Kako i koliko je politika ženskog roda?

Piše: Emina Bošnjak, Sarajevski otvoreni centar

Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Heinrich Böll su svoj drugi Otvoreni forum, održan 23. aprila u Art kinu Kriterion, posvetili ženama i/u politici. Gošće panelistkinje s političkom pozadinom: Nina Marković, viša asistentica na Stomatološkom fakultetu, vijećnica Općinskog vijeća Centar i članica SDP-a, Sabina Ćudić, fotografkinja, publicistkinja i profesorica na Sarajevo School of Science and Technology, članica Naše stranke, i predstavnica akademske zajednice na panelu, Lejla Turčilo, prodekanesa za nastavu na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu su pokušale odgovoriti na pitanja: šta je ženska politika, kako u lokalnim zajednicama direktno politički i ekonomski osnažiti žene i muškarce, kako u svakodnevnom životu postići stvarnu ravnopravnost za sve osobe, svih životnih dobi, sa svim različitostima - a za jednake mogućnosti. Panel je moderirala Elvira Jahić iz Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena.

Jezik nije najvažniji

U samom uvodu panela učesnice su dobile priliku da odgovore na pitanje odnosa političkog i ženskog, a diskusija je nastavljena temama o odnosu jezika, ženskih prava i žena u politici, učešću žena u političkom i javnom životu i ženskim forumima unutar političkih stranaka, ali i priliku da odgovaraju na mnogobrojna pitanja iz publike i čuju i njihova mišljenja.

Nina Marković je istakla kako svaka osoba, bez obzira na spol, treba imati mogućnost izbora učestvovanja u nekoj od sfera života, pri čemu politika služi kao instrument za postizanje određenih rezultata u obrazovanju, zdravstvu i, pogotovo, privredi. Politika nije samo rezervisana za starije, već bi trebala biti na raspolaganju mladima kao instrument za poboljšanje života, te u ovom kontekstu bi je potrebno više informiranosti i edukacije mladih. Kada su žene u pitanju, Nina Marković smatra da bi trebale „zbiti redove“ i izboriti se za svoje mjesto u političkom životu.

U odnosu jezika i (reprezentacije) žena u politici, Nina Marković smatra da korištenje rodno senzitivnog jezika nije visoko na listi prioriteta stvari o kojima treba brinuti te da se slaganjem „svega u gender“ gubi na bavljenju važnijim pitanjima od pitanja jezika, kao što je veća zastupljenost žena na pozicijama moći i učešće u vlasti. Poželjna situacija bi bila potpuna brojčana ravnopravnost na svim pozicijama (50% žena naprema 50% muškaraca); sve van toga, prema njenom mišljenju ne predstavlja jednakost. Pitanje jezika tek dolazi na kraju, a prije toga bi se trebali/e razgovarati o bitnijim stvarima, kao što je praktična provedba određenih politika: prvo je potrebno definirati probleme, a zatim ići u njihovo rješavanje.

Na pitanje iz publike o postojanju foruma žena u nekim političkim partijama  i da li je rad takvih foruma ograničen na bavljenje „ženskim temama“ te šta sprečava žene da učestvuju u političkom životu, Nina je odgovorila da smatra da su takva interesna udruživanja potrebna i da se Forum žena SDP-a bavi „ženskim pitanjima“, ali i drugim pitanjima od značaja za širu zajednicu, ali da pretpostavlja da je mali broj žena u političkom životu rezultat glasanja birača/ca koji/ ne biraju žene. U slučaju da nisu potrebni ženski forumi u političkim strankama, onda nisu potrebne ni ženske nevladine organizacije i da ženski forumi mogu biti način udruživanja žena koji prevazilazi međustranačke podjele.

Opasnost razdvajanja „ženske politike“

Prema Sabini Ćudić, kategorizacija „ženske politike“ potencijalno opasna jer stvara jaz između ljudi: žene bivaju gurnute u ono što se smatra „ženskom politikom“ i „ženskim temama“ kao što su rak dojke ili nasilje u porodici dok pitanja npr. bezbjednosti ostaju u domenu bavljenja i djelovanja muškaraca. Politika definira ostale društvene aktivnosti i trebala bi biti neutralnog roda: ekspertiza, a ne spol bi trebala biti vodič i kriterij bavljenja politikom. Sabina Ćudić smatra da prioretizacija učešća žena u politici  nije odgovor jer borba za ženska prava jeste usko vezana za jezik. Jezik stvara realnost: pojmove vizualiziramo; „doktor“ i „doktorica“ ne donose istu vizualizaciju, a samim tim niti istu realnost. Ovo se dalje podsvjesno prenosi na naše životne odluke, npr. na način na koji glasamo na izborima.

