Između mita i stvarnosti: Vanjskopolitičko svrstavanje Bosne i Hercegovine u novom globalnom poretku

Nedavno glasanje u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija još jednom je ogolilo temeljnu dilemu koja već decenijama oblikuje vanjsku politiku Bosne i Hercegovine: da li država djeluje na osnovu vlastitih interesa i iskustava, ili slijedi narative koji pripadaju političkim mitovima, a ne geopolitičkoj stvarnosti?

Za portal Radiosarajevo.ba pišu: Senadin Lavić i Zlatko Hadžidedić

Svrstavanje bosanskohercegovačkih predstavnika uz Zalivske države (čitaj: uz Sjedinjene Američke Države i Izrael), a protiv Irana, obavljeno je bez ikakvog obrazloženja koje je bosanskohercegovačka javnost očekivala, baš kao da se radi o nečemu što se samo po sebi podrazumijeva i što, naravno, ne zahtijeva nikakvo obrazloženje. Jedina polemika vodila se oko toga ko je autor takve odluke.

Pomenuti nedostatak obrazloženja ukazivao je na to da se Bosna i Hercegovina po automatizmu svrstala na stranu svojih zapadnih 'saveznika', a sve u svrhu očuvanja svog "euroatlantskog puta". Međutim, upravo taj 'put' danas zahtijeva ozbiljno preispitivanje – ne samo zbog njegove neizvjesnosti, nego i zbog cijene koju BiH plaća svakim novim činom političkog prilagođavanja.

U trenutku kada se svjetski poredak ubrzano rekonfigurira, a tradicionalne podjele gube svoju determinirajuću snagu, pitanje autonomije malih država dolazi u pravi plan i definira njihovu vanjsku politiku. Bosna i Hercegovina, međutim, i dalje vanjsku politiku tretira kao produžetak unutrašnjih trulih kompromisa, umjesto kao instrument dugoročne strategije razvitka države i njezinog položaja u internacionalnoj zajednici.

Mit o euroatlantskoj perspektivi

Politički diskurs u Bosni i Hercegovini već decenijama počiva na pretpostavci da je integracija u Evropsku uniju i NATO ne samo moguća, nego i izvjesna. Ta pretpostavka s vremenom je prerasla u dogmu – normativni okvir unutar kojeg se svaka politička odluka automatski legitimira. Uopće se ne postavlja pitanje o opravdanosti ovog "dogmatizma" i stanju Bosne u decenijskom procesu "pristupanja" euroatlanskim integracijama. Naravno, put Bosne može i mora biti evropski i svjetski!

Recentna empirijska stvarnost uporno demantira taj 'optimizam'. Procesi su spori, uvjeti sve kompleksniji, a politička volja unutar samih organizacija ograničena i selektivna. Članstvo u NATO-u ostaje formalno uvjetovano unutrašnjim konsenzusom koji je u praksi nedostižan, dok je evropski put postao vremenski neodređen, podložan promjenama koje više reflektiraju krize unutar same Unije nego napredak kandidata. Sve je postalo fluidno, neodređeno i neprecizno, kao da se radi samo o jednoj naraciji koja se ne može objektivizirati i učiniti stvarnom zbog nekih nepoznatih razloga. Čak je narativ o "evropskom putu" korišten na vrlo sporan način, da bi se bosanska vanjska politika ucjenjivala i koristila za interese parcijalnih etno-religijskih politika, koje su zakočile Bosnu u živom pijesku. Posebno je indikativno da su se za "nosioce evropskog puta" izdavale one političke organizacije koje su slijedile rigidne etnopolitičke isključivosti, propale ideologije, netoleranciju, etnofaulizam i religijski fundamentalizam.

U takvom kontekstu nameće se ključno pitanje: da li je racionalno graditi vanjsku politiku na cilju koji sve više poprima obilježja političkog mita? Mora li vanjska politika biti "šire" zasnovana, fleksibilna, operativna i "brža" u usklađivanju s aktuelnom povijesnom situacijom? Kada se državna strategija svodi na dokazivanje lojalnosti putu koji se ne otvara, tada politika prestaje biti sredstvo ostvarivanja interesa i postaje forma simboličke pokornosti.

Glasanje protiv Irana: pragmatizam ili odricanje?

U tom okviru, odluka bosanskohercegovačkih zvaničnika da podrže osudu Irana dobija dublje značenje. Ona nije samo (ne)diplomatski čin, nego izraz prihvatanja određenog narativa o internacionalnim međunarodnim odnosima – narativa koji nije neutralan, nego politički determiniran strukturiran.

Takvo svrstavanje postavlja suštinsko pitanje: da li Bosna i Hercegovina djeluje kao subjekt koji samostalno procjenjuje kompleksnost globalnih odnosa, ili kao akter koji preuzima gotove interpretacije i ugrađuje ih u vlastitu politiku? To znači, jednostavno, da li Bosna i Hercegovina ima ili želi imati svoju orijentaciju i cilj u vanjskoj politici?
Bez vlastite analize, vanjska politika se svodi na imitaciju (a zatim i na parodiju). A imitacija, koliko god kratkoročno djelovala korisno, dugoročno vodi gubitku političkog identiteta.

