila je to prilika da se prisjetimo kako je nastalo ovo značajno djelo sjećanja na žrtve najvećeg zločina nakon Drugog svjetskog rata na tlu Europe.

„U jednom razgovoru, objavljenom u nekim novinama, Hatidža je pričala kako svake noći sanja svoje umorene sinove da su negdje otputovali i s njima razgovara i kako je u dvorištu svoje kuće posadila tri srebrena bora, kao neko simbolično sjećanje na svoje najdraže.  Te njene riječi ja sam doživio kao jednu veličanstvenu pjesmu i doslovno ih prenio u jedan prozodijski jezik. U Hatidžinim riječima ja sam osjetio epifaniju, onaj jezik koji sam po sebi govori o smislu i besmislu naših života, o jednom oceanu tuge, što, po mom mišeljenju jedino poezija može artikulirati“, zapisao je o nastanku poeme „Hatidža“ Mile Stojić.

Pjesmu je potom stavio na Facebook profil na vijest o Hatidžinoj smrti, kao „osobni refleks na ovu antičku priču i znao sam da će mnogi ljudi reagirati, već zbog samog povoda“.

„Ali nisam mogao ni sanjati da će mi u jednom trenutku početi pristizati njezini prijevodi na strane jezike, od pisaca i prevoditelja, od meni poznatih i nepoznatih ljudi. Prije toga sam razmišljao da ugasim svoj profil, jer su me društvene mreže već počele umarati svojom trivijalnošću, ali tad sam shvatio da one mogu imati i izuzetnu moć u promicanju vrijednih i korisnih stvari. Nakon što sam dobio dvadesetak prijevoda, ispričao sam to mome sarajevskom izdavaču i njegova je ideja bila da to objavimo kao knjigu. U pomoć mi je priskočio i moj prijatelj i zemljak, veliki slikar Halil Tikveša, ustupivši mi radove sa svoje veličanstvene izložbe o agresiji na Bosnu i knjiga je već bila gotova“, dodao je.

Srebrenica je lakmus naše ljudskosti

Nije želio da se knjiga prodaje, pa je cijeli tiraž poklonjen Memorijalnom centru u Potočarima!

„Vjerujem da je to moj mali prilog ne samo književnosti, nego i stotinama tisuća pobijenih, unesrećenih i ranjenih. Jer što je književnost, pitao se Milosz, koja ne spašava narode i ljude. Doprinos majki Srebrenice priznavanju ovog zločina je nemjerljiv. One nisu ni političarke, ni intelektualke, one su majke, ljudske majke. Same i nesretne, počele su obijati pragove svjetske pravde, von Schwelle zu Schwelle, kako bi to rekao veliki njemački pisac Paul Celan, vjerujući u neku ljudsku pravdu, nadajući se da je ona dostižna. I u tom hodu nailazile su uglavnom na nerazumijevanje, pa čaki i podsmijeh, ali njihov trag je ostao svijetao i jasan, jer one ništa nisu mogle izgubiti, jer su izgubile sve. Neki veliki pisac će jednog dana napisati tu njihovu priču“, naveo je Stojić.

Stojić smatra kako je tema Srebrenice najteža evropska tema nakon Drugog svjetskog rata.

„I ne može se pored nje preći kao pored turskog groblja, da se poslužim jednom narodnom izrekom. Kada je, pak, riječ o društvenom aspektu, nepodnošljivo je slušati riječi pojedinih političkih struktura koje taj genocid osporavaju, kao i onih koji se ponašaju kao njegovi vlasnici. Jer, kad se kaže „Srebrenica“ treba staviti točku i dugo šutjeti. To je jedna od rijetkih riječi u našemu jeziku, koje ne podnosi veznik „ali“, niti bilo koji rastavni veznik. Riječ Srebrenica, već sam negdje rekao, lakmus je naše čovječnosti“, podvlači autor.

Političke elite naroda u čije je ime počinjen genocid svojski rade na tome da se on relativizira, pa i da se porekne.

„To ima užasne posljedice na mlade, jer se odgajaju u laži. U Austriji, gdje sam jedno vrijeme živio, sve osnovne i srednje škole imaju nastavnu obavezu posjetiti koncentracijski logor Mauthausen, kako bi mladi ljudi vidjeli razmjere velikog ljudskog zla, kojio su počinili njihovi preci i koje se ne smije ponoviti. A gdje smo tu mi? U nas se još na nogometnim utakmicama masovno izvikuju parole „nož, žica, Srebrenica“, a studentski centri se nazivaju imenima osuđenih ratnih zločinaca. Kakve su to poruke mladima, nego priprema za novi sukob i nova klanja. Mladom naraštaju koji se odgaja u takvom duhu uništava se budućnost“, riječi su velikog pjesnika.

Danilo Kiš je pisao da je fenomen genocida tema na kojoj pisci prolaze ili propadaju, bez popravnog.

„Tema je izuzetno teška, jer umjetnost teško podnosi toliko smrti, toliko zla. Ne može se o Srebrenici pisati licitiranjem brojeva, niti ideologiziranim rječnikom. Ljudska patnja je univerzalna, kao i ljudsko zlo. Mnogo je knjiga već napisano, ali meni su još uvijek najbolja neposredna svjedočenja, kakve su Knjiga Hasana Nuhanovića i Emira Suljagića. Veličanstvena poezija Miodraga Stanisavljevića, dokumentarni roman Ivica Đikića „Beara“ spadaju, također, među ta prvorazredna umjetnička ostvarenja“, smatra Stojić.

Majka Hatidža i Aleksandar Vučić

Nažalost, „političke elite još vode rat, pokušavaju mirnim sredstvima ostvarili ono što nisu uspjele oružjem“.

„Tranzicijski političari tobože brane nacionalne interese, koje, kako veli Tomislav Marković, poznaju kao vlastiti džep. Intelektualci su uplašeni i rezignirani, srednja klasa je uništena, jer sve ovo dugo traje, a taj trijumf bahatosti bojim se svima nama će se obiti o glavu. Sve što je lijepo i pametno napušta naše države, jer je zaista teško živjeti u zemlji u kojoj se neprestano huška na nove sukobe, a  pljačka i otimačina pokrivaju uzvišenim nacionalnim ciljevima“, govori pjesnik.

„Pravda velikog ubojice, kaže A. B. Šimić svojom rukom i dalje mori. Međunarodni sud izrekao je važne presude, ali one ne znače ništa aktualnim liderima. Majke Srebrenice neće dočekati pravdu, jer im nitko ne može vratiti sinove. One traže samo malo pokore i pokajanja, malo milošte i ispaštanje u našim srcima, da ne ostanu skamenjena na ljudsku bol i neviđena stradanja. Veličanstvena je gesta rahmetli Hatidže Mahmedović, koja je srbijanskom predsjedniku (Aleksandru Vučiću), koji je sudjelovao u agresiji na Bosnu, na potočarskom mezarju  okačila na rever onaj srebrenički cvijet, rekavši mu: „Nemojte, sine, da se ovo ikad više ponovi“. Nisam siguran da ju je razumio“, zaključio je Mile Stojić.