Navela je ilustrativan primjer jednog američkog komunikologa koji je u jednom govoru stalno koristio zamjenicu „ona“. Kada ga je neko pitao zašto to čini i zar to nije diskriminacija prema muškarcima, on je odgovorio da je star i da je tokom svog dugogodišnjeg života uvijek koristio zamjenicu „on“, te da mu je ostalo malo vremena u životu da ispravi tu praksu. U komentaru Nine Marković da se boji da će diskusija nastaviti samo o jeziku, Sabina vidi logičku neodrživost i pita se zašto postoji doza iritacije u javnom diskursu kada se raspravlja o korištenju rodno senzitivnog jezika i zašto zastupnice u Parlamentu koriste muški rod kada govore o sebi. To je pitanje koje svako od nas treba intimno riješiti.

Stvaranje ženskih foruma unutar političkih stranaka je problematično za Sabinu Ćudić jer predstavlja ograđivanje torova koje ženama daje mogućnost da u javnosti istupaju samo po „ženskim“ pitanjima, te da takve vrste interesnog udruživanja imaju smisla kada su u pitanju mladi, ali ne i žene.

Razdvajanje ženskih i ne-ženski sfera

Lejla Turčilo, čije iskustvo dolazi iz akademske zajednice i van političkih stranaka je istakla problem politike i mjesto žene u političkoj i akademskoj zajednici. Danas postoji slika politike kao posla za odabrane, posla koji isključuje ili uključuje, a same žene su nevidljive u politici. Najveća opasnost leži u definiranju „ženskih“ i „neženskih“ sfera – ko, zapravo, ima moć da ih definira, koje su to sfere i šta obuhvaćaju? U drugom dijelu njenog uvodnog izlaganja je govorila o rodno senzitivnom jeziku, jezičkoj determiniranosti te navela primjer studentica koje prihvataju sterotipizaciju žena u jeziku.

Lejla Turčilo takođe smatra da je rodno senzitivan jezik važan jer determinira način na koji doživljamo stvarnost. Savršen primjer je korištenje titule „državni sekretar“ za Hillary Clinton: u medijima se uglavnom koristi ovaj oblik u muškom rodu jer se smatra da je „državna sekretarica“ neka koja ne radi „ozbiljan posao“ niti ima stvarnu odgovornost i obaveze koju ta pozicija donosi. Nakon komentara i pitanja iz publike o rodnosenzitivnom jeziku i ženama u politici, dodala je da smatra da se rasprava zapravo vodi o metajeziku: šta, zapravo, stoji iza jezika i koliko jezik pridonosi stereotipizaciji; primjer kojim ilustruje svoje stavove je koncept „dovoljno dobra“ koji uopće ne postoji u muškom rodu. Mišljenje Lejle Turčilo se može sažeti rečenicom njenog prijatelja „Da mi imamo demokratiju, ne bismo ju reklamirali na plakatima.“ i da postoji analogija s problemom žena u politici. Legitimno prihvatamo sintagmu „ljudi i žene“ i manjinski diskurs, u kojem su žene one koje su slabije i ugrožene.

U završnom komentaru i na pitanje moderatorke Elvire Jahić koje su to tri prioritetne stvari kada je u pitanju političko i ekonomsko osnaživanje žena i muškaraca, Nina Marković smatra da je to udruživanje žena, prevazilaženje političkih i drugih granica koje ih dijele, zatim plan preciznih akcija i protok informacija i izvan zatvorenih foruma, te edukacija mladih.

Za Sabinu Ćudić najveći problem jeste nedostatak građanske svijesti i svijesti mladih o tome koliko politika odlučuje o svakom aspektu njihovih života. Potrebno je odrediti probleme na lokalnom nivou, te stalno pozivati nadležne na odgovornost. S kvalitetnim obrazovanjem muškaraca će doći do ravnopravnosti i jednakosti žena i muškaraca u svim sferama društvenog života. Lejla Turčilo smatra da je potrebno više komunikacije, pogotovo sa ženama u malim i/ili ruralnim sredinama, te osluškivanje njihovih potreba, a ne samo razgovor i izražavanje stavova unutar zatvorenog akademskog, političkog, nevladinog i urbanog kruga.