Historijsko pamćenje kao politički resurs

Iskustvo Bosne i Hercegovine iz 1990-ih nije samo historijska činjenica – ono je potencijalni izvor političke orijentacije. U trenutku kada je država bila izložena agresiji, značajan dio Zapada tu je stvarnost svakodnevno relativizirao (sjetimo se samo monstruozne teze "da Armija BiH granatira građane Sarajeva, da bi za to optužila tzv. Vojsku Republike Srpske"; a onda, prihvatajući potencijalnu vjerodostojnost takve "teze", snage UNPROFOR-a su svakodnevno mjerile uglove pod kojima su granate padale na Sarajevo, ne bi li tu vjerodostojnost i potvrdile; naravno, nikada im nije uspjelo da to potvrde, ali svejedno – svakodnevno su izlazile na teren da mjere ugao pod kojim bi pala svaka granata na Sarajevo!). Relativizacija zločina nad građanima Bosne i Hercegovine amortizirala je stravičnost i dubinu osmišljenih zlodjela od strane Miloševićevog srbijanskog režima, te prikrila pravog agresora i njegove osvajačke namjere pod krinkom "građanskog rata". Istovremeno, taj isti Zapad je embargom na oružje Bosni i Hercegovini dodatno ograničio pravo na odbranu.

U takvim okolnostima, Iran je bio među rijetkim državama koje su pružale konkretnu pomoć. Prisjetiti se te činjenice nije pitanje sentimentalne zahvalnosti, nego pitanje političke konzistentnosti. Država koja zanemaruje vlastito iskustvo šalje jasnu poruku: njena vanjska politika nije zasnovana na pamćenju, nego na trenutnoj, pragmatičkoj prilagodbi. A politika bez pamćenja teško može generirati povjerenje – ni prema vani, ni prema unutra. U budućnosti nam trebaju prijatelji i dostojanstvo iz kojeg nadolazi moć.

Kratko pamćenje, dugoročne posljedice

Posebno zabrinjava izostanak javne rasprave o ovakvim zaokretima. Promjena odnosa prema državi koja je nekada smatrana prijateljskom odvija se gotovo neprimjetno, bez strateškog obrazloženja i bez društvenog konsenzusa.

Time se potvrđuje dublji problem: vanjska politika BiH sve manje proizlazi iz unutrašnjeg promišljanja, a sve više iz eksternog prilagođavanja.

Male države često koriste svoju historijsku vjerodostojnost kao sredstvo očuvanja autonomije. Bosna i Hercegovina, naprotiv, odustaje i od tog ograničenog resursa, čime dodatno sužava vlastiti manevarski prostor.

Pragmatizam bez temelja

Argument da male države moraju biti pragmatične često se koristi kao opravdanje za ovakve poteze. Međutim, pragmatizam bez jasno definiranih interesa i vrijednosti nije strategija – to je improvizacija.

Pravi pragmatizam podrazumijeva fleksibilnost u sredstvima, ali konzistentnost u ciljevima. U slučaju BiH, problem nije u tome što se politika prilagođava, nego što nije jasno čemu se prilagođava.

Ako država ne definira vlastite interese, neko drugi će to učiniti umjesto nje. U tom slučaju država će služiti nečijem, tuđem interesu i biće pretvorena u besciljnu noćnu moru kvazipolitičara, diletanta i suspektnih "vođa" naroda koji su samo kompradorski vazali.

Lažna dilema: principi ili interes

Suprotstavljanje principa i pragmatizma često je pogrešno postavljeno. Dugoročno gledano, upravo principi – poput dosljednosti, pouzdanosti i vjerodostojnosti – postaju ključni politički resursi.
U tom smislu, ostaje otvoreno pitanje: šta je Bosna i Hercegovina konkretno dobila ovakvim glasanjem? Da li je ubrzan njen evropski put? Da li su otvorene nove političke ili ekonomske mogućnosti? Ili je riječ o simboličkom padanju ničice pred gospodarom, bez mjerljivih efekata i ostvarene koristi?

Ako je odgovor posljednji, tada se pragmatizam pretvara u retorički okvir za politiku koja nema jasnu viziju ni jasne rezultate.

Novi poredak, stare navike

Globalni poredak danas se neminovno oblikuje kroz multipolarnost. Pojavljuju se novi centri moći, a sve veći broj država nastoji razviti strategije balansiranja i diversifikacije partnerstava.

Bosna i Hercegovina, međutim, ostaje zarobljena u logici jednostranog svrstavanja. Time ne samo da propušta priliku za aktivnije pozicioniranje, nego i povećava vlastitu ovisnost.

U svijetu koji postaje sve kompleksniji, jednostrane lojalnosti postaju sve manje korisne.

Cijena svrstavanja

Svako vanjskopolitičko svrstavanje ima svoju cijenu. Ona može biti diplomatska, ekonomska ili sigurnosna. Problem nastaje kada se ta cijena ne procjenjuje, nego podrazumijeva kao nužna.
U slučaju Bosne i Hercegovine, koristi ovakvih unaprijed-zadatih odluka ostaju nejasne, dok potencijalni rizici – narušavanje odnosa s drugim akterima i dodatno sužavanje političkog prostora – ostaju zanemareni.

Time vanjska politika prestaje biti instrument upravljanja rizicima i postaje njihov izvor.

Zaključak: između subjekta i objekta

Način na koji država donosi vanjskopolitičke odluke određuje njen status u internacionalnom međunarodnom poretku. Država koja djeluje na osnovu vlastitih kriterija jeste subjekt. Ona koja preuzima tuđe – postaje objekt.

Bosna i Hercegovina se danas nalazi upravo na toj granici.

Ključno pitanje, stoga, nije samo "na čijoj smo strani", nego "na temelju čega biramo tu stranu". Bez tog odgovora, svaka politika ostaje privremena, reaktivna i podložna pritiscima.
Historija, međutim, ne pamti prilagodljivost kao vrlinu samu po sebi. Pamti dosljednost i dosljedne.
A za male države, dosljednost nije luksuz – ona je često jedini oblik političke snage koji im stoji na raspolaganju.